Ponedjeljak
03.11.2008.

KRITIKA 5: Dragan Velikić




A+ A-

Premda je još uvijek politički nekorektno umanjivati neleksičke razlike između hrvatskoga i srpskog jezika (da novostvoreni bosanski i ne spominjem), te premda određeni ovdašnji uvaženi akademici sve jasnije govore o istosti tih jezika (vjerojatno se ne plašeći vlastite viktimizacije jer misle da ih u podjednakoj mjeri štite tron i ishlapjelost), teško je othrvati se zdravorazumskoj činjenici da izvan hrvatskih avnojskih granica postoje velika književna tržišta Srbije i BiH koja ne smatramo svojima, ali ih možemo čitati s apsolutnim razumijevanjem i bez ikakve potrebe za prijevodom.

E, sad, zašto ne čitamo ništa što dolazi od tamo prijeko (osim ako u pitanju nisu dokazani apatridi koji svojevoljno nisu ničiji, znači nisu njihovi, pa su onda nekom bizarnom logikom valjda više naši, ili oni miješani (pogotovo ako uz to žive negdje na moru, izvan našeg malog centra moći omeđenog Bogovićevom, tiskovinama Ninoslava Pavića i Krležinim Gvozdom) pa su onda opet valjda naši, a na kraju postoje i krvno naši koji su se, bijedni, zatekli životom i radom negdje izvan spomenutih granica) – drugo je pitanje. Znate, i na tom prostoru kojeg eufemistički nazivamo regijom postoje književne nagrade, 'Meša Selimović' je relevantan i onih godina kad ga ne dobije netko naš, a najcjenjeniju nagradu bivše Voldemort-države, onu 'NINovu', više nitko odavde ne uzima kao referentnu. OK, velike države južnih Slavena više nema, a i matični časopis se nimalo nije proslavio svojom ulogom na prekretnici devedesetih, ali valjalo bi razdvojiti nagradu i tradiciju od časopisa samog i reći da je NIN-ova nagrada izuzetno relevantna na srbijanskom književnom tržištu. 

Srećom, dogodio se izuzetak od takve prakse – Profil je, potaknut izuzetnom recepcijom prošlogodišnjeg dobitnika Dragana Velikića i njegovog Ruskog prozora (Stubovi kulture) na matičnom tržištu, pohitao objaviti hrvatsko i posve nepromijenjeno i neprevedeno izdanje. Ruski prozor iznimno je čitak, pametan i samorazumljiv čak i onim generacijama koje nikad nisu došle u doticaj sa srpskim jezikom; u njemu nema u Srbiji tako modernog leksički kvazipravoslavnog književnog stila (koji čistunstvom podsjeća na hrvatski novogovor).  

Velikićev je roman posve introspektivan i posve građanski – nema tu stvarnosne proze, nema postmodernističkih eskapada na koje su nas navikli i kojima su se proslavili srpski pisci osamdesetih (Basara, Pavić). Velikić nastavlja južnoslavensku tradiciju modernog romana; modernim (na onaj starinski, Kiklopovski način) ga čini generacijski glavni junak Rudi Stupar. Premda rođen tek 1973, on razmišlja naizgled zrelo poput Krležinih ili Albaharijevih junaka, introvertiranih intelektualaca u kojima vrije struja svijesti, a oni sami imaju strahovitih problema u komunikaciji prema vanjskom svijetu. Posve u suglasju s vremenom, Stuparova podvojenost manifestira se prvo kroz seksualnu neostvarenost koja se vremenom pretapa u mnoštvo veza s raznim ženama od kojih je svaka bitna za njegovo formiranje (jer intelektualac se formira stalno), a drugi dio podvojenosti vidi se kroz nemogućnost da se Stupar igdje uistinu skrasi, kako fizički, tako i emotivno. Ključna metafora romana je ideja vlaka, željeznice koju guta već daljina, pruge koja počinje negdje u prašnjavoj vojvođanskoj varošici i omeđuje četverokut Beograd – Budimpešta – Muenchen – Hamburg kojim se besciljno kreće glavni junak, taj nekakav nadjugoslavenski, čak nadaustrougarski prostor čežnje za boljom prošlošću. Iz današnje perspektive, dakako. "Problem sveta je što su sva mesta zapala u užas istosti. A do onoga što je isto ne može se doputovati."

Radi se tu o tako tipičnoj mitteleuropskoj fascinaciji putovanjima, širinom beskrajnih ravnica ruske stepe i galicijskim poljima pod snijegom, u totalnoj opreci s granicom na koju nabasaš svakih 300 kilometara. Valja reći da ni izvanjske okolnosti Stuparu ne idu na ruku: glavni razlog za njegov odlazak u Budimpeštu je bombardiranje Beograda 1999. i moguća mobilizacija, ali, što je možda i glavna mana romana, ostaje nejasno kako to da strahote devedesetih nisu nimalo utjecale na Stupara (koji je tek tad i bio u formativnim godinama) – ispada kao da je Velikić hotimice zanemario taj vremenski segment, što je velika šteta. Možda je to ustupak političkoj korektnosti – Velikić je u doba pisanja romana bio ambasador Srbije u Beču, pa vjerojatno nije na visokom diplomatu da donosi ikakve vrijednosne sudove, pa makar po vokaciji bio jedino i isključivo piscem.  

Privatna kozmogonija uspomena, pabiraka prošlosti i zaboravljenih predmeta, te čudnovatih epizoda sporednih junaka (recimo, izvjesni vagabund Radoje Lalović iskrcava se krajem rata s francuskim legionarima na ulcinjskoj plaži pod okriljem noći i ubrzo postaje Titov čovjek od povjerenja, gotovo pa balkanski James Bond koji život završava kao ekonom peštanske filharmonije nikad se ne vrativši u bivšu zemlju) koju Velikić minucioznim rukopisom poput živčevlja gradi kroz tkivo romana donosi odjeke Danila Kiša, gotovo na granici frekventnog pojasa sluha, na rubu čujnosti. S druge strane, Rudi Stupar stalno balansira između zvuka očevog novinarskog pisaćeg stroja marke Imperijal, simbola reda i racionalnog, samozadovoljnog, uzdržanog i čednog, te između lupkanja majčine Singerice koja šije svilene podstave kazališnih kostima, obećavajući grešno, puteno i promiskuitetno negdje u polumraku kazališnih fundusa. Takvo stalno balansiranje i suprotstavljanje zvukova kao da dočarava neravnomjerni zvuk kloparanja željezničkih kotača na pruzi života glavnog junaka. "Mrzeo sam taj grad, sve verujući da bih na nekim drugim koordinatama bio neko drugi."

Radnja je u romanu skoro stalno bezvremena, odnosno sadašnje je vrijeme nebitno, bitna je samo osobna, posve privatna povijest, samo introspekcija. Sve to bi se moglo dešavati bilo kad u proteklih 150 godina, baš kao i danas, ali Velikić se koristi lukavstvom da bi, kad mu to odgovara, resetirao radnju i na tren je vratio u sadašnjost sasvim nevino spominjući reklamu za Toshibin laptop ili glazbu Pink Floyda,  prije nego što opet ode duboko u povijesnu introspekciju. Ponekad takav čin djeluje artificijelno, a ponekad, češće, sasvim uvjerljivo. "Postoji samo jedan svet. Tvoj svet. Ono što je spolja jeste samo materijal koji uzimaš u onolikoj meri koliko si vešt i pametan."

Dragan Velikić nije sasvim nepoznat hrvatskoj čitalačkoj publici. Ranih devedesetih u legendarnoj biblioteci Hit objavljen je njegov roman Astragan, u međuvremenu je objavljeno još pet njegovih romana koji nisu doprli do hrvatske publike, ali gotovo je sigurno da će se nakon Ruskog prozora otvoriti dodatni prostor za kritičko preispitivanje čitavog opusa ovog vrsnog pisca iz neposrednog susjedstva.

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.


 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.