Ponedjeljak
26.10.2009.

KRITIKA 50: Borivoj Radaković




A+ A-

It was a dark & stormy night, sredina devedesetih, gluha splitska subota; sjećam se da sam s prijateljima žurio na neki gimnazijski tulum u gradu. Prolazili smo Cankarjevom poljanom kada je iz stoljetnog zdanja Hrvatskog narodnog kazališta, iza nacifrane fasade, zatreštalo: "I u nebo s njim, i u pakao, Bad Blue Boys i Dinamooooo…". Nikada nisam volio Pipse i zapravo navijam za klub kakav je nekada bio Hajduk, ali u onom trenutku mi je refren zazvučao stvarno moćno: u 'glavnom gradu Dalmacije', na sceni rezerviranoj za visoku kulturu, lokalpatriotski populizam i svečane obljetnice ovoga ili onoga, netko je javno i glasno šamarao tuđmanijakalnu državnu politiku nasilnog preimenovanja svega i svačega - pa i 'samoupravnog' Dinama u nacionalno podobnu Croatiju.

Gostujuća predstava koja se uspjela uvući u repertoar, negdje između Male Floramy, Spli’skog akvarela i prigodnog humanitarnog domjenka Gradskog poglavarstva, bila je, naravno, drama Dobro došli u plavi pakao. Borivoj Radaković razvio ju je iz prozne epizode romana Sjaj epohe (VBZ, 2009.), objavljenog početkom devedesetih, ali tada, žureći se na onaj tulum, nisam to znao: skoro svi primjerci romana povučeni su iz prodaje ubrzo nakon objavljivanja pa su ga po Zagrebu čitali uglavnom u fotokopijama, a one baš i nisu stizale do splitskih gimnazija… Danas, kada VBZ-ovo reizdanje konačno donosi tekst koji je anticipirao svu onu 'urbanost', subverzivnost i angažiranost pisanja razvikanu FAK-ovskom popularizacijom književnosti, čitam u njemu: "Pa ipak, nazivi su slojevi vremena, talog pameti i gluposti, ideala razdoblja i agresivnih preimenovanja i brisanja prošlosti. Nikako mi nije jasno zašto novo vrijeme briše historiju. (…) Zašto je Zvonimirova ulica u Zagrebu morala postati ulicom Socijalističke revolucije? (…) A tek socrealizam u nazivima sportskih društava i klubova! Prva nogometna liga, na primjer: 'Dinamo', 'Partizan', 'Crvena zvezda'…" Simpatičan obrat: iz ovoga će, dakle, kroz koju godinu izrasti teatarski koncentrat antituđmanističkog, prodinamovskog zanosa…

Ali, nema tu nedosljednosti; ili, preciznije, baš je takva 'zamjena teza' pravi dokaz dosljednosti autora, koji glavnome liku Sjaja epohe 'posuđuje' nadimak, a s njim i pregršt autobiografskih signala: flâneur Boro je načitani anarho-individualac, odrastao na starom rocku, sklon punku i zaljubljen u novi val – on je uvijek protiv sistema i sistemske nivelacije osobnosti do podobnosti, pa se već na uvodnim stranicama, zgađen rezervističkim vježbama na koje su ga usred noći pokupili oficiri JNA, izvlači izazvavši sam sebi hemeroide (za know-how konzultirati roman). Taj romantični naboj suprotstavljanja raznoraznim kolektivitetima, od Armije, preko Partije do nacije, nabubrio od otežala narcizma i doveden do stereotipa neuvjerljivom 'slobodnom vezom' s manekenkom Martom, od početka mi se činio pomalo naivnim; možda je problem u generacijskom jazu, jer nisam odrastao na nepatvorenom buntu punka, nego na poluimpotentnom cinizmu emtivijevske autoreferencijalnosti… Niti eventualno retrospektivno naglašavanje 'proročanskih' dionica Sjaja (npr. "Samo što nisu počela klanja, čavli pod nokte, silovanja, odsijecanja dojki…" ili "Strašna vremena nadolaze na Balkanu, narodi se svađaju, narodi uličare, čir samo što nije prsnuo.") ne nudi danas više od jeftine robe naknadne pameti. Pa ipak, vrlo brzo, dojam se popravlja.

Ovdje bi, konačno, trebalo ocrtati strukturu romana: iako podijeljen u 14 poglavlja - od kojih je jedno, 'Fotografiranje slika', zapravo sonetni vijenac (tj.: 'sonetni lanac') kombiniran s fotografskim close-upovima vagine by Igor C.C. Kelčec - Sjaj epohe konturno je svediv na tri dijela: Borino polupijano-poluočajno vršljanje Zagrebom, u kojem ga kolege žele po partijskoj liniji otpremiti s mjesta glavnog urednika književnog časopisa zbog 'nepoćudnih' priloga, potom njegov odlazak u London, u kojem životari na rubu gladi i dobre zabave, pere suđe, obija vrata kao trgovački putnik, tulumari po pubovima, druži se s 'našima' i ljubuje s mlađahnom pjevačicom nekog nepoznatog benda i, konačno, povratak u Zagreb, u nasilnu stvarnost predratne psihoze.

'Zagrebačke' dionice pisane su u trećem, a 'londonska' u prvom licu: u ovom 'romanu, dvostrukom putopisu' (kako glasi podnaslov) Boro, iako uvijek i svugdje usamljen jahač i slobodan strijelac, bliži je sebi, 'autentičniji' kada je u svjetskoj metropoli (naravno, tu su Radakovićeva anglofilija i odlično poznavanje engleskoga jezika duboko usječeni u tekst).

I Londonom Boro šeta s onim rebelijanskim gardom samosvjesnog outcasta, mada je ovdje on omotan jezično zavodljivijim registrima, a vrhunac pathosa doseže u sceni u kojoj svjedoči brutalnom iživljavanju skinsa nad tamnoputim useljenikom u gradskom autobusu: zgrožen, prestravljen, dotučen onim što je vidio, dolazi kući i odluči se 'osvetiti svima' i to, ni manje ni više, nego 'literaturom'; priznajem, u tom sam trenutku duboko uzdahnuo, spreman otpisati dobar dio Sjaja kao, ipak, zakašnjeli danak nekim tinejdžerskim idealima. A priznajem i da sam se, već u idućem, posramio pred tekstom: 'Sreca', nepune dvije stranice dug pomaknuti, nemilosrdni, brutalni monolog - ispisan iz spomenute 'osvete', na britanskoj pisaćoj mašini bez dijakritičkih znakova, pa se zato i ne zove Sreća - neusporediv je tour de force, žestoki narativni stroj, prijelomna (barem u mom iskustvu čitanja) krivina romana, nakon koje sam bio spreman oprostiti mu sve lošije stran(ic)e (nije da ih nema) i uživati u boljima (ima ih znatno više). Kada netko izjavi da se književnošću želi obračunati sa svijetom, onda takvu tvrdnju može 'spasiti' samo književnost koja je vrlo dobra; a kada Radaković piše u Sjaju, njegova književnost zna biti vrlo, vrlo dobra.

Ono što je u njoj najbolje je jezik: gibak, živ, bogat, opak. Elokventna ludička stilizacija, kalamburi, kovanice i asocijativno-aliteracijska ulančavanja daleko su od proklamirane 'denotativnosti' brojnih autorskih pisama koja su, zajedno s Radakovićevim, bila prekrivena kišobranom FAK-a (tim medijsko-kulturološkim, a ne poetičkim konstruktom), a jasna premisa antinaturalizma proteže se sve do anti-naturizma; to je onaj ideološki aspekt autorske pozicije u kojem se pobuna spram svakojakih društvenih kolektiviteta radikalizira sve do pobune spram prirode same i u takvoj dosljednosti postaje uvjerljivija, čvršća, utemeljenija. Pritom, bunt izrasta na sjecištu tematskih kružnica erotike i nasilja. Sex & violence: prvo je ovdje hedonistički subverzivna ars erotica, stranice Sjaja pršte tijelima, orgazmima i dirljivom putenošću; drugo je mračni, zastrašujući, fascinantni zakon ulice koji nagovješćuje sve naše užase koji su tada, u vrijeme nastanka romana, tek trebali doći.

Roman Sjaj epohe, ta 'slijepa pjega' najnovije hrvatske književnosti, donio je prozu zasićenu asfaltom, navijačima, 'kvartovskom šprehom', krvlju, znojem i spermom – svime onim što je itekako 'išlo' početkom nultih nam godina – ali i puno više od toga. Ako mu se, u konačnici, mogu tražiti zamjerke, onda se one tiču raštrkanosti i povremeno zamorne nediscipliniranosti nekih pripovjednih rukavaca, pa je 'londonska' dionica kudikamo zanimljivija od 'zagrebačkih' (doduše, urednik knjige Miljenko Jergović u pogovoru iznosi upravo suprotno mišljenje - ali i to je, valjda, stvar generacijske optike).

A u malom hommageu Bori rockeru, koji zna da "po muzici te pamte, glazbom se daješ u tuđi život, barem kao podsjetnik, pa svatko može reći: 'Uz ovu sam se pjesmu penjao Radićevom idući na posao, a netko ju je svakog jutra u toku dva-tri mjeseca puštao tako glasno da je sve orilo, jedne jeseni…", još se jednom prisjećam one splitske večeri i HNK-a iz kojeg se neočekivano i moćno zaorilo: "I u nebo s njim…"

I bude mi žao što ovaj roman nisam mogao čitati tada.

PS. Eh, da: lamentiranje nad sniženim standardima domaćeg izdavaštva već je postalo zamorno i možda nije lijepo završiti tekst njime, ali šteta je da u knjizi nekoga tko tako entuzijastično afirmira engleski jezik i književnost moramo nailaziti na riječi poput: 'raegge', 'Anti Nowhere Ligue', 'diliver', 'Shinead O’Connor'...

Sjaj epohe sigurno je zaslužio (barem) manje traljavo izdanje.

Boris Postnikov


Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.