Ponedjeljak
09.11.2009.

KRITIKA 52: Zoran Žmirić




A+ A-

Moj susret s Blockbusterom (VBZ, KUD Baklje INA Rijeka, 2009.) prvi je susret s tekstom čovjeka kojeg sam dosad upoznavao isključivo preko tekstova o računalnim igrama i pokojem komentaru vezanom uz strip na specijaliziranim internetskim forumima.

Prvi Žmirićev tekst čitao sam prije sto godina, u nekom drugom životu, u časopisu za računalne igre – Hacker. Tekst se nalazio u rubrici 'Pismo mjeseca', i u njemu je, ako me sjećanje ne vara, Zoran Žmirić na svjetlo dana iznosio namjeru vlastitog sina koji je htio oženiti Laru Croft. Nedugo nakon tog teksta, Žmirić je u Hackeru dobio posao stalnog kolumnista, te su njegovi tekstovi postali redovito štivo koje sam, sa svakim novim brojem Hackera, redovito gutao. U međuvremenu je u moj stan došao internet te sam sa Žmirićem na Usenetu, pod krinkom internetskih pseudonima, razmijenio pokoju riječ i pokoji flame war, na temu računalnih igara, stripova i filmova. Ja sam se potom ostavio Useneta, a Žmirić se bacio na pokretanje i uređivanje prvog hrvatskog portala namijenjeog gejmerima – www.gamer.hr, portala koji je u doba prije masovne poplave ADSL-a hostao domaće servere za hrpu popularnih online sportova (poput Warcrafta, Starcrafta, Counter strikea, Quake-a i sličnih). Negdje između svih tih projekata, Žmirić je našao vremena za pisanje dviju knjiga – Kazalište sjena (Adamić, Rijeka, 2002.) i Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, Zagreb, i KUD Baklje INA Rijeka, 2005.). Obje su knjige prošle pored mene i do danas ostale unutar popularne rubrike 'čitati kad se nađe vremena'. Nakon Blockubstera, spomenute su se knjige značajno pomaknule na listi prioriteta.

Osvrnemo li se na tekst napisan na poleđini knjige, teško nam je ne pomisliti kako je pred nama još jedna od onih knjiga o Domovinskom ratu. Još jedan od onih vehementnih tekstova koji su si uzeli u zadatak jednom za svagda svim smrtnicima potanko objasniti pravu prirodu rata, njegovo lice i naličje, i usput se nepogrešivo odrediti prema idejama zločinaca i agresora. Hrvatska ratna proza devedesetih bila je prepuna ovakvih primjeraka, koje danas, petnaestak godina kasnije, možemo promatrati jedino kao zaostale relikte pogodne za kakav historiografski izlet. Književnu vrijednost, ako su je ikad i posjedovali, ovi su tekstovi odavno izgubili. Ozbiljnija stremljenja, koja su u priču o Domovinskom ratu odlučila utkati mitološki, duboko fikcionalni okvir, ne želeći se ograničiti na specifičan trenutak u vremenu i prostoru, na književnu su scenu stupila zajedno s Mlakićem. Tim se tragom uputio i Žmirić koji Domovinski rat koristi kao filmsku kulisu – skup poznatih simbola unutar kojih autor smješta svoje likove, gradeći im na taj način i identitet i sudbinu. U slučaju Blockbustera, filmska je metaforika neobično primjerena. Za Žmirićeve junake, odrasle na Aldrichovim, Leoneovim, Copolinim i Kurosawinim filmovima, stvarni rat nije ništa drugo do rekreacija filmskog narativa. Domovinski rat na taj način postaje amalgam filmskih citata (u čemu se skriva ideja kako nijedan fikcionalni prikaz ne može u potpunosti obuhvatiti zbilju – ideja zbog koje ne nalazimo jedno djelo kako dominira nad ostalima), a likovi preuzimaju uloge i replike vlastitih idola. Dok bježe od stvarnosti rata, dok odbijaju obavezu moralnih odluka, dok pravdu razumijevaju na surov, gotovo plemenski način, Žmirićevi likovi kreiraju vlastiti simulakrum u kojima njihova egzistencija postaje moguća i, što je važnije, opravdana. Tako, sa strateške točke gledišta besmislen, izvidnički zadatak kojim se otvara roman, poprima obilježja funkcije kojom se uvodi lik Bezimenog (koji svojim sposobnostima i manirama odgovara Eastwoodovom liku iz Leoneove trilogije) – lik oko kojega će se splesti i na kojem će se prelomiti čitava pripovijest. U ovome liku bez identiteta (lik kojemu obje strane pripisuju različita značenja) protagnosti romana pronalaze doslovno i metaforičko spasenje, a završni trenutak romana (čiji je on glavni akter) postaje prijelomnim trenutkom u kojem konačno dolazi do prodora zbilje u simulakrum. U tom trenutku, kako bi rekli Amerikanci, "all bets are off", te i čitatelju i protagonistu romana postaje jasno koliko je rat zajebana stvar.

No nije on jedini oko kojega bi se dala isplesti smislena teorijska konstrukcija. Tu su još i golobradi mladići, pankeri i birtaši koji su popušili medijsku propagandu i prijavili se kao dobrovoljci na prvu crtu bojišnice. Tu su i nadobudne studentice psihologije koje koriste ratne uvjete za suočavanje s vlastitim traumama. Tu su i sitni političari u oficirskim uniformama koji su rat iskoristili kao sredstvo vlastite promocije. Tu su i ljudi koji ni sami ne znaju objasniti kako su se našli tu gdje jesu i kojima je jedini cilj prvom prilikom otići kući i zaboraviti na sve. Zajedno, oni čine skup likova miljama udaljen od glorificiranih likova avanturističkih romana koji svladavaju sto i jednu prepreku u džunglama Pacifika. Zapravo, gotovo da i nije pošteno o njima govoriti kao o likovima, s obzirom da ih ta odrednica automatski obilježava stigom fikcije i pripadajuće joj neozbiljnosti. O njima bi trebalo razmišljati kao o stvarnim ljudima koji su ovom prigodom, sasvim slučajno, posudili svoj glas i rezime Žmirićevom pripovjedaču.

Žmirićev rat samo je nominalno Domovinski. U tekstu romana nema nacionalne patetike i izljeva domovinske patnje, nema brutalnih optužbi ni potrage za odgovornima. Blockbuster tretira rat kao još jedan u nizu karakteristično ljudskih projekata kojima se ne nazire smisao. U određenom smilslu on nadilazi granice konkretnog prostora i vremena te postaje općenitim simbolom, neiscrpnom zalihom traumatskih iskustava par excellence. Žmirićev rat nije pretrpan općeljudskom simbolikom (Coppolin Apocalypse now), nema u njemu romantičarske poetike (Milestoneov All quiet on the Western front) niti velikog spektakla (Spielbergov Saving private Ryan). Nema u njemu ni humora ni nacionalnog ponosa ni proživljavanja traume (Altmanov M.A.S.H, Leanov The bridge on the river Kwai, Ciminov Deer hunter). Ako mu je tražiti uzore u svijetu filma, najbolje bi odgovarao Aldrichovim filmovima Attack! i The dirty dozen no i takvu bi karakterizaciju trebalo uzeti sa rezervom. Žmirićev je rat prije svega brutalan, otuđujuć i iskren – s jedne strane obilježen apsurdom Oklopnog bataljona Josefa Škvoreckog, a s druge utemeljen rečenicom iz Vrdoljakovog filma U gori raste zelen bor: "S neprijateljem ne treba razgovarati jer se uspostavi da ti je rod." Ovako omeđen diskurs stavlja ga rame uz rame s najboljim djelima ratne tematike s domaćih prostora u zadnjih dvadeset godina – djelima koja, znakovito, ne pripadaju kniževnosti, već stripu. Postaviti Blockbuster uz Bosanske basne Tomaža Lavriča ili Ticinu priču Edvina Biukovića prije svega znači ukazati na povezanost generacijskih poetika bez osvrtanja na nominalna razlikovanja između stripa i književnosti. Poetičke karakteristike ove generacije autora same za sebe pružaju dovoljno materijala za istraživanje i proučavanje i o njima ćemo pisati nekom drugom prigodom.

Je li, i koliko je, Žmirić razvio svoje umijeće pisanja od prve objavljenje knjige, ne bih znao reći. No, od kolumnista u časopisu posvećenom računalnim igrama prošao je dalek put. Moguće je, doduše, kako je Blockbuster generacijska stvar i kako njegova poetika neće odgovarati svima onima koji su se na ovaj ili onaj način našli uvučeni u ratnu priču. No, onima koji su devedesetih bili tek koju godinu ispod dvadesete, nosili maskirne uniforme i valjali se po kaljužama diljem Hrvatske, teško da bi se mogla preporučiti bolja knjiga.        

Matko Vladanović 


Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.