Ponedjeljak
25.01.2010.

KRITIKA 59: Nemanja Mitrović




A+ A-

Mitovi su duboko ukotvljeni u sastavnice današnje civilizacije. Koliko god mi bili bombardirani novim suvremenim tehnologijama i komunikacijskim kanalima ili izloženi nesmiljenim nasrtajima medija, obična svakodnevna komunikacija i dalje je prepuna aluzija, parafraza, citata i referenci na antičke mitove. (Naravno, na kreiranje nacionalnih država na ovim prostorima u posljednjih dvadesetak godina ne može se zanijekati utjecaj mitova, onih nacionalnih, ali srećom, oni su već odavno u čitajućem dijelu društva proglašeni neizlječivo arhaičnima). Ukratko, mitovi su opće mjesto čijeg se ponovnog iščitavanja i reinterpretacije ne libe filmaši, marketinške agencije i općenito umjetnici sviju fela. Međutim, baš zbog te svoje 'izraubanosti' vrlo je teško pronaći svježe čitanje i neku suvremenu i pametnu paralelu. Kako, dovraga, moderno iščitati mit o Sizifu kad je, čini se, sve što je moguće reći u modernom vremenu napisao još Camus

Hvalevrijedan pokušaj s odličnim uspjehom iznjedrio je Penguin svojim projektom u kojem etablirani romanopisci poput Margaret Atwood, Viktora Pelevina, Philipa Pullmana, Jeanette Winterson ili Dubravke Ugrešić nude svoje iščitavanje mitova klasične starine pod pokroviteljstvom velikog izdavača. Dakle, za mitove interes još uvijek postoji, pa valja zaključiti da u tom kontekstu objavljivanje zbirke vinjeta Rim ili mir pedesetogodišnjeg srpskog pjesnika i prozaika Nemanje Mitrovića kod beogradskog izdavača Stubovi kulture nije jedini takav usamljeni pokušaj. Nažalost, jedan je od daleko najlošijih u posljednje vrijeme.    

U ovoj se zbirčici radi o telegrafskom prepričavanju grčkih i inih evropskih mitova začinjeno pretencioznim kalamburima i kvazipostmodernim miješanjem epoha i likova. Ovdje se Herodot susreće s Leonardom, Noa s Platonom, a nekakva se dublja zakonitost iznalazi čak i u notornim faktima kakvi su to što su Gogolj i Poe rođeni iste godine, a Newton se rodio iste godine kad je umro Galilei. Čak ni dobronamjerni kritičar ne bi ovaj nemušti pokušaj nazvao 'suvremenim iščitavanjem', jer se dublje značenje i smisao nikako ne mogu pronaći, ma koliko god to pokušavali – radi se o idealnom tekstu za petparačke časopise o tajnama znanosti. Čak i sam palindromski naziv knjige, ujedno i naziv jedne od tri cjeline, dodatno potencira tezu o neuspjelom eksperimentu. U preobilju mitova kojima smo okruženi, Mitrović primarno bira one grčke i propušta poentirati tako da ih barem pokuša translatirati u današnje okruženje. Još kad Tezej upita Minotaura "Je, li, bre, što mi diraš ženu?“, slučajni čitatelj ne zna bi li se smijao ili plakao od jada.

Stilski gledano, radi se o pričicama na stranicu-dvije koje kao osnovu uzimaju mit, neku povijesno relevantnu osobu ili događaj, mahom prepričavaju općepoznate okolnosti naizgled bogatim poetskim slikama prepunih nepotrebnih pridjeva i neuspjelih poredbi (za koje se ubrzo ispostavi da nisu ništa više od općih mjesta loše poezije: "...Odmotavali su se i klupčali tepisi talasa kao jezici, gipki i brzi plameni jezici, plamena hladnog kao srca srčanih pomoraca"), e da bi autor na kraju poentirao nekom više ili manje uspjelom dosjetkom, uglavnom na račun kakve jezične sličnosti, neovisno o stvarnom leksičkom utemeljenju. Srpske se riječi tako, na primjer, brkaju s latinskima, jednače se po zvučnosti s grčkima, a engleski se tumači bez ikakve stvarne logike ili utemeljenja, osim onog poetskog, piscu valjda dozvoljenog, a i to je shvaćeno poprilično širokogrudno. Citat samo za primjer: "Kron u rimskom carstvu postaje 'Saturn', pa možda otud potiče reč 'sat', pri čemu bi reč 'ura', slična engleskoj reči hour, vodila poreklo od Saturnovog, to jest Kronovog oca Urana." Svaki filolog pri čitanju ovog džumbusa mora dobiti blaži slom živaca, a autoru bi iz milosrđa valjalo pokloniti kakav dobar etimološki rječnik.

Sva ta jezična papazjanija i galimatijas podsjetili su me na jednu davnu pošalicu iz Politikinog zabavnika kojeg sam čitao kao klinac. Zapamtio sam je jer me zabezeknula svojom bizarnošću i hrabrom duhovitošću. Glasila je otprilike ovako: "Srbin kaže soba / Englez kaže rum / otud valjda dolazi / srpska reč podrum". Nekako tako sam se osjećao čitajući Rim ili mir – Politikin zabavnik je još davno nekad znao da se radi tek o nevinoj i vrckavoj šali, a i ja sam danas bar 30 godina stariji pa više nemam razumijevanja za takvu vrst literature. Možda je ni ne razumijem - smisao Mitrovićeve knjige, ako u njoj postoji išta osim autorova ego-tripa, priznajem, promakao mi je. Smisao književnosti je, smatram, da se u njoj uživa, da je ona poticajna i tjera na promišljanje. Dopuštam i da je korisna na plaži u kolovozu, ali ne volim osjećaj kad me neka knjiga razljuti svojom ispraznošću. Radije ću se uteći Camusovim riječima "Ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadrasta. Međutim, znam da ne poznam taj smisao i da mi je, za sada, nemoguće poznati ga. Što za mene znači smisao izvan mog života?".

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.
     
  

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.