Ponedjeljak
10.11.2008.

KRITIKA 6: Eda Vujević




A+ A-

Fenomen prebacivanja iz novinarskih u književničke vode na ovim je prostorima toliko ustaljen da smo se odavno na to prestali obazirati. Zlobnici bi mogli primijetiti kako takva transformacija znači da nam stvarnost nije previše udaljena od fikcije, a oni još zlobniji kako i novinarska izvješća svakim danom sve više nalikuju loše napisanim pričama. Nažalost, dugogodišnji boravak u novinarskim vodama nije jamac autorove ili autoričine sposobnosti igranja nove, književničke uloge. Kolikogod danas rašireno bilo, mišljenje kako svaka osoba može napisati knjigu te samim time biti proglašena književnicom (što zorno pokazuje primjer Nives Celzijus koja je odnedavna uz manekenske i glazbeničke pridjeve dobila i onaj spisateljski) posve je kontradiktorno s prirodom i javnom ulogom književnosti koju ovdje pokušavam zastupati.

Priznajem kako sam knjigu za ovotjednu kritiku izabrao vođen isključivo lokalpatriotskim nagonima. Zanimalo me koliko se toga promijenilo u poimanju rodnoga mi grada kao mitološkog, književnog mjesta koje je do sada uglavnom funkcioniralo kao leglo narkomana i fantastičnih pripovijesti, ponekad obojenih primjesama noira koje su se geografski nadovezivale na splitsko zaleđe. Split u ranim devedesetima, premda sam u njemu odrástao, kao vrijeme i prostor književnog djela ostaje još uvijek relativno neistražen, a mitologija koja ga trenutno označava svakim je danom sve zastarjelija i ne ide u korak s izvanknjiževnim promjenama i samorazumijevanjem Splićana. Jedan od osnovnih problema romana U sfinginoj sjeni (Fraktura) je taj što u njemu nema ni 'S' od Splita.

Krenimo redom, citirajući tekst s poleđine knjige koji je još uvijek prvi izvor informacija koje lutajući čitatelj može dobiti o nekoj knjizi. "Split, ratne devedesete, doba je korupcije, straha na ulicama, sveopće nesigurnosti, vrijeme koje ne ostavlja prevelike nade. (...) Prepun finih nijansi, odličnih dijaloga i opisa, lišen svake patetike, a prožet emocijama, ovaj roman oštra je fotografija jedne epohe i nadasve mjesta običnih ljudi u njoj."

Ostatak priče naznačit ću ukratko. Siniša je zagrebački fotoreporter – oženjen čovjek koji povremeno igra i ulogu oca. U potrazi za promjenom, dobiva posao u 'Slobodnoj Dalmaciji', seli se u Split gdje upoznaje fatalnu Zoju, kolegicu novinarku s kojom započinje nešto što se uvjetno može nazvati romantičnim odnosom. Pozornica čitave ove igre grad je Split na čijim se ulicama i opskurnim mjestima izvan užih granica odvija priča. Tu svaki dodir sa Splitom prestaje. Kroz čitavu knjigu Split poprima ulogu fantastičnog i egzotičnog mjesta, potpuno nespoznatljivog hladnom zagrebačkom mentalitetu. Za Sinišu, čija su usta prepuna eliptičnih, aluzivnih reminiscencija na posebnost toga grada, Split mora predstavljati mjesto mitološki slično polinezijskom otočju na kojemu se, na vrhuncu civilizacije, ljudi još kolju kamenim sjekirama, dok se oni bogatiji dive divotama koje donosi satelitski TV-prijemnik. Osim kazališne kulise bez duše ili makar kakvog pokušaja inteligentnog promišljanja, splitska je stvarnost ovog romana paušalno riječima označena kao 'drugačija'. Dakako, kako je Siniša fotograf nevičan pisanju ovakav se pristup, u skladu s težnjama za vjerodostojnošću pripovjedačkog glasa, može plauzibilno objasniti, no takvo objašnjenje i dalje ostavlja čitatelja pred površnim tekstom koji svojim didaktičkim pristupom nalikuje tekstu za više razrede osnovne škole. Koliko se god čitatelj oduševljavao dosljedno promišljenim pripovjedačem, rečenice poput: "Mi smo Zagrepčani, Split je za nas, za njih, terra incognita stvorena za godišnji odmor, more, za besposlicu" povlače za sobom određeni stupanj mentalne retardacije e da bi se mogle adekvatno popratiti.

Ovime smo tek započeli otvarati Pandorinu kutiju na koju ovaj roman nalikuje. Provodeći ideju po kojoj je civilizirana metropola beskrajno udaljena od nespoznatljive periferije, pripovjedač se od nje dodatno udaljava uz pomoć jezika. Korištenje standardnog hrvatskog jezika kao diseminacijskog sredstva koje se u susretu sa splitskim dijalektom i njegovim protagonistima nepovratno mijenja bilo bi smisleno kad bi se Splićani iz teksta zaista izražavali vlastitim narječjem. Njihov je govor čudna mješavina standardne štokavice i pokoje dijalektalne riječi, ubačene na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme, koja bi valjda trebala signalizirati kako je riječ o drugom svijetu – svijetu koji se pravila standarda ne pridržava i koji ih opstruira na sve moguće načine. Eda Vujević, kao dugogodišnja novinarka Slobodne Dalmacije, ipak ne nalazi hrabrosti da do kraja razbije tu jezičnu barijeru, a njeni Splićani, u usporedbi sa Smojinima, izgledaju kao beživotne papirnate tvorevine. Ovakva karikaturalnost, uvelike pojačana zbrkanim pripovjednim stilom na granici između standarda i pseudo-dijalekta, u početku baca u vodu ozbiljnost na koju ovaj roman pretendira. U Sfinginoj sjeni jedan je od onih romana koji pokušavaju 'ozbiljne stvari' predstaviti na jednostavan način. Pripovijesti o tome kako je ljubav velika tragedija, kako je srpsko-hrvatski rat u devedesetima jedna velika nesreća, kako ima i pokvarenih i dobrih generala već smo se naslušali, ako ne u svakodnevnim razgovorima, a ono u popularnim časopisima različitih provenijencija koji su naumili objasniti misterij života i svemira u nekoliko jezgrovitih rečenica. Možda je postalo preuzetno očekivati kako bi književnost trebala ponuditi nešto više?

A možda se ključ svega krije u činjenici kako je U Sfinginoj sjeni "ljubavni roman lišen svake patetike"? Moram priznati kako nisam iskusan čitatelj ljubavnih romana i svaka dugogodišnja čitateljica Glorije na tom će me polju daleko nadmašiti, no s patetikom sam ponešto upoznat. Ne znam kako se to čini vama ali rečenice (i čitavi paragrafi) poput: "(...)Zoja bombonijera. Pijan sam, ali pod kontrolom, daleko je to od pijanstva, no Zoju sad vidim prvi put, zbilja je vidim, onako kako čovjek čovjeka treba vidjeti. Dobro, okej, onako kako muškarac treba vidjeti ženu, ali nije to bitno. Zoja bombonijera u boji hvarske lavande, ali još uvijek Zoja" ne odaju mi dojam dijaloga "prepunog finih nijansi". 

Misteriozna i fatalna Zoja, puna pritajene boli, nejasnih poriva i neobične prošlosti, nalikuje kakvom liku izmiljelom iz fatalističkih fantazija, liku većem od života koji je zbog toga prisiljen trpjeti nepravdu. Nalikuje, rekoh, jer Zoja je, kao i ostatak romana, prepuna aluzija i pseudofilozofskih promišljanja koji svojom lepršavom lakoćom i podrazumijevanom samorazumljivošću, posve odgovaraju onima koji Reader's digest smatraju vrhuncem publicističkog izražaja.

Igrom slučaja, u isto vrijeme dok sam čitao ovaj roman čitao sam i roman Ernesta SabataO junacima i grobovima. I ovaj roman počinje kao priča o opsesivnoj privlačnosti koju Martín osjeća prema fatalnoj i misterioznoj Aléjandri (koja svojom ljepotom i psihopatološkim izbjegavanjem direktnih odgovora neobično nalikuje Zoji), no to mu je samo izlika  koja služi kao uvod u minucioznu analizu argentinske svakidašnjice u doba Péronova dolaska na vlast. Od razgovora lučkih radnika koji u slobodno vrijeme raspravljaju o zaboravljenim nogometnim legendama (što je motiv koji se mogao bez veće muke prenijeti i na splitsko prijelazno doba u kojem su kavane bile prepune ljudi koji su raspravljali o zlatnim generacijama Hajduka), preko ciničnih razmatranja o sufražističkom pokretu, pa do briljantnog 'Izvještaja o slijepima' koji će ostati upamćen kao jedan od najsvjetlijih trenutaka fantastične hispanoameričke književnosti, Sabato je uspio napraviti gust i kompleksan roman koji izmiče bilo kakvoj jednostranoj interpretaciji.  

Na neobično sličnoj osnovi (a sličnost Argentine pedesetih godina i Splita devedesetih nije nešto čime bismo se trebali ponositi), Eda Vujević uspjela je napraviti 'lagan i pitak' roman koji se pročita u nekoliko sati i nakon kojeg ostaje prazan okus u ustima. Možda je stvar u meni, ali takvu vrstu pripitomljavanja materije ne mogu promatrati kao nešto pozitivno. 

Sabato je O junacima i grobovima napisao sa pedeset godina, Eda Vujević U Sfinginoj sjeni piše sa 47., što samo pokazuje kako neke stvari nisu pitanje životnog iskustva.    

Matko Vladanović


Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.