Ponedjeljak
01.03.2010.

KRITIKA 64: Ratko Cvetnić




A+ A-

Moram priznati da sam s neskrivenim zadovoljstvom stao čitati Polusan (Mozaik knjiga, 2009.), drugu knjigu Ratka Cvetnića, prije svega zato što je opsegom prilično velika (fora koja kola kulturnim krugovima glasi: "Zašto Hrvati ne pišu knjige dulje od 200 stranica? Zato što svaki dulji rukopis VBZ-ov žiri uopće ne čita :)" što dokazuje priličnu hrabrost i samopouzdanje, a i zato što se apsolutno slažem sa sveopće uvriježenom ocjenom da je Kratki izlet (Mozaik knjiga), Cvetnićev prvijenac star već 12 godina (uz Mlakićeve Žive i mrtve) daleko najbolja proza iz Domovinskog rata. 

Nakon čitanja ostao sam prilično razočaran. Elem, glavni je junak zagrebački gradski dečko s klasičnim boljeticama urbanih mladića u srednjim dvadesetima. U osvit prijetećeg domovinskog rata promatramo propast socijalizma; zadah ocvalog imperija (da se poslužimo uspjelom usporedbom izvjesnog ocvalog akademika) širi se svim porama društva i reflektira se (na ne pretjerano emotivnog) glavnog junaka kroz njegove osobne, ali ujedno i arhetipske probleme odavna poznate u literaturi: nemogućnost završetka studija ("još jedan veliki ispit i par formalnosti"), nalaženje stalnog posla (što je problem čijeg smo postojanja bolno svjesni još uvijek, dvadesetak godina poslije), žene koju ne voli i onih drugih koje ne vole njega, odnos s majkom, nedostatak novca, alkoholna istina i prijeteća politička događanja. Uglavnom, sve već viđeno, ugrađeno u zagrebačku donjogradsku vizuru, premreženo ciničnim komentarima na klajnburgersku narav susjeda i inih bližnjih, i uistinu dozlaboga dosadno.

Kao što su neke ranije kritike već primijetile, Cvetnić je nepogrešivo obdaren naknadnom pameću što knjizi daje top-notu neuvjerljivosti. Međutim, to ne bi bio toliki problem da je Cvetnić imao snage zaoštriti događaje i malo radikalizirati radnju prema zanimljivim okolnostima ili događajima kojih je to vrijeme (da ponovim, radi se o kraju osamdesetih kad je rat itekako mirisao u zraku, a svatko je bio političar i geostrateg) bilo prepuno. Filozofske dvojbe nesvršenog studenta prava, intelektualca u predratno doba zazivaju neminovnu usporedbu s Kiklopom (čije se likove Cvetnić ne libi spomenuti u nekoliko navrata). Međutim, koliko god autor rabio bogato urešen vokabular, očit je nedostatak onog marinkovićevskog duha, vica i jezičnih kalambura koji su Kiklopa učinili kultnom prozom. Cvetniću valja odati priznanje što je vrlo umješno oživio konac osamdesetih s mnoštvom karakterističnih popkulturnih i političkih detalja, ali oni služe samo kao slabašna kulisa tim stotinama stranica na kojima se ne dešava baš ništa što bi nas nagnalo da počnemo simpatizirati ili barem prezirati glavnog junaka. Prema njemu smo, naprosto, ravnodušni; možemo se slagati ili ne s njegovim političkim stajalištima ili filozofskim opservacijama, ali konačno, uopće nas ne zanima kako će čitava priča završiti.

Očekivao sam kulminaciju koje u konačnici nema – čvrsto građena struktura romana postavila je odrednice po vremenskoj osi u koje je po prirodi stvari i povijesnih događanja trebalo samo ukomponirati glavnog junaka i njemu bliske, bitne likove. Bratić je u JNA, povremena ljubavnica je trudna, prošla je legendarna Cvjetnica, nacionalni osjećaj se rasplamsao, politička struktura se ruši – bilo je potrebno samo povezati sva događanja u narativno smislenu cjelinu, i užasno me začudilo što je Cvetniću na kraju ponestalo snage za efektnu, kiklopovsku kulminaciju. Nitko čak nije ni regrutiran. 

Sporedni likovi, koliko god se tinte potrošilo na minuciozne opise, ostaju žalosno dvodimenzionalni, neuvjerljivi, pa čak i tribusonski iskarikirani (znate one bjelovarske luzere i nespretnjakoviće kojih je puna Tribusonova proza? Čak i oni, koliko god ih bilo, kod Tribusona imaju jasno mjesto u strukturi krimića ili generacijskih romana.) Čini se kao da Cvetnić nije želio udahnuti svojim sporednim likovima ništa više od prvoloptaške plošnosti, jer su mu takvi, ograničeni i isklišeizirani, bili potrebni da oslika prevladavajući spleen predratnoga i kvazigrađanskog Zagreba. Dalo bi se argumentirati da se ništa bitno nije promijenilo ni u tržišnom kapitalizmu današnjih dana, no tom bi preuzetnom i nategnutom usporedbom u Cvetnićev roman usadili nešto čega tamo evidentno nema. Ženski su likovi, zanimljivo je, svi odreda prikazani s antipatijom, iz poprilično šovinističkog rakursa. Apsolutno za nijedan se ženski lik, od junakove majke do prijateljica i kolegica s posla, ne može reći da je iole pozitivno ocrtan – ugrubo, majka je dosadna i zahtjevna, prijateljice su kurve ili glupače, a kolegice s posla alapače ili smutljivice, naravno, ne tim riječima, nego izrečeno puno suptilnije, međutim, sukus ostaje isti.  U čitavom tom intelektualiziranju Cvetniću se omaknu i sitne nezgrapnosti poput 'frojdističkih strepnji'.

Da se vratimo na konkretnije detalje oko sindroma naknadne pameti: pisma iz vojske junakova bratića vrhunac su apsurda. Primjerice, bratić, smotani informatičar i arhitekt (!) 1988. u pismu iz  vojarne u centralnoj Srbiji postavlja pitanja o indoktrinaciji Beograda i izražava bojazan što će se dogoditi ako Hrvati budu morali organizirati svoju vojsku. Takvo nešto, bojim se, nije se usudio tih godina naglas pomisliti ni sam Franjo Tuđman u posjeti kanadskom Norvalu.  Dopuštam si u ovu kritiku ugraditi i tračak vlastitog iskustva iz onog doba – u JNA su, po mom iskustvu, još 1990. oficiri, baš kao i obični vojaci, bili podjednako izgubljeni i zbunjeni događajima u Rumunjskoj, rušenjem Berlinskog zida i nadolazećom demokracijom. Nije bilo jasno iskomuniciranog plana za preuzimanje kontrole nad oružjem, niti nekakve široko rasprostranjene globalne zavjere – to se pokazalo točnim barem do konca ljeta 1991. dokad JNA nije bila niti blizu treće najjače evropske vojne sile kakvom se voljela prikazivati, a u vojne se akcije na srpskoj strani uključila tek nakon što je otamo pobjegao najveći dio Hrvata i Slovenaca, uključujući i zapovjedni kadar.

Da se razumijemo - bilo bi neumjesno optužiti Cvetnića za desničarski pogled na događaje iz onih vremena. Radi se naprosto o pojačanom nacionalnom osjećaju koji baš ne funkcionira najbolje iz današnje perspektive. Možemo argumentirati je li takva karakterizacija glavnog i ponekih sporednih junaka hotimična ili proizlazi iz zadanosti temom i vremenom, ali definitivno djeluje poprilično staromodno. Konačno, pravorijek nije sasvim negativan – Cvetnićev je pokušaj hvalevrijedan, ali njegova realizacija je prilično nezgrapna. Ono što očekujem od knjige jest samo da ne bude dosadna – iskreno, s ovom sam se svojski namučio.       

Božidar Pavlović      


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.