Petak
31.05.2019.

Kritika ili hejterski blog

naslov knjige Dvije noći u Barceloni autor Aleksandra Orlić
izdavač Hena com godina izdanja 2018



Extra_large_question-mark-2123969_1280
A+ A-


Aleksandra Orlić poslala nam je odgovor na kritiku Vladimira Arsenića o njenom romanu Dvije noći u Barceloni u želji da se otvori polemika na temu granica između književne kritike i hejterskog bloga.

Tekst Aleksandre Orlić objavljujemo u cijelosti:

"Što danas uopće može natjerati čovjeka da sjedne za tipkovnicu i krene pisati, i to u zemlji u kojoj novinska kartica vrijedi jedva pedeset kuna, zarada od romana rijetko dosegne prosječnu plaću vozača tramvaja, a na prste jedne ruke možemo nabrojiti pisce koji mogu živjeti od svojeg rada? Ako je vjerovati kritičaru Vladimiru Arseniću, to su prestiž i slava. Onaj poseban trenutak obasjan aurom kada autor može reći 'Imam knjigu!' Ili još efektnije – 'Imam roman!' Pa ako se uskoro ne dogodi smak svijeta, možda postane barem malo vječniji od svojih prijatelja. Razumjela bih da je takvo što izgovorilo dijete u vrtiću rođeno 2015. godine, jer ankete doista govore o trendu da stara poželjna zanimanja, o kakvima smo mi rođeni u socijalizmu sedamdesetih nekada snivali, primjerice liječnik, astronaut, profesor, glumica, novinarka odlaze u ropotarnicu prošlosti, a da je slava postala jedini sveti gral za koji se isplati živjeti. Ali da takvo što napiše čovjek rođen 1972., ponosni otac, muž i antifašist koji se predstavlja kao kritičar postjugoslavenske književnosti, zvuči pomalo čudno i neuvjerljivo.

Jer da se gospodin Arsenić ikada pitao što doista pokreće pisce, shvatio bi da su razlozi itekako raznoliki i da su rijetki to učinili samo zbog slave, prestiža ili zarade, a više zbog nekog nenadanog događaja u životu koji ih je šokirao, uznemirio, promijenio, dirnuo, naljutio, zbunio, uplašio, natjerao da se pitaju tko sam, što želim i kamo idem. Primjerice, Rosa Montero u knjizi 'Luđakinja u nama' istražuje što pokreće pisce te navodi da je Vladimir Nabokov u Ruskoj revoluciji izgubio sve: zemlju, novac, svijet, jezik, čak i oca kojeg su strijeljali. Simone de Beauvoir rođena je kao bogataško dijete bankara, ali ubrzo je obitelj bankrotirala pa su bili prisiljeni otići živjeti u neki ćumez. Vargas Llosa izgubio je položaj mezimca u svojem domu kada se otac, za kojeg je mislio da je mrtav, vratio zato da nametne svoj nasilan i represivan autoritet. Joseph Conrad, sin poljskog plemića, revolucionara i nacionalista, sa šest je godina deportiran zajedno s obitelji u neko bijedno seoce na sjeveru Rusije gdje su uvjeti bili toliko teški da je majka, koja je bolovala od tuberkuloze, umrla za nekoliko mjeseci. Ok, uvijek postoje i oni nadobudni poput Hemingwaya koji je navodno već u mladosti na tulumima na pitanja cura čime se bavi bahato odgovarao: 'Planiram ući u svjetsku povijest književnosti.' No treba li ga zbog toga diskreditirati?

Kao što vidite razlozi zašto bi čovjek počeo raditi taj vražji posao – osamiti se, sjesti, pisati i brisati – doista su raznoliki i teško ih je pogoditi a da ne sjedneš s autorom i pitaš ga: 'Ej, a zašto si ti uopće počeo pisati?' No da se ne bismo igrali pogađanja kao Vladimir Arsenić koji si utvara da je poput proročice iz Delfa, odat ću vam razlog zašto pišem ovaj tekst. Nešto prije ponoći prijateljica mi je proslijedila link na kritiku Vladimira Arsenića Galimatijas bez reda na portalu Booksa.hr o mojoj četvrtoj knjizi 'Dvije noći u Barceloni'. Jednostavno mi je pao mrak na oči kada sam pročitala tekst koji se izdaje za kritiku koja bi trebala biti konstruktivna analiza teksta, a zapravo pripada svijetu blogova kojemu nikakvi kriteriji nisu potrebni.

Priznajem, naslov je bio obećavajući 'Galimatijas bez reda'* i pomislila sam: 'Koji opičen tip.' Fora mi je to što se voli igrati riječima i što mu nije bed koristiti se pleonazmima već u naslovu. Iako mu je, moram priznati, stil doista arhaičan, nabacan i patetičan. Za one koji ne znaju ili nisu guglali riječ 'galimatijas' ona znači zbrka, kaos, nesuvisla gomila riječi, pa bi naslov u prijevodu bio nešto kao 'kaos bez reda'. Kao da trebamo praviti distinkciju između kaosa s redom i onoga bez reda.

Naime, roman 'Dvije noći u Barceloni' zamišljen je kao knjiga o brzim slikama i povišenim stanjima i u njemu sam doista koristila taj kaotičan stil pisanja, frenetičan ritam, brzo nizanje asocijacija, baš kao što reperi brutalnom brzinom ispaljuju nizove riječi u svojim pjesmama, Quentin Tarantino ili Danny Boyle montiraju kadrove, a austrijski pisac Josef Winkler u svojem romanu 'Natura morta' niže sliku na sliku s rimske tržnice. Ako niste čitali austrijskog autora, svakako ću vam posuditi knjigu. Može i u originalu.

No već nakon nekoliko redaka shvatila sam da sam upala u zečju rupu kao 'Alisa u zemlji čudesa' i da odjednom ne vrijede pravila stare dobre kritike. Jer ovo što sam čitala kasno poslije ponoći i nije nešto što bi se moglo nazvati kritikom nego iživljavanje nad autorom s ciljem da ga se omalovaži, uvrijedi, diskreditira. Ukratko, bio je to klasičan govor posramljivanja upakiran u formu kritike, u kojem autor nemilice iznosi pretpostavke, generalizacije i neutemeljene sudove uzimajući si za pravo da je on Veliki kritičarski bog pa će svima govoriti što bi se trebalo objavljivati, a što nikada više! - insinuirajući pritom da je autorica slučaj za sociološko promatranje. Jer na koji je samo lukav način uopće došla do ugovora za knjigu?! Naravno, imam poseban napitak. Poslat ću vam recept u inbox iz straha da mi ga ne ukradu.

Pa nije mi valjda frendica proslijedila nečiji nebulozni blog, pitala sam se u šoku kada sam došla do kraja teksta? Ne, to je doista bila kritika knjige (dopustite mi da je nazovem 'bjesotekst'), a koja se zasnivala na tome da se navodi što sve knjiga ne posjeduje. Sažimam – knjiga nema dobar kraj, nema jasnu strukturu, nema dobre likove, nema ništa posebno, iznenađujuće, originalno, već je sve niz klišeja, čak se ne bi smjela nazvati romanom nego pokušajem da bude roman, što je samo po sebi legalno mišljenje, ali da je kao takvu treba i zabraniti te se Veliki kritičar nada da se više takvo što neće tiskati u doglednoj budućnosti? No ako se i dalje bude objavljivalo, jer zakoni tržišta to nalažu, e onda je bolje da nastupi i smak svijeta nego da on jadan mora čitati takvu književnost.

No kada smo već kod zakona tržišta i kod kapitalizma koji drma uređivačkim politikama svih nakladničkih kuća od Vardara do Triglava pa se samo bjesomučno objavljuju naslovi bez reda i pameti, nije li Vladimir Arsenić svojim bombastičnim pisanjem koje se temelji na vrijeđanju autora postao žrtva samog kapitalizma – običan proizvođač loših tekstova koji koristi jeftine trikove za pobuđivanje pažnje, bjesomučno udaranje klikova, lajkova, samoreklamerstva, čitaj isplativosti portala kao takvih?

Citiram neke od Arsenićevih kolumni da bih ilustrirala govor posramljivanja koji kritičar koristi. ZBIRKA TRULOG LIŠĆA: 'Jer da mi nije žao knjige... ovu bih tresnuo o zid, bacio bih je, frljnuo na neko mračno mesto na kome nikome ne bi smetala jer je ona u suštini varka, praznina, iluzija o tekstovima koji ne postoje. U njima su prazne reči, rečenice koje ništa ne znače, pasusi kojima čovek može samo da se podsmeva... Biću blatantno otvoren – nije moglo tako da se piše na početku prošlog stoleća, a kamoli ovog.' MRČENJE HARTIJE: 'Utisak koji stičem čitajući njegovu produkciju u poslednje vreme... jeste upravo opisano nasilje nad belom prazninom hartije/ekrana, odnosno popunjavanje i ispisivanje tekstova koji teško da imaju ikakvog smisla.' NEPOTREBNO LOŠE: 'Ono što čitalac neprekidno oseća čitajući ovaj roman je takozvani transfer blama – utisak da vas je sramota zbog onoga što neko drugi radi i vi biste mu rado dobacili da prekine, da se zaustavi, ali znate veoma dobro da on to neće uraditi jer ne vidi kako stvari zaista izgledaju. Sve vreme hoćete da protresete mladog pisca za ramena i da mu kažete stani, batice, dosta je, ali on nastavlja, srlja, te konačno završi tamo kud je i pošao...'

Naravno da u svijetu u kojem je kultura marginalizirana, a polemike se trebaju tražiti tražilicom i zoomom, svaka je kritika itekako dobrodošla, no smatram da treba napraviti distinkciju između loše kritike, koju svaki autor treba biti u stanju podnijeti, i loše kritike koja sadrži iživljavanje nad autorom. Osim ako takvo iznimno negativno obojeno pisanje nije samo sebi svrhom te se tako kritičar želi istaknuti u moru drugih kritičara, da ne kažem postići neku vrstu prestiža i slave.

I ne bismo li u doba svih vrsta sloboda i demokracije za koju smo se svi borili, pa čak i moji djedovi i bake partizani, trebali dopustiti ljudima da pišu, stvaraju, kreiraju, objavljuju možda i neke nove forme romana koji su miljama daleko od onoga na što smo naviknuli te zaboraviti na sustave represije, cenzure i zabrane? Kad smo već kod odabira, moja knjiga 'Dvije noći u Barceloni' ušla je u finale V.B.Z. natječaja 2018. godine. Zatim je dobila i potporu Ministarstva kulture te je na kraju i komisija odlučila da će je otkupiti za knjižnice. Pa nisam valjda začarala cijeli svijet?

Dopustit ćemo, naravno, svakom kritičaru da ima svoj ukus i da mu se ne sviđa ništa od navedenog, da predlaže drugačije krajeve, drugačije omjere scena i da smatra da je knjiga ljubić, jer svatko ima pravo na svoje mišljenje. No kada ste već tako puni savjeta, jeste li ikada razmislili o tome da sami napišete svoju knjigu? A možda biste mogli pogledati i koji film grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa. Predlažem 'Ubojstvo svetog jelena' ili 'Jastog' pa ćete shvatiti da se narativna pravila i unutarnje logike djela već odavno ruše. Znam, od klišeja vam je jako mučno te stoga svakako zaobiđite 'Ponoć u Parizu' Woodyja Allena.

Uostalom, poanta happy enda koji sam svjesno odabrala jest ta da sve u knjizi vodi prema nesretnom kraju, ali zbog niza detalja koji se dogode u tako zgusnutom vremenu sve se odjednom okrene za sto osamdeset stupnjeva. I da, situacija da vlak iz Beograda prema Zagrebu zapne u snijegu, da se autobusi čekaju dva sata i da se cijela vožnja protegne na deset sati je itekako moguća i proživljena. Uostalom, kako kaže Aristotel - 'Bolje vjerojatno a nemoguće nego nevjerojatno a moguće.'

Znam, vrijeme je da privedemo i ovaj tekst kraju. Dopustite da parafraziram Velikog kritičara pa da kao on napišem s visoka: 'Oprostit ćemo mu, nadam se, svi kolektivno, evo ja prva, ovog trenutka, praštam i nek mu je prosto.' Ali samo pod jednim uvjetom ako može - neka se ovaj bjesotekst spusti samo nekoliko centimetara niže u sferu foruma, tamo gdje istinski pripada. U carstvo hejtera, gnjevnih, frustriranih, neostvarenih, bijesnih te svih onih koji nisu u stanju pronaći smisao svog postojanja i motiv za pisanje osim u maksimi 'Hejtam, dakle jesam.'" 

 

*naslov "Galimatijas bez reda" ideja je urednice portala Booksa.hr

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.