Utorak
13.06.2017.

Snažne priče klimave dramaturgije

naslov knjige O ljubavi, batinama i revoluciji autor Nora Verde
izdavač Sandorf godina izdanja 2016.



Extra_large_dinko_verde
Moskva Pride (Foto: Maria Komarova / Flickr )
A+ A-
Kad se prije nekoliko godina pojavilo u javnosti, ime Nore Verde u barem se podjednakoj mjeri našlo u središtu zanimanja tabloidnog novinarstva kao i onoga tzv. stručnog čitateljstva, tj. akterki i aktera književnoga polja. Posrijedi je, naime, bio pseudonim, a knjiga dnevničko-ispovjedne proze Posudi mi smajl (2011.), objavljena pod imenom Nore Verde, bombastično je lansirana kao "prvi hrvatski lezbijski roman"; srednjestrujaški mediji bacili su se na priču, a cijeli 'slučaj' izazvao je oštre kritike s medijske ljevice
 
Verde je zatim objavila i roman Do isteka zaliha (2013.), a kao osoba koja stoji iza pseudonima – da upotrijebim popularnu konstrukciju policijsko-obavještajnog prizvuka – razotkrila se novinarka Antonela Marušić. Čini se da su se do danas ova dva identiteta stopila do te mjere da se u nekim novijim (književnim) publikacijama autorica i potpisuje dvostruko, kao Verde/Marušić. Takav je slučaj i u bilješci koja prati prvu zbirku priča Nore Verde, naslovljenu O ljubavi, batinama i revoluciji.
 
Ova obimom nevelika knjiga (ispod stotinu stranica) donosi devet priča o protagonistkinjama kojima je zajedničko da se nalaze na društvenoj margini – bilo u smislu isključenosti, eksploatiranosti, potlačenosti, samoizolacije, ili pak 'prirodno' marginalne društvene uloge kakva sljeduje djeci. Pomalo nezgrapnom naslovu (koji zvuči više kao podnaslov) legitimitet priskrbljuje priča O čemu sam oduvijek htjela pisati. Njena protagonistkinja i pripovjedačica reminiscira o fizičkom maltretiranju kojem je dugo bila izložena od bliskog člana obitelji, te o tome kako je kroz godine pisala o najraznovrsnijim ('velikim') temama, samo ne o svojem traumatičnom iskustvu. Čitanje ove priče manifestnog naboja otkrit će nam da eponimni pojmovi ('ljubav', 'batine', 'revolucija') nisu mišljeni tek kao 'ključne riječi' koje bi se odnosile na tematski sloj knjige, nego i autopoetički upućuju na tenziju kojom je ova prožeta: kako spojiti pisanje o osobnom i autobiografskom s pisanjem o tzv. društveno relevantnim temama? 
 
Uzmemo li u obzir kontekst same medijske persone Verde/Marušić, ovu bismo dilemu mogli povezati i s pitanjem pripovjedačkog i autorskog identiteta (i legitimiteta); taj sloj bi dakako bio sekundaran u odnosu na imanentnu tekstualnu ravan, no mislim da svakako obogaćuje čitanje zbirke.
 
Adut Verdinih priča zacijelo je emocionalni efekt koji proizvode. Ma kako to zvučalo poslovičnom ciniku, rekao bih da je O ljubavi... knjiga koja je u stanju i tvrdokornijima među nama izmamiti suzu na oko: autorica je sposobna teška i krizna društvena/duševna stanja u jeziku posredovati uz efekte izravnosti i neposrednosti. Premda će autorica i sama potvrditi da je napisala neku vrstu 'aktivističke knjige', tj. da se u ovim pričama dijelom i programski bavila nizom gorućih problema ovih 'kriznih' vremena, one ne djeluju kao da su pisane po diktatu trenutka, da bi se podmirila aktivistička dužnost. 
 
Literarna svojstva Verdinih priča nisu spektakularna – one su često tek minimalno stilizirane – ali zbog toga ne manje uvjerljiva. Na drugom polu, međutim, u zbirci je poprilično upadljivo i prisustvo stanovitih narativnih i dramaturških problema. Tim povodom pada mi na pamet bilans koji je na ovome mjestu, pišući o zbirci Meke granice Stanislave Nikolić Aras, ispostavila Luca Kozina. Kozina Meke granice naziva dobro ispripovijedanom i konstruiranom, ali "emocionalno neupečatljivom"knjigom; O ljubavi, batinama i revoluciji mogli bismo, s druge strane, odrediti kao emocionalno iznimno upečatljivu prozu, čija su pripovjedačka izvedba i dramaturška konstrukcija mjestimice podbacile. 
 
Kao primjer možemo uzeti priču Vrijeme je na našoj strani. Ona nas uvodi u vizuru protagonistkinje koja provodi dan u iščekivanju da se njena partnerica vrati s obiteljskog ručka, na koji odlazi svake nedjelje, a na kojem nitko od prisutnih ne zna za njeno ne-heteroseksualno opredjeljenje. Pripovjedna situacija i atmosfera događanja uvjerljivo su oblikovane, kao i emocionalno stanje kroz koje junakinja prolazi – no dojam kvari struktura priče. Naime, san koji protagonistkinja sanja, a kojem je u priči dato središnje mjesto, predočen nam je dvaput: jednom, detaljnije, 'uživo', i jednom u sažetoj verziji, kad ga prepričava partnerici. S obzirom na simbolički naboj i ključno mjesto sna u tematsko-motivskoj konstrukciji priče, ovo ponavljanje stvara redundanciju i u mnogome razvodnjava efektnost i kompaktnost priče. 
 
Kao kontrapunkt navedimo priču Praznici, koja je lišena strukturnih manjkavosti. U njoj pratimo ženu unajmljenu da pazi na stan Sertića, zagrebačke obitelji više srednje klase, dok su oni na ljetovanju – da bi ubrzo izgubila svaku 'distancu' prema tom prostoru i počela u njemu živjeti kao u vlastitom stanu (što će, dakako, rezultirati katastrofalnim posljedicama). Praznici ujedno postavljaju efektnu i emocionalno upečatljivu pripovjednu situaciju, te je podupiru uvjerljivom dramaturškom konstrukcijom i dobro promišljenim pripovjednim slijedom, što ih čini jednom od najuspjelijih priča u zbirci. 
 
Slično je i s nizom manjih nespretnosti koje Verdinoj prozi oduzimaju na uvjerljivosti, poput dijaloških dionica u priči Boje, čija se protagonistkinja, pristigla iz Hrvatske na Paradu ponosa u Beograd, u povjerenju nalazi s majkom jedne tamošnje sudionice povorke. Naime, te dijaloge opterećuje školski primjenjena govorna karakterizacija – hrvatski naspram srpskog, 'zapadna' naspram 'istočne' varijante, ijekavica naspram ekavice – koja, umjesto da im daje na protočnosti i prirodnosti, postiže upravo suprotan učinak (općenito, izgleda da je jezične razlike unutar našega jezičnog kompleksa u književnim dijalozima iznimno teško uvjerljivo simulirati; štoviše, u postjugoslavenskoj literarnoj produkciji pada mi na pamet tek jedan uspješan primjer). 
 
Teško je oteti se dojmu da su se ovakvi, manji, ali i oni malo krupniji problemi u knjizi mogli riješiti pomnijim strukturiranjem i 'peglanjem' pojedinačnih priča; osim autorici, činjenicu da su dospjeli do finalne verzije zbirke možemo prigovoriti i urednici knjige Lamiji Begagić, i samoj afirmiranoj proznoj autorici. I uz sve nedostatke i neujednačenosti, O ljubavi, batinama i revoluciji dobra je zbirka priča – šteta je samo što je toliko očigledno da je mogla biti još i znatno bolja.
 
Spomenuo sam tenziju između poriva za autobiografističkim i intimističkim pismom s jedne, te potrebe za bavljenjem 'nadosobnim' temama s druge strane, koja karakterizira Verdino pisanje i koja je autopoetički ugrađena u naslov knjige. Rekao bih da se autorica s ovim rascjepom nosi na produktivan način, tj. da je on zaslužan za neke od najboljih aspekata njezinih priča: emocionalni naboj, stilsku ekonomičnost i učinak neposrednosti. 
 
Međutim, O ljubavi... donosi i priče koje nije moguće promatrati samo unutar dihotomije intimno/društveno, i koje upućuju na nove (potencijalne) tematske planove i tonalitete Verdine proze. Šašavi likovi i sižeji s kojima nas upoznaju priče Voriorka, Ljubav u doba ebole i Posjet tako se približavaju koordinatama magijskog realizma, macabrea i trilera. Čini se da autorica još uvijek istražuje ove dimenzije vlastitog pisanja, pa su i rezultati podijeljeni: Ljubav u doba ebole, priča o posesivnoj alkoholičarki koja proganja (bivšu?) partnericu, djeluje kao ne odveć promišljena egzibicija, dok je Posjet o grupi osmoškolaca koji riješe da odu posjetiti nastavnicu koja iz misterioznih razloga odsustvuje s nastave, napeta i dobro razvijena priča. 
 
Također, s obzirom na produktivne tenzije na tematskoj i metaproznoj ravni o kojima je bilo riječi, šteta što je Nora Verde spala na puki nom de plume, tj. što se odlučila bezostatno identificirati s Antonelom Marušić. Naime, u prethodnim knjigama 'Nora' nije tek potpisana kao autorica, već se pojavljuje i kao pripovjedačica i protagonistkinja; nakon što je prestala biti pseudonimom, 'Nora Verde' imala je priliku zaživjeti kao heteronim, nalik na Artura Belana Roberta Bolaña, bezbrojne identitete Fernanda Pessoe, ili, u našem suvremenom kontekstu, Sašku Rojc Olje Savićević Ivančević
 
Tako bi, vjerojatno, i nove stilske i tematske tendencije koje naslućujemo dobile šansu da se višestruko razvijaju i krenu neočekivanim pravcima – što dakako ne znači da u postojećem kontekstu treba zanemarivati prozu Nore Verde/Antonele Marušić, ili manje uživati u njenim vrhuncima.
POVRATAK NA VRH STRANICE