Utorak
17.07.2018.

Poetski pretraživač

naslov knjige Veće od kuće autor Dorta Jagić
izdavač Hena com godina izdanja 2018.



Extra_large_kava
Radnice tvrtke Ambassa Enterprises biraju zrna kave za izvoz. (Foto: DFID / Flickr)
A+ A-
Najnovije, hibridno djelo Dorte Jagić pod nazivom Veće od kuće (2018.) svojim konceptom višestruko priziva Žmegačevu metaforu postmodernističkoga književnog fenomena – spoj muzeja i labirinta. 
 
Naime, knjiga započinje lirskim esejom s temom muzeja (Muzeji cimetne boje) koji odražava želju za čuvanjem te katalogizacijom raznoraznih sitnica i neobičnih stvari, nešto poput kolekcionarskoga Wunderkammera ('sobe čudesa'). Također, čitava se knjiga može sagledati kao svojevrstan postmodernistički muzej sasvim osobnih blaga koji sačinjavaju različita imena, raznoliki prostori, gradovi, umjetnička djela te naizgled obične stvari ili situacije. Putujući nepreglednim stazama, čitatelj može pomisliti da se nalazi u kakvome labirintu, iako se zbog zajedničkoga, toploga glasa ovih autobiografskih tekstova nikada ne osjeća izgubljenim. 
 
Zbog toga knjigu Veće od kuće ne bih u potpunosti prispodobila s labirintom, no mogu je lako zamisliti kao mrežu, jedan (književni) pretraživač Dorte Jagić u čiji okvir možemo unijeti pojedini pojam, nakon čega će nam se u tren oka izlistati slijed neobičnih asocijacija, impresija, doživljaja, sjećanja, citata ili faktografskih činjenica.
 
Naime, ova višestruko nagrađivana te od kritike i publike priznata književnica u svojoj novoj knjizi donosi žanrovski koktel eseja, putopisa, poezije u prozi, priče i dnevnika, a spomenutu slobodu asocijacija, katalogizacije, nabrajanja i impresija opravdava upravo odabrana gipka forma. Riječ je o tekstovima koji su, kako saznajemo u zahvali na kraju knjige, nastajali duži niz godina i već prethodno objavljivani u književnim časopisima te čitani na Trećem programu Hrvatskoga radija
 
Pojedini tekstovi tako podsjećaju na feljtone, poput onih Pavla Pavličića u Vijencu, pojedini su pak srodniji poetskim putopisima Maje Klarić ili Dinka Telećana. Putuje se u njima stvarnim, bliskim i dalekim prostorima, kao i recima mnogih književnih djela, od međunarodne klinike za liječenje lajmske bolesti do dobro poznate sparine i neuroze svjetine na Črnomercu, od književnih pohvala Genovi do polemične knjige Pod muškim kišobranom Vesne Parun.
 
Naime, u razvoju opusa Dorte Jagić možemo prvo, nakon Kvadrature duge (2007.), uočiti lagani odmak od guste metaforičnosti i automatizma ka pročišćavanju poetskoga inventara, a zatim sve veću okrenutost vanjskome svijetu, povijesnim i kulturnim pojavama te napuštanje unutarnjih, samačkih predjela, što najviše dolazi do izražaja u Malome rječniku biblijskih žena (2014.) i Kafkinu nožu (2015.) Spomenuti zaokret, koji vrhunac doživljava upravo u ovoj knjizi, autorica jasno potvrđuje i objašnjava u razgovoru za portal arteist: "(...) kao da se dogodio kopernikanski obrat u mom malom svijetu, od narcističkog poniranja u sebe i svoja stanja prema van, prema stvarima-po-sebi, prema fenomenologiji svega što me okružuje. To je na mene djelovalo emancipirajuće i oslobađajuće, proširila sam se i postalo mi je strašno uzbudljivo istraživati svijet oko sebe (...) "
 
Dakle, može se zaključiti kako su se stihovani portreti-pjesme, pjesme-eseji, pjesme-putopisi o aktivistkinjama i neobičnim ženama iz prethodne knjige, Kafkina noža, proširili i rastegnuli do ovih vrlo osobnih lirskih eseja/putopisa, gdje je naglasak ponovo na pomnome istraživanju i lirskome (pre)oblikovanju svijeta. Jednako tako, proširio se i motivski inventar, pa su tako glavni likovi ove slikovite proze muzeji, hoteli, fontane, kišobrani, kava, gradovi poput Splita, Londona ili Genove, vlakovi, meduze, voda, umjetnici, privlačni modeli i mnogi drugi... Sve što zaokupi pažnju promatračice predmet je za izgradnju tekstualne mreže, a mnogi tekstovi nose deskripcijski naslov s prijedlogom 'o', aludirajući na montaigneovsko asocijativno promišljanje bez konkretne nakane ili zaključka (O nepcu, O kući ili Podstanari, O čekanju itd).
 
Šarolika okna Dortine mreže naginju tako pojedinim žanrovskim kategorijama: mogu biti autobiografska, putopisna, poetska, esejistička. Kako je strukturiran svijet ovih tekstova, može se lako uočiti na primjeru teksta O kavi. Naime, autobiografskim motivima otvara se priča o kavi pronoseći tankoćutan, prepoznatljiv glas ("Kao i mnoge žene, kavu me naučila piti baka. Bijela lica, u vječitoj crnini za mužem, a britka i vedra baka Ana inicirala me u pripovijedanje uz kavu još za ljetnog ferija nakon šestog razreda.") Esejistički segmenti, dobro utemeljeni na prethodnom istraživanju, mnoštvu detalja i citata, informiraju nas o povijesti kave ("Njezina službeno poznata povijest počinje u devetom stoljeću na tlu današnje Etiopije. Grm kave je otkrio, naravno, nepismeni pastir.") Lirski prozori u svijet oni su pak u kojima se ponajbolje očituje i prepoznaje autorski glas, dajući ovoj prozi osobnost, atmosferičnost i slikovitost ("Ta crna kava teče kao crna žuč, rastaljeni ahat. Iz nje sja malo crno sunce, čije nam zrake mirišu, a baklje nas razbuđuju. U nju utječe žuta rijeka naše pospanosti i postaje crni, bistar uspon u dan.")
 
Naravno, spomenuta se žanrovska obilježja i stilemi uvijek isprepliću, pri čemu u prvome planu ostaju refleksija te lirska introspekcija. Najbolji su tekstovi upravo oni koji su najbliži poetskoj priči, jer u njima do punoga izražaja dolazi autentičan pjesnički glas i rijetko viđena ljepota ekspresivnosti. Takvi su, primjerice, Zagrebačke gorkičarnice, O zakrivačima ljepote ili O Čarobnom brijegu koji, na moje oduševljenje, čuvaju onu začudnu metaforičnost i atmosferičnost kojom se Dorta javila u zbirci lirskih priča Kičma (2009.), unijevši potpuno svježe žensko pismo u naše polje književnosti. 
 
Može to lijepo dočarati dio iz lirskoga eseja O zakrivačima ljepote, gdje se spominje i sam naslov knjige: "I tko zna koliko je za javnost obezličenih Nefertiti zbijeno pod zastorom jedne mikrogeografske točke. Kuće. A one su nešto Veće od kuće. (...) Žive kao neki naopaki vodencvjetovi koji – nakon što su jedan vjenčani dan opojno letjeli s prozračnim, prožiljenim krilcima u zraku svijeta – zađu ispod. Te se žene uranjaju pod strop dnevne sobe, kao pod vodu ili zemlju." 
 
Također, posebna je vrijednost ove knjige i u putopisnim okusima i mirisima koje donose sjajni tekstovi poput Njemačkom neoromantičnom cestom, u noć, Pohvala Sjeveru, Pohvala lučkoj krčmi ili Bar du vieux de Port. Naime, (post)moderni flâneur ove knjige zaobilazi pomodarsku, često i plitku kulturu putovanja, ne zadovoljavajući se ispraznim 'prikupljanjem kvačica' i blijedim uspomenama ("Netko veli obavezno posjeti sve znamenitosti. Zašto? Sve te crkve, tvrđave, vile. I ta Kolumbova kuća. Mora se vidjeti, da, znamenitost je to; pa ipak, to je samo obična vila, nema u njoj tako nepokretnoj ništa od avanture. Veće je ime od kuće.") Dortina pripovjedačica istražuje i gradi vlastiti poetski itinerar, osluškujući pritom tihe, tajne veze između prostora, vremena i ljudi ("Pogledu ostaje samo nužno; fine zgrade, stabla, ljudi. A i ljudi svojim vitkim stasom i providnom kožom nalik su tom mjesecu studenome. Gotovo bijela kosa nalik je siječanjskome suncu. (...) Poput svoga Sjevera, Šveđani su uglavnom bijeli, s malim mrljama fine tame. Zapravo, nalik su notnome papiru.")
 
Naposljetku, ima u ovoj knjizi i dijelova gdje autorica upada u zamke nabrajanja te prekomjernog nizanja asocijacija i citata, kao u tekstovima Muzeji cimetne boje ili Pohvala hotelima (vodeno zrcalo i soba poezije 800.003). Tako se u pojedinim esejima ostvaruje dojam da bi tekst trebalo prorijediti, odnosno da bi trebalo odškrinuti prozor tom natrpanom, bogatom Wunderkammeru koji na trenutke preplavljuje. Naime, ovi tekstovi ipak najbolje funkcioniraju zasebno (kako su prvobitno i zamišljeni) te su, posebice zbog zgusnutosti informacija, asocijacija, ali i lirskih i filozofskih kontemplacija, idealni za čitanje u manjim dozama. Međutim, budući da ih povezuje užitak u putovanju emotivnim, duhovnim i stvarnim krajolicima, njihova tematsko-motivska objedinjenost opravdava cjelinu knjige.
 
Ako autorici oprostimo spomenuti nusprodukt ljubavi prema katalogizaciji, Veće od kuće ostaje poticajno i nagrađujuće štivo u kojem će znati uživati svaki ljubitelj rafiniranoga teksta – što kroz impresivne lirske pasaže, što kroz jedinstvene uvide u nerijetko previđene, nedovoljno promišljene fenomene naše svakodnevice. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.