Utorak
07.03.2017.

Roman ritma otkosa

naslov knjige Sjećanje šume autor Damir Karakaš
izdavač Sandorf godina izdanja 2016.



Extra_large_plitvice
Foto: Nurettin Mert AYDIN / Flickr
A+ A-
Novi roman Damira Karakaša Sjećanje šume – dobio je popriličnu medijsku pažnju: autor je dao nekoliko intervjua, a na promociji knjige u zagrebačkom Kinu Europi tražila se stolica više. 
 
S obzirom na okolnosti, to je i logično. Karakaš je afirmirani autor koji je svoj književni put započeo krajem prošlog stoljeća (putopisom Bosanci su dobri ljudi), a definitivno se kao pisac etablirao ekraniziranom zbirkom priča Kino Lika. Osim toga, Karakaš je osebujna građanska pojava, a činjenica da piše o Lici vjerojatno dijelu publike dođe kao pogled kroz pop-etnološki prozor u pasivne krajeve. 
 
Na Sjećanju šume radio je prokušan tim: urednica je Marinka Botić, a izdavač Ivan Sršen (Sandorf), ista ekipa koja je radila i na odličnom Blue Moonu, autorovu prethodnom romanu. Prema napomeni samog autora, kreativnom su procesu obol dali i neki prijatelji-kolege, poput Branka Maleša, koji je predložio naslov, te Roberta Perišića, urednika romana Sjajno mjesto za nesreću. Dodajmo tome i nenametljivi, ali sugestivni dizajn naslovnice te tipografska rješenja (vrlo gust tekst s malim proredom), za što su zaslužne Lana Cavar, Lana Grahek i Narcisa Vukojević.
 
Radi se o kratkom tekstu od nekih stotinjak stranica, kompozicijski podijeljenom na tridesetak poglavlja od par stranica. U središtu svakog od tih poglavlja je jedan događaj iz života mladog pripovjedača koji nam pripovijeda o svom djetinjstvu u nekom ličkom selu, a ona su obično naslovljena tim događajima. Te su priče vezane uglavnom za neki detalj iz života djeteta, bilo da se radi o nečemu unutar obitelji (Ručak, Smrt), o radu na polju i oko kuće (Upute za klanje svinje, Žetva), pričama iz škole i igre itd. Roman se ustvari sastoji od nizanja anegdota iz pripovjednog svemira pripovjedača-djeteta. 
 
Taj se svemir u prvom krugu sastoji od nuklearne familije i bake, zatim prijatelja, sela i seljana i sporadičnih kontakata sa svijetom izvan matičnog sela. Sve je to omeđeno šumom iz naslova. Vrijeme radnje nije u romanu precizno naznačeno, ali se može zaključiti da se radi o '60-im ili '70-im: rat je završio, u selo stiže prvi bojler, automobili i nisu neki... Kombinacija rečenog vremena i prostora ličkog sela određuje poziciju mladog pripovjedača spram svijeta o kojem govori.
 
Kao što smo napomenuli, pripovjedač je dijete koje je devijacija svog konteksta, i to iz dva razloga. Prvi je razlog što ima srčanu manu, koja zbog neadekvatnog medicinskog i općeg obrazovanja ukućana poprima mitske razmjere (tako pripovjedačeva majka svaki put mijenja temu kad se spomene riječ 'srce'). On je kao takav više-manje nesposoban za rad. Kad kažemo 'rad' mislimo, dakako, na fizički rad – jedini rad koju ova surova sredina poznaje i priznaje. S druge strane, pripovjedač-mališan pokazuje afinitet prema umjetnosti (čita stripove, pješači do susjednog sela da gleda film u kinu), što ga također suprotstavlja svojoj okolini (prvenstveno ocu). 
 
Dati uvjerljiv pripovjedni glas djetetu jako je zahtjevan tehnički poduhvat, ali to Karakašu lakoćom polazi za rukom. Za primjer ću navesti scenu u kojem krava jednog seljanina uništi improvizirani bazen kojeg su za igru stvorili pripovjedač i njegovi prijatelji: "(...) pozvao sam ih bliže, osvrnuo se i rekao kako imam puno bolju ideju. Kad se napuni, rekao sam to još tiše i napravio onaj pokret prstima kao da upravo solim jelo, stavit ćemo u vodu, htio sam reći otrova, ali sam rekao: Nečega." Iz tog se 'nečega' dade iščitati svo prethodno spomenuto umijeće. 
 
Kao što je spomenuto, odnos otac-sin osnovna je problematska razina romana, a lik je oca najvažniji lik u tekstu. Otac je, reklo bi se narodski, sirovina koja ne prihvaća svog sina jer "nije za ništa" (budući da nije za rad, nije ni za vojsku, ni za ženu, itd.), a pripovjedač lijepu očevu riječ dobije svega par puta u romanu. Odnos s ocem bio je motiv i u ranijim Karakaševim djelima: primjerice, u Sjajnom mjestu za nasreću nalazimo čak i istu sliku očevog gađenja ("gadila su mu se moja kvrgava koljena.") Međutim, u Sjećanju šume je taj lik mnogo razrađeniji. Na simboličkoj ga razini možemo povezati s medvjedom koji je u šumi i seljani ga se boje, ali ga nitko nije vidio. Na tom je tragu profesorica Anera Ryznar, koja je govorila na promociji, naglasila kako je pripovjedač sputan u trokutu 'otac – medvjed – bolesno srce'.
 
Unatoč tome što je otac grez i grub, ne možemo reći da je cijepljen od bilo kakve empatije i osjećaja za druga bića. Indikativno je možda što je prva takva empatična scena vezana za svinju ("Gospon dokture, kaže moj otac, a da vidite kako je pametna. Ja kad njoj nešto divanim, ona mene u oči ko neki čovik gleda."), no to nipošto nije sve. Primjerice, na veterinarovu opasku da je "lakše priklat kad je od pravoslavaca" (jer je svinju kupio od "preoslavca iz Klanca"), otac odgovara: "Znate šta, meni je važno da je čovik pošten, pa može, da izvinete, i crni vrag bit." 
 
Otac, možemo zaključiti, nije čudovište, već je prije najbolji predstavnik vrste, arhetipski gorštak, proizvod jako surove okoline i načina života. On je jednostavan, pri-prost, otprilike na način na koji je priprost Isak iz romana Blagoslov zemlje Knuta Hamsuna. Isak isto tako malo govori, a mnogo radi; vjeruje, ali nije institucionalno religiozan; ima ženu koja mu je draga, ali njena je primarna funkcija behandlanje kućanstva. Kao i Hamsunov pripovjedač, Karakašev dječak s toplinom i naklonošću opisuje prirodu i rad. Dok Norvežanin kliče "Prezreni, blagoslovljeni krumpir!", Ličanin veliča svoj kupus: "Stojim u kutu i čekam da dođu žene iz sela; najviše volim kada se kupus u bačvi gazi bosim ženskim tabanima."
 
Iako bismo mogli još govoriti o značenjskim slojevima, vrijeme je da se posvetimo onome na čemu zaista počiva književna snaga Sjećanja šume: rečeničnom ritmu. Da bismo stekli dojam o dominantnom sintaktičkom uzorku valja nam zaviriti nedaleko, tek u prvu rečenicu: "Ležao sam na krevetu i osluškivao; drvena kuća bila je začepljena starim novinama, a vjetar je u njoj pronašao nove pukotine: puše i pomiče sjene po sobi." Kao što smo vidjeli, Karakaševi su osnovni ritmički alati dvotočje i točka-zarez, koji romanu daju specifičan tempo, gotovo kao da se radi o pjesmi o prozi. 
 
Ovakvo je majstorsko baratanje naoko nebitnim točkama i zarezima prava rijetkost. Na pamet mi iz naših književnosti pada upotreba zareza u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog, gdje se koristi na sličan način kao ovdje dvotočje i točka-zarez. Češki lingvist i književni teoretičar Jan Mukařovsky pisao je o ritmičkim obrascima koji su, uvjetno rečeno, čovjeku bliski kao vrsti: ritam disanja, otkucaja srca, ritam otkosa... Ako posudimo za potrebe ovog teksta terminologiju Mukařovskog, možemo reći da je Sjećanje šume roman ritma otkosa. Na tom je tragu Miljenko Jergović u pravu kada kaže da roman završava najpreciznijim točka-zarezom u hrvatskoj književnosti ("Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.") 
 
Dok je u prethodnim djelima, a posebice u zbirkama priča Kino Lika i Eskimi, osnovnu ritmičku funkciju imao prelazak u novi red, kod Sjećanja su to spomenuti interpunkcijski znakovi. Isto tako, dok su u pričama Karakaševi pripovjedači često bili 'dramski' (uglavnom su tek postavljali kostur za dijalog, koji je zauzimao središnje mjesto), u ovom su slučaju dijalozi sporedni. Kada likovi progovore, govore autentičnom i specifičnom ličkom čakavicom. Dok su dijalozi britki i neposredni, glas pripovjedača ispleten je leksikom jednostavnim, ali biranim, dok nepatvorena dječja perspektiva daje tekstu neporeciv šarm, lakoću i pitkost.
 
Što se većih organizacijskih cjelina tiče, veliku ulogu ima razina odlomka. Odlomci su u odnosu na poglavlja relativno dugi, pa ćemo tako u priči od 3-4 stranice naći isto toliko odlomaka, što daje posebnu ritmičku notu na razini poglavlja. Sve su pak priče otprilike jednake duljine, od prve do zadnje, pa možemo zaključiti da je ovaj tekst ritmički usklađen na svim razinama. 
 
Sve u svemu, Sjećanje šume je rijetko skladna, tečna i lijepa knjiga. Pripovjednim je glasom simpatičnog i osjetljivog djeteta koje odrasta u surovom okruženju, s ocem čiju ljubav treba, a nikad je ne može zaslužiti, Karakaš ispisao zanimljiv roman briljantnog tempa. O teškoj je temi pripovijedao nježno i lako, tako da ovaj roman svojom formom i stilom zaslužuje da ga se čita kao vrhunsku književnost, a ne 'samo' kao roman o odrastanju u Lici. Riječju: sjajna knjiga, sjajan tekst; pravi događaj u hrvatskoj književnosti, i nadajmo se samo da će dobiti pažnju kakvu zaslužuje.
POVRATAK NA VRH STRANICE