Utorak
28.11.2017.

Šarm roto-romana i fuš Hollywooda

naslov knjige Belina autor Nemanja Jovanov
izdavač Književna omladina Srbije godina izdanja 2017.



Extra_large_verne
Ilustracija Verneova romana '20.000 milja pod morem' (izd. 1871) / Wikipedia
A+ A-
Roman Belina Beograđanina Nemanje Jovanova (1979.) znanstvenofantastična je avanturistička pripovijest, ujedno i prvi dio planirane trilogije. Riječ je o književnom prvencu ovog autora, po zanimanju inače snimatelja – recimo, kao direktor fotografije potpisuje regionalne blokbastere Srpski film i Život i smrt porno bande
 
U središtu radnje prelamaju se neke od gorućih tema globalne današnjice, poput opasnosti od ekološke katastrofe ili rastuće militarizacije svijeta. Protagonistkinja Beline je Amerikanka Miranda Ričardson, pomorska biologinja koja se, gonjena kako znanstvenim interesima tako i porivom da pobjegne od osobnih problema, ukrcava na ruski istraživački brod Akademik Spasov. Tropsku klimu Havaja Miranda je zamijenila plovidbom od Japana do Bijeloga mora, a bivšeg partnera i (sjećanje na) disfunkcionalnu obitelj galerijom neobičnih i blago prijetećih likova pod zapovjedništvom ljubaznog, ali tajanstvenoga kapetana Titova. 
 
Putovanje je sve samo ne obično i predvidivo: Akademik Spasov najprije preuzima tajanstveni teret koji treba transportirati do polarnog otoka Vrangel, a potom prima poziv u pomoć od broda u nevolji Sjora. Zapovjednik Sjore, ekscentrični milijunaš Žan Sebastijan Lui, Mirandi će iznijeti nevjerojatne (para)znanstvene teorije koje su ga nagnale na vlastitu ekspediciju u Sjevernim morima; nakon nekoliko nevjerojatnih događaja, ona će ne samo početi vjerovati da bi Luijeve tlapnje mogle sadržavati zrnce istine, nego i shvatiti da o događanjima koja prate plovidbu gotovo cijela posada zna više od nje.   
 
Jovanovljev roman doživio sam kao osvježenje već utoliko što postavkom i atmosferom decidno odudara od distopijskih trendova koji čine ogroman dio suvremene domaće, ali i svjetske SF produkcije. Na jednoj strani, Belina je očigledna posveta devetnaestostoljetnome verneovskom roman scientifique – avanturističkoj prozi s elementima znanstvene spekulacije i imaginacije – što se među ostalim izravno ogleda i u Luijevom liku, koji bi uz minorne prilagodbe lako mogao proći kao izgubljeni Verneov junak. 
 
U skladu s ovakvom inspiracijom, a naspram gotovo anksiozne potrebe domaćih autor/ic/a da znanstvenofantastične svjetove konstruiraju kao proste ekstrapolacije lokalne društveno-političke situacije, Jovanov je svoj roman opremio propisno 'bjelosvjetskom' postavkom likova i lokacija. Nadalje, Belina sadrži i niz posveta nekadašnjim 'pisanim' i 'crtanim' lektirama s kioska, tj. roto-romanima i stripovima – u rasponu od specifičnog šmeka koji stvara fonetsko pisanje engleskih ili francuskih imena i naziva, pa do konvencije koja nalaže da se pretvaramo kako likovi međusobno govore engleski, čak i u slučajevima kad to u lingvističkom pogledu nema smisla (dopisnica Gabrijela i fotografkinja Anabela iz Njemačke skreću svima pažnju da nisu 'dopisnik' i 'fotograf'!) Svi ovi elementi Belini aktivno osiguravaju nezanemariv retro šarm.
 
Utjecaj suvremenog Hollywoda, također veoma izražen u romanu, polučio je pak znatno slabije efekte. Sekvence kao što su uvođenje Mirandina lika ili njezin susret s budućom brodskom kolegicom Đinom djeluju već bezbroj puta viđeno u američkome komercijalnom filmu, kako u ravni dramaturgije, tako i na planu dijaloga. Svoje raznovrsne utjecaje autor mjestimice objedinuje uz pomoć najformulaičnijih i globalno najprepoznatljivijih dramaturških obrazaca, što na koncu ipak ne djeluje kao omaž, nego kao rezultat linije manjeg otpora. 
 
Mogli bismo spekulirati da je cijeli Jovanovljev književni projekt nastao s primislima o mogućoj ekranizaciji – u prilog tome govori i njegov izbor vrlo popularne i lukrativne forme trilogije, te činjenica da su, posve neobično za domaće uvjete, naslovi (Tama i Zapis) i radnja preostalih dvaju nastavaka izloženi na poleđini Beline, kao svojevrsna reklama ili čak pitch. Takva pretpostavka, doduše, već zadire u neslavni teren spekulacije o autorskim namjerama; umjesto da je dalje razvijam, radije ću se vratiti na primarni književni materijal. 
 
Unatoč njihovom povećem broju, Jovanovljevi likovi dobro su oblikovani i zanimljivi. Pritom, s obzirom na to je riječ o muškom autoru, romanu-prvencu, te knjizi koja se ni u kojem smislu ne pretendira baviti 'ženskim' temama, činjenica da su protagonisti Beline mahom protagonistkinje posebno je zanimljiva. Iscrtavajući unutarnja stanja svojih junaka, kao i njihove međusobne odnose, Jovanov izbjegava višak tumačenja i objašnjavanja kakvo često opterećuje suvremenu postjugoslavensku prozu, što je također za svaku pohvalu. 
 
Međutim, karakterizacija i razvoj većine likova istodobno djeluju zbrženo, te oni naposljetku donose puno manje nego što obećavaju. Lik doktorice Nadežde Nikolajevne, predstavljene kao iznimne, magnetizirajuće pojave, ostaje u pozadini događanja, bez puno prilika da svoju raskošnu karizmu uposli u službi razvoja radnje; lik Sebastijana Luija, premda vrlo upečatljiv, u romanu se naprosto pojavi prekasno i ne ostane mu dovoljno prostora da se 'ostvari'. Dojmu zbrženosti doprinosi i niz raznovrsnih, nerijetko bizarnih omaški: od trenutka kad Miranda upotrijebi jezični kalk "nisam imala ideju" u značenju da nije imala pojma – kao da je pretvaranje da svi govore engleski najednom otišlo predaleko! – do onoga kad Gabi odbija liječiti mučninu votkom s obrazloženjem da je veganka (!?)
 
Svi nabrojani problemi, međutim, mogli bi pasti u drugi plan ukoliko bi ih znanstvenofantastična potka Beline svojom domišljatošću i poticajnošću zasjenila. Glavninu tog SF sloja čini zamisao o bićima iz drugih dimenzija koja, nevidljiva ljudskom oku, kohabitiraju sa zemaljskim vrstama. Riječ je o staroj, ali uvijek intrigantnoj zamisli; problem je što način na koji je ona kod Jovanova implementirana djeluje površno ili, još jednom, zbrženo. Ideja da ljudska vrsta mora 'sazrijeti' – cijela trilogija nosi neformalni naslov Priča o odrastanju čovečanstva – ili će se u suprotnom samouništiti, koja ljudima stiže u obliku poruke od bića na višem stupnju razvoja, već je nebrojeno puta viđena i varirana, i vjerojatno poznata svakome tko je ikad listao Sirius, a kamoli npr. ljubitelji/ca/ma Raya Bradburyja ili Arthura C. Clarkea. Ovaj nametljivo moralistički aspekt pripovijesti uvelike djeluje nakalemljeno i definitivno mu nedostaje razrađenosti i suptilnosti. 
 
Moram reći da me Jovanovljev roman, i pored svog neosporivog šarma i svježine, u konačnici razočarao. Naravno, budući da je riječ tek o prvoj epizodi trilogije, moguće je da će nastavci posve izmijeniti moju optiku. Posve je zamislivo da Tama i Zapis na neočekivane i kreativne načine razviju okvirnu priču, a onda možda i budu slobodni od sitni(ji)h propusta koji opterećuju Belinu. Ako tomu doista bude tako, nitko sretniji od ovog čitaoca.
POVRATAK NA VRH STRANICE