Utorak
27.11.2018.

Varijacije i kopije

naslov knjige Strani gradovi autor Jelena Zlatar Gamberožić
izdavač CeKaPe godina izdanja 2018.



Extra_large_suma
Foto: Visit Lakeland / Flickr
A+ A-
Novu zbirku priča Jelene Zlatar Gamberožić čine priče u kojima se smjenjuju muška i ženska perspektiva na (ne)mogućnost ostvarivanja bliskosti u međuljudskim odnosima. Stoga bi se moglo reći da je ključna intencija zbirke Strani gradovi da se prikažu dinamika i nejednaki odnosi moći između muškog i ženskog roda. Teme knjige vezane su za unutrašnji život pripovjedača i pripovjedačica pa, iako se tiču različitih aspekata međuljudskih odnosa, i mada su neke napisane u realističnom ključu, a neke na metaforičan način, sve su očito djelovi istog fikcionalnog svijeta i tekst povezuje manje-više unison ton.
 
Iako ima oko 150 stranica, zbirku čini relativno veliki broj priča, koje su uglavnom zaista manjeg obima i opravdavaju naziv 'kratke'. Prednost ovakvog smjenjivanja primarno je u tome što priče funkcionišu i kao fokusirani i poentirani zasebni tekstovi, ne samo kao dio veće cjeline. U tom smislu, kratkoća onemogućava nepotrebno razvlačenje. S druge strane, slabosti se uočavaju kod više priča koje djeluju kao da su iste, ili imaju vrlo sličnu poentu. Dakle, onda kada varijacije ne donose mnogo toga novog, već djeluju kao kopije. U onim slučajevima kada su zaista u pitanju varijacije, to su ujedno i najbolje priče u zbirci. I to opet ne samo kao zasebne priče, već i kada se povežu i uporede jedne sa drugima.
 
Dvije ponajbolje priče u vezi su sa muškim nasiljem nad ženama, iako se u obije to nasilje na neki način psihologizuje i otrže od konteksta. I pored toga, u njima se dosta efektno prikazuje složenost ovog problema, koji je primarno u vezi sa nejednakim odnosima moći između muškarca i žene. U Liniji otpora smjenjuju se muška i ženska perspektiva, dok je priča Trusno tlo ispripovijedana glasom žene.
 
Prva je primjer kako se i muška perspektiva može koristiti da bi se ukazalo na neki od ključnih problema uslovljenih rodnom neravnopravnošću. Dodatno, ta je perspektiva sukobljena i kontrastirana sa ženskom. Tako dobijamo uvid u obije strane i ogromnu diskrepanciju u moći između njih. Najsnažniji efekat u priči jeste prikaz protoka vremena i promjene odnosa koji počinje sa snažnom i samosvjesnom ženom i sa druge strane opsesivnim muškarcem. Ona njegovu grubost isprva doživljava kao snagu, ali onima koji čitaju očito je da je to početak nasilne veze. Ta dinamika priče u kojoj prisustvujemo razvoju nasilja, ali nismo u mogućnosti da ga zaustavimo, osim što se nadamo da će žena u nekom trenutku ipak smognuti snage i reći ne, krajnje intenzivno ponavlja emociju nemoći sa kakvom se u sličnim realnim situacijama suočavaju žrtve nasilja i oni/e koji im žele pomoći. 
 
Naspram ženine perspektive, muška nam otkriva kako nasilnik opravdava svoju opsesiju, kako postepeno preuzima slobodu druge osobe. U ovoj se priči doslovno odmotava slika nasilja u više faza. Ono što priču čini slabijom jeste to što se društveni kontekst uvodi na krajnje stereotipan način. On je osoba iz niže klase, koji izgleda kao da se sveti svojoj partnerki između ostalog i zato što je ona pripadnica srednje klase. To je nepotreban i neopravdan dodatak priči, i ujedno njeno najslabije mjesto.
 
Slična tema ženske zarobljenosti u nasilni odnos obrađuje se i u priči Trusno tlo, ali ne više realistički, već metaforički. Naime, pripovedačica je sa svojim emotivnim partnerom u mračnoj šumi iz koje na sve načine pokušava da izađe. Mračna šuma metafora je njihovog odnosa, a kroz njene misli predočavaju nam se emocije nesigurnosti i usamljenosti. Promjenom registra i uključivanjem različitih perspektiva, autorka je uspjela da na dva formalno različita, a podjednako upečatljiva načina varira istu temu. 
 
S druge strane, kada je u pitanju tema nemogućnosti uspostavljanja bliskosti, nekoliko priča u kojima se ta tema obrađuje djeluju istovjetno i nisu pretjerano efektne. Često nesrećni likovi djeluju kao da izigravaju, poziraju nesreću, što se graniči sa patetikom.
 
Naslovna priča Strani gradovi data je iz perspektive muškarca, kao i priča Elena. U obije su žene krajnje upitno predstavljene. Naslovna priča za temu ima potragu oca za djetetom, nakon što ga je majka odvela na nepoznato mjesto. Čin žene koja odvodi dijete jer je muškarac ne primjećuje (a on uz to dodaje kako trudnoća nije planirana, i kako oni nisu bili u ljubavi ni prije rođenja djeteta) djeluje hirovito. Teško je napraviti distancu od perspektive pripovjedača i nije jasno da li uopšte i treba da se napravi, jer sam tekst za to ne daje mnogo prostora. S druge strane, u kontekstu ogromne mizoginije naših društava, lik majke koja 'otima' dijete od oca jako privrženog djetetu jedan je od najštetnijih stereotipa, i usko je povezan sa problemima nasilja. Pomalo uznemirujuć kraj, u kome pripovjedač osjeća kako im je blizu, ne mora se nužno čitati kao takav. Moguće je zamisliti i čitanje prema kome je to 'srećni' povratak oca i pomirenje sa djetetom (sinom). Kada se ova priča uporedi sa Linijom otpora, postaje očigledno zašto je bilo nužno ili dodati ženinu perspektivu, ili njen čin dodatno motivisati, kako bi se sa njom moglo empatisati.
 
Sličan nedostatak ženskog ugla primjetan je u priči Elena. Iako je po njoj naslovljena priča, Elenina perspektiva nije data. Njen partner i ujedno pripovjedač prikazuje je kao svojevrsnu fatalnu ženu koja hirovito mijenja svoja interesovanja. On je opsesivno uvučen u njenu mrežu i zbog toga izigran i usamljen. Ni u ovoj priči autorska intencija nije jednoznačna, već su odnosi moći između dva lika upitni. Zaključak je sličan kao i u prethodnoj priči – iako žene ne treba idealizovati, ne treba ih ni tipski prikazivati.
 
Naizmjenično smjenjivanje muške i ženske perpektive naizgled može da se čita kao doslovno shvaćena rodna ravnopravnost, jer su i muškarci i žene podjednako zastupljeni. Ali i ne nužno, posebno uzimajući u obzir koliko malo su žene bile zastupljene u istoriji dominantno muške književnosti, i kao likice i kao autorke. No, takva struktura unekoliko je drugačija u odnosu na sve veći broj zbirki priča u regionalnoj književnosti koje su napisane iz ženske perspektive, poput knjiga Moj muž Rumene Bužarovske, Naša žena Tanje Mravak, Kuhanje Slađane Nine Perković itd.
 
U poređenju sa tim zbirkama priča, ovakav autorkin izbor na formalnom nivou djeluje konzervativnije i sličnije zbirci Ane Šnabl Odvezani, posebno ako se uzme u obzir da je u samo dvije priče prikazan žensko-ženski odnos. Ipak, tematski gledano, ova se zbirka ne razlikuje mnogo, posebno ne u odnosu na navedene zbirke Bužarovske i Mravak. Pomalo se, stoga, stiče utisak, poput onog u vezi sa potonjim romanima Slavenke Drakulić, kako je život žene gotovo u potpunosti određen njenim odnosom prema muškarcu s kojim je u emotivnoj vezi. Iako se gotovo uvijek pomenu i društvene okolnosti, ponekada i profesionalne ambicije žene, gotovo po pravilu su svi ti aspekti u sjenci romantičnog odnosa prema muškarcu.
 
To dodatno postaje problematično kada se uzme u obzir kako se time kroz književni tekst različiti aspekti rodne nejednakosti psihologizuju. Odmak od ove vrste usmjerenosti samo na muško-ženski topos može se naći u savremenoj kratkoj priči koju pišu autorke u okviru queer poetika, poput Dragoslave Barzut, Lejle Kalamujić (Zovem se Esteban) i Nore Verde (O ljubavi, batinama i revoluciji). I to ne samo zato što one tematizuju lezbejsku ljubav, kao jednu vrstu žensko-ženskog odnosa, već i zbog specifičnosti same pozicije LGBTQ+ društvenih grupa, zbog čega ove autorke djeluju otvorenije ka političkom i eksplicitnije objašnjavaju uslovljenost i međuzavisnost ličnog i političkog. Stoga one često tematizuju i različite emancipatorske društvene pokrete, otvaraju mogućnost revolucija, širih mreža ženske solidarnosti i sl.
 
Osim tog šireg konteksta, u kojem se zbirka Strani gradovi može čitati, i za nju kao i za pomenute zbirke podjednako važi da na kraju svaka priča za sebe može da bude manje ili više uspješna. Način pričanja određuje da li priča ostavlja neki dublji trag, da li izaziva čitateljsku reakciju. A psihologizovanje ljudskih odnosa, koje ima svoje prednosti i, kada je uspješno izvedeno kao u boljim pričama u ovoj zbirci, može biti umjetnički efektno. No sa sobom nosi dva problema. Prvi je očit – usljed nedostatka konteksta, motivacije likova mogu djelovati slabo i oni sami izgledati poput papirnatih lutki. Drugi se odnosi na to kako se ne mogu previđati društveni odnosi koji dovode do rodne neravnopravnosti i taj višeslojan problem svesti samo na svijest pojedinaca i pojedinki. 
 
Za zbirku u cjelini je simptomatično primijetiti kako su dvije najproblematičnije priče date iz muške perspektive, mada se u drugim pričama pokazuje kako je ona i mnogo bolje mogla biti upotrijebljena. I baš ta rascijepljenost između ženskog i muškog, između originalnosti i stereotipa, dinamičnosti i ponavljanja, najbolje i određuje ovu zbirku.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.