Utorak
18.07.2017.

Zagonetka s neobaveznim raspletom

naslov knjige Omara autor Iva Ušćumlić
izdavač Durieux godina izdanja 2017.



Extra_large_zgb
Zagreb (Foto: Le / Flickr )
A+ A-
Kao i prozni prvenac Ive Ušćumlić Duhovi, i njezin novi roman Omara po mnogočemu je obiteljska priča. Nevena Ramljak, vlasnica male knjigovodstvene tvrke, dobro situirana žena u četrdesetima bez dugova ili neprijatelja, jednoga dana naprasno nestane, ostavivši supruga i njihove dvije kćeri. Jedan od fokalizatora iz čijih perspektiva saznajemo o razdoblju prije i poslije ovog događaja Nevenin je zbunjeni i izgubljeni suprug Vlado, koji jedva da uspijeva pojmiti da je ona uopće nestala, a kamoli pokušati proniknuti u taj misterij; drugi je novinarka Branka, koja uporedo s angažmanom na osjetljivim i potencijalno opasnim temama pokušava izaći na kraj s nesređenošću vlastitog emotivnog života; treći je sama Nevena. Veći dio romana smješten je u 2016., kad se nestanak i dogodio, no pratimo i još jedan vremenski plan, onaj ratnih i poratnih devedesetih. 
 
Kao što se može naslutiti iz naslova, Omara nas uvodi u velegrad usijanih ulica, uspuhanih i preznojenih ljudi, i akumulirane nervoze i iritacije – riječju, u Zagreb kiptećeg lipnja 2016. Kao netko tko izrazito loše reagira na vrućinu, posve impresionistički mogu posvjedočiti da je atmosfera Omare, barem što se tiče dionica smještenih u 2016., iznimno uspjela. Čitajući je za ovogodišnjih, ne puno svježijih lipanjskih dana, svakih nekoliko pasusa u zraku bih osjetio zagušljivost kao da sam stisnut u neklimatiziranom tramvaju, a u glavi bi mi počelo lebdjeti kao da mi je tlak naglo pao. 
 
Pokušam li teorijski legitimirati svoj doživljaj, sugestivnost ove proze u dobroj bih mjeri mogao pripisati činjenici da je autorica ovladala registrom i stilom 'tvrdog' realizma, na kakav nemali broj domaćih autorica i autora pretendira, no često s poprilično oskudnim rezultatima. Roman je ne samo napučen zagrebačkim toponimima, i ne samo da se u bitnoj mjeri naslanja na suvremenu zagrebačku povijest, nego doista nastoji mapirati Zagreb iznimno sličan onome koji smo mogli upoznati izvan književnosti, u to rano i vrelo lanjsko ljeto. 
 
Vjerojatno je i već iz gore priložene skice jasno da se drugi roman Ive Ušćumlić, osim u ključu obiteljske drame, može čitati i kao krimi pripovijest. Ovdje neću špekulirati o tome koje sve 'sheme' i 'matrice' čine kriminalistički žanr, i u kojoj mjeri one trebaju biti zastupljene da bismo neko djelo proglasili krimićem – na što se domaća kritika po defaultu okreće – i umjesto toga ću konstatirati da je Omara dijelom kodirana i kao krimić. Štoviše, čini mi se da je ultrarealistički postupak u Omari inspiriran sličnim praksama u skandinavskoj krimi i noir prozi. 
 
Gledano u ključu krimića, ovo je djelo zanimljivo kontrastirati sa serijalom o Mimi Želimira Periša: i Perišev dalmatinoir (Diana Matulić) i metropolski pseudo-noir Ive Ušćumlić (nazovimo ga ovom prilikom tako) sjajna su 'ljetna lektira' ne samo u smislu potencijalne praktične iskoristivosti, nego i na planu atmosfere i tematike. Međutim, dok Perišev prikazivački postupak računa s aproksimacijama, Ušćumlić je dokumentaristički precizna, te se usput služi i pseudo-dokumentarističkim zahvatima poput uvrštavanja vijesti iz medija u tekst; dok su Periševi junaci u stalnoj egzistencijalnoj stisci, oni Ušćumlićkini predaju se introspekciji u relativnoj sigurnosti svojih srednjeklasnih života; što je možda najupadljivije, tempo radnje je kod Periša frenetičan, a kod Ušćumlić se u cijelom romanu dogodi otprilike onoliko koliko u dva poglavlja kod njenog kolege.
 
Izbor sporoga, često i lijenog tempa radnje i pripovijedanja svakako je primjeren. On ujedno dobro korespondira s atmosferom uzavrelog i nervoznog grada, dok na drugoj razini ostavlja prostor za retrospektivne izlete i za razvijanje pozadinskih priča, kroz koje autorica pripušta čitatelja u unutarnji život likova i mrežu njihovih međusobnih veza i odnosa. Ipak, spori ritam radnje povremeno djeluje i kontraproduktivno, tako da rezultira i razvučenim i dosadnjikavim dionicama. Najčešće su posrijedi digresivna razmišljanja o naravi ljudskih veza i odnosa, u kojima se autorici dogodi i da sklizne u opća mjesta i formulaične iskaze. Istina, budući da su uglavnom posrijedi dumanja njenih likova ("Kako sve krene krivo? Kad ljubav počne gubiti opojan sjaj, kad se počneš odljubljivati, kad se dogodi trenutak da se otrijezniš od bajke i zašto se itko trijezni?", pita se, recimo, Vlado), patetiku dijelom možemo svaliti i na njihove osobnosti. U svakom slučaju, kao kontrapunkt razvučeni(ji)m dionicama spomenut ću epizodu s Vladinim posjetom vidovnjakinji, koja je dovoljno dramatična i 'udarna' da bi vjerojatno mogla funkcionirati i kao samostalna kratka priča.
 
Sama strutktura zapleta i cijele pripovijesti uvjerljivo je sklopljena i čvrsto zatvorena. Dok je Igoru Gajinu među ostalim zasmetalo i to što se Vlado tek relativno kasno sjeti prekopati Neveninu SMS i elektronsku poštu, za mene se ovo rješenje uklapa u cjelokupnu konstrukciju pripovijesti i registar u kojem je ispripovijedana. Naime, upravo je 'realistično', na način na koji to očekujemo u prozi poput Omare, da se ljudi u situaciji u kakvoj se Vlado nalazi ne krenu spontano igrati detektiva: šok i nevjerica, a onda bol i depresija kod većine ljudi ipak nadjačavaju poriv za praćenjem tragova i rješavanjem zagonetke. Recimo, njega posebno pogađa činjenica da je odjednom o Neveni počeo govoriti, pa i razmišljati u prošlome vremenu, kao da je umrla, te ulaže svjestan napor da to ne čini. Štoviše, Vlado i ranije u romanu na trenutku pomisli da se neki trag možda krije u njenom mobitelu, no tu hipotezu brzo i odbaci, zaključivši – opet, poprilično realistično – kako "[...] da ima nečeg važnog u tom mobitelu, zar ga ne bi ponijela sa sobom kamo god je otišla?"
 
S drugim prigovorom koji Gajin upućuje Omari, a koji glasi da je konačno objašnjenje misterija Nevenina nestanka nategnuto, ipak se mogu složiti. Naime, doznajemo da se sve moglo odigrati kako jest i ostati tajnom zbog činjenice da su nadzorne kamere "nekom slučajnošću" propustile snimiti ne jedan događaj ili čin, nego cijelu sekvencu događaja. Ovakvo objašnjenje moglo bi funkcionirati u nekoj drugoj vrsti proze, u književnim svjetovima u kojima dinamika neobjašnjivih slučajnosti i podudarnosti figurira kao punopravno fabularno sredstvo; međutim, realistički registar koji Ušćumlić od početka brižljivo gradi i sredstva kojima (uspješno) podebljava dojam realizma ne dopuštaju obustavu nevjerice (suspension of disbelief) u onoj mjeri u kojoj bi to drugdje bilo moguće. 
 
S druge strane, ova pripovijest ipak nije whodunnit: razrješenje ili eventualni izostanak razrješenja zagonetke nisu u njezinom fokusu. Bez obzira na nedoraslost raspleta ostatku romana, u nekim drugim aspektima Omara i dalje izvrsno funkcionira – tim prije što odgovor na pitanje što se zbilo s Nevenom Ramljak čini tek jedan od nekoliko 'raspleta' u nizu. Priča o Vladinoj borbi, bijesu i očaju, te otkrićima do kojih dolazi i likovima koje susreće u svojoj potrazi kvalitetno je, zanimljivo i napeto štivo taman i ne saznali što se doista dogodilo. Uostalom, Omaru zatvara epilog koji donosi 'rješenje' na drugoj, osobnoj razini, koja je za ovaj roman ipak značajnija.

Epizodu koja prikazuje Neveninu sudbinu možda možemo i precrtati, na način na koji angažirani čitatelji u pjesničkim knjigama iz knjižnice precrtavaju stihove koji ih žuljaju.
POVRATAK NA VRH STRANICE