Ponedjeljak
26.07.2010.

Ne damo Varšavsku: Čovjek broj




A+ A-

Ljudi, ne okrećite glavom, niste broj!

***

Za mog oca rekli bi da je star čovjek. Srastao sa svojim dlakama na licu širi pakost hrabrosti što su je nosili nekadašnji banovi. Nije to blag čovjek. Bar ne prema svim onim nesigurnim, pa i sigurnim klincima što bi me znali dopratiti do kuće. U svakome slučaju dovoljno da u zadnje vrijeme šećem sama. Ja sam još mlada, dovoljno da ne budem kćer svoga oca. Ali jesam i to jedina. Moj otac nije čovjek satkan od ljubavi, njega nose neki drugi valovi - ponosa, imena, glasa. Svega onoga do čega, po mome ocu, moj neiskusni i zaluđeni, dapače stupidan duh ne bi mogao shvatiti. Ja još uvijek tvrdim da moj otac samo mora shvatiti što znači osjećati.

Često se ne slažemo moj otac i ja, a onda kada se slažemo izbjegavamo riječi i svedemo stvar na njegov grubi poljubac brkova u moje čelo i moj pozdrav plahe i prpošne kćeri. Nerijetko se zapitam koliko će mi još godina trebati da odemo dalje.
Moj otac tipičan je čovjek broj. Radi svoj posao i kreće se nijemo, svaku večer odsluša sva tri dnevnika i voli pratiti nogomet kao i svaki muškarac, uz naravno pokoje pivce. Ne radi probleme policiji i ide rano spavati, smeta mu buka jer već stari i sve svoje probleme primjereno iskali na svojoj požrtvornoj ženi. Nikad se nije brinuo oko djece, on je učen i razmažen među konzervama, njegova odgovornost je samo platiti režije i zbrinuti se za sebe.

Moj otac nije čovjek od kršenja pravila, prihvaća nametnuto i često se zapitam kako to da sam upravo ja njegova kćer, ali njega rijetko kada išta pitam.

Patimo od kroničnih svađa ili tišine, ovisno o izboru. Sve do ekstremnih situacija poput vožnji u autu kada, ako se ne emitiraju vijesti na radiju, prisiljen je pričati sa svojom kćeri. I to bez povišenog tona.

***

Sjeli smo u auto i u tišini zavezali svoje sigurnosne pojase. Osjećao se miris neugode u zraku koju je stvorila tek puka glazba na radiju. Udahnula sam duboko i spremila se na još jednu lekciju života kroz koju će moji zubi biti prisiljeni podnositi nesnosnu bol. Naslonila sam se na prozor i stala promatrati. Moj otac je valjda time osjetio dopuštenje da šuti kroz prvih nekolicinu ulica. No, kada sam izvukla glavu iz svoga dlana, stvar se zakuhtala i moj otac je pritisnuo gas. Željela sam vidjeti nešto što bi odvuklo taj prožvakani, sažvakani razgovor sastrane i pustilo moje zube da dišu.
"Tata, što kažeš na Varšavsku?"
Isti miris nelagode od prije probio se u auto. Bez komentara, moj otac je nastavio zaokretati taj volan i tu i tamo zacimati mijenjač. Smjestila sam ponovno glavu u svoj dlan. Poželjela sam izaći iz auta, ali znala sam da mi takav skandal nije trebao jer smo ionako skoro, pa bili ondje.

***

Moj otac tipičan je čovjek broj. Nema svog stava i prihvaća sve ono i dobro i loše što se događa bez trzaja. Ne obazire se na režime i na vrijeme, nije ga briga za veće dobrobiti od one da su režije plaćene i da susjedi misle sve najbolje o nama. On sve promatra iz udobne fotelje svoga doma predvečer na dnevniku i komentira sa "Da, da." Za njega svijet je takav kakav je, bez pridjeva. Ponekad mi zbilja nije jasno kako to da sam ja upravo njegova kćer...

Lily Nirvana
fotka: tomislavmedak (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.