Četvrtak
22.07.2010.

Ne damo Varšavsku: Gradska elita




A+ A-

Lily i ja smo, kao i svakoga dana šetali centrom. Zapravo, otkad znamo za sebe šećemo gradom. No, toga dana je bilo drukčije, imali smo cilj. Išli smo na prosvjed. Gomila ljudi se skupila i prosvjedovala protiv rušenja stabala i gradnje garaže, ali i protiv korupcije i vlasti koja je prodavala sve znamenitosti koje su se dale prodati. Lily je doista vjerovala u to, ljutilo ju je opće stanje u državi, a ja... mene nije brinula kriza, gaženje demokracije i ostali aktualni problemi. Od nas dvoje ja sam bio sanjar, onaj koji je gledao u daljinu dok se Lily brinula o tome što ćemo jesti. Upoznali smo se prije dvanaest godina, na cesti. Oboje smo ostali bez domova dok su nam roditelji lutali negdje ili bili u zatvoru. Nas dvoje smo bili pripadnici gradske elite, kako smo se nazivali u šali. Ta je elita tražila hranu po kontejnerima, krala sa štandova i iz dućana. Spavali smo po klupicama, odjeveni u dronjke. Rijetko kad smo krali hranu, ali za jednu stvar smo bili spremni opljačkati dućan bez razmišljanja - cipele. Svaka tri mjeseca išli smo u obrednu krađu. Ja sam uvijek nosio najnovije bijele lakostice, dok je Lily uvijek bila u martama. Smisao svega toga nisu bile cipele već običaj. Po tjedan dana bismo obilazili dućane i pripremali se za krađu. Uvijek smo se ludo zabavljali i pokušavali pobjeći od stvarnosti.

Tog srpanjskog dana približavali smo se Varšavskoj. Već smo mogli čuti zvižduke i ljutite povike. Ubrzo smo se našli u masi i bili prihvaćeni bez puno pitanja. Pridružili smo se najglasnijima i motali se naokolo. Dok je Lily gorljivo vikala i mahala transparentom ja sam pokušavao naći nekoga od koga bismo dobili hranu bez mnogo zapitkivanja. Moja potraga nije bila uspješna i krenuo sam pronaći Lily. Nakon probijanja kroz gužvu pronašao sam je kako sjedi u hladu s nekoliko ljudi i jede pizzu. Oduvijek je bila stručnjak u uvaljivanju u ekipu kad je hrana bila u blizini. Sjeo sam pokraj nje i ubrzo sam bio upoznat sa svima. Ta malena grupa šaptom se dogovarala kako će postaviti eksploziv uz gradilište i raznijeti sve bagere koji uništavaju naš grad. Lily i ja smo potvrdno klimali glavama dok je vođa grupe pričao. Znao sam da pričaju gluposti i da se nitko od njih ne bi usudio ni dotaknuti eksploziv.

"Opet?! Mi se ovdje pokušavamo izboriti za ljepši grad, a vi planirate dići cijeli centar u zrak! Vidim da ste pronašli nove sljedbenike", okrenuo sam se i ugledao nju. U plavim očima joj se vidjelo da je ljuta, dok joj je plava kosa vezana u rep lepršala iako nije bilo niti daška vjetra. Lice joj je bilo savršeno, a ja nisam mogao progovoriti. "Lena!" uzviknuo je vođa terorističke ekipe glumeći oduševljenje. "Molim te, ne miješaj se u poslove odraslih." Ostatak tima se glasno nasmijao. Ja sam se samo nasmiješio vidjevši kako postaje još bjesnija i kako joj oči sjaje.

Lily i ja smo proveli ostatak dana u gomili. Navečer smo samo legli na ulicu s ostalima. Nije bilo razlike između spavanja na cesti i na klupici. Lily je zaspala čim je legla, ali ja nisam mogao. Razmišljao sam o onim plavim očima punim bijesa i odlučnosti. Ustao sam i prošetao između ljudi na cesti. U kutu sam ugledao ono što sam tražio. Sjedila je sama sa zamišljenim izrazom lica i sanjarskim pogledom uprtim u nebo. U očima joj više nije bilo bijesa, izgledale su pomalo tužno.

"O čemu razmišljaš?" sjeo sam pokraj nje i pogledao ju sa smiješkom. "O svojoj obitelji i domu. A ti? Planiraš gdje ćete postaviti eksploziv?" Samo sam se nasmijao i nastavio ju zadivljeno gledati. "Ne, i ja razmišljam o svojoj obitelji." Razgovarali smo satima. Zvala se Lena, došla je iz Rusije sa sedamnaest godina preko razmijene učenika. Na kraju je završila srednju ovdje i upisala fakultet. Nije mogla otići, zaljubila se u Zagreb i sada je gorljivo branila svoju ljubav na prosvjedu. Negdje oko 2 ujutro počelo je grmjeti i ubrzo se spustio pljusak. Većina ljudi se probudila i svi su pokušavali naći zaklon. Samo smo nas dvoje sjedili na kiši i smijali se. Nije me bilo briga za prosvjed, za krizu, za glad i spavanje na klupici. Poljubio sam je i otišao. Lily me tražila u gužvi i kada smo se sreli primila me za ruku i odvukla odande. Nas dvoje smo opet šetali gradom, visoko podignute glave, kao prava elita. Razmišljao sam o Leni. Znao sam da je više nikada neću vidjeti i da ona ne bi mogla biti sa mnom. Tko bi uopće izdržao s nama, pripadnicima gradske elite? Ali bio sam sretan, jer samo na trenutak nisam mislio na to gdje ćemo pronaći hranu i gdje ćemo prespavati. Lily i ja smo nastavili po starom, a Varšavska - koga briga. Zar niste čuli da je 2012. bio smak svijeta.

Antonio Filipović
foto: roksoslav (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.