Petak
30.07.2010.

Ne damo Varšavsku: Slučaj Joze Krpine




A+ A-

Jozo Krpina bio je jedan od onih ljudi koji su se sretali u redu za plaćanje računa ili u usrdnom razgovoru ispred automehaničarske radionice, a subotom s rukama punima nabreklih vrećica zamicao gradskim pločnicima nastojeći što prije potrpati stvari u hladnjak, ne bi li cijeloga tjedna tamo zabijao znatiželjne poglede i nalagao ženi da mu spremi kajganu ili hrenovke. Običan, debeo, pomalo ćelav, u svojim kasnim četrdesetim svakog dana ispočetka odlamao je friške komade života zadovoljan što vrijeme prolazi skladnim korakom, a on mu se lišen značajnijih briga prepušta poput lista vjetru. Odlazio je na posao, vraćao se s njega, jeo, čitao novine, prao auto i razmjenjivao odmjerene pozdrave sa susjedima, no najradije od svega, u svakoj prilici i što se duže dalo, Jozo je spavao, ne birajući izgovora i okolnosti naslanjao glavu na naslon sjedala, jastuk ili stjenku kade i izbačen u blagost okrepljujućeg počinka ispuštao s usana smjerne ispuhe. Svake večeri u isto vrijeme na Dnevniku su spominjali propala brodogradilišta, oplakivali hotele u stečaju, iznosili činjenice vezane za neriješena zemljišta, te upirali prstom u zamahe sumnjivoga kapitala, Marica je sjedila na kauču i katkada s novinama, katkada s kakvime časopisom u rukama izbacivala nekontrolirane uzvike nelagode, a Jozo je umiren jednoličnim spikerovim glasom dopuštao da mu kapci polako pokriju vid, te nerijetko u istome položaju u kojem je zurio u zaslon dočekivao prve zrake sunca, ne bi li se potom prebacio u krevet i tamo potrošio ostatak jutra. Vikendom, osobito za vrijeme zimskih prijepodneva, kad se sivo nebo zalijepi za prozore, a između zidova se razvuče ugodna toplina radijatorskih cijevi, bez teškoća bi proveo u postelji pola dana, ustajući samo radi zahoda ili ne bi li prekinuo neumjerenu zvonjavu telefona iz druge sobe. Proći će ti život u snu, govorili su mu prijatelji uzaludno se trudeći dozvati ga na pecanje i kartanje. Vlastiti će ti pogreb pobjeći, dobacivali su drugi, sumnjičavo vrteći glavama, a Jozo se samo smješkao smatrajući da je pametnom čovjeku vremena ionako preko glave i da stoga nema kuda žuriti. Najgore je, čini se, bilo Marici koja je, primjećujući kako, dok stari, Jozo boravi u sve užim usjecima budnosti, zapadala u istinske nastupe zamišljenosti. Pretvorit ćeš se u medvjeda, podraživala je ispočetka nadajući se da će ga stid izbaciti iz učmalosti, ajde, idemo van proštetati, vidiš kako je lijep dan, međutim Jozo bi samo žmirnuo očima i okrenuo glavu na drugu stranu. Poslije je pokušala s glasnim lupanjem posuđa, naglim svlačenjem posteljine s kreveta nakon čega bi se stisnula iza ormara i pratila neće li mu hladnoća povratiti pozornost, te na kraju nemajući drugog izlaza nagovorila ga otići liječniku. U stvari ni to nije uspjela, već se dva tjedna uzastopce žalila da ju steže u križima i napominjala da bi voljela kad bi ju otpratio na pregled, a zatim, kad su se već našli za liječnikovim stolom, ona je nakon pregršt besmislenih pritužbi na vlastito zdravlje potpomognutih naizgled nemoćnim naslanjanjem ruke na leđa, na koje je liječnik nevoljno kolutao očima, iskoristila priliku raspitati se za Jozin slučaj. Očekivala je da bi joj doktorove riječi ulile malo nade, međutim, umjesto razrješenja, njegov odgovor još ju je više zbunio. Nemojte se ništa sikirati, to vam je danas posve normalno, kazao je. Vidite gospođo Krpina, imate ljude koji hrču, imate one koji ne mogu zaspati i po cijelu noć smišljaju najnevjerojatnije zaplete zapadajući u neslućene uzlete duha, ne bi li ujutro zaključili kako se radi o pukim tricama i poslali ih na smetlište razbuktale svijesti, a imate i one koji jednostavno spavaju kad god stignu. Razumijete li što vam želim kazati, nadnio se nad stol i uperio u nju značajni pogled. Vaš suprug spada u većinu puka i koliko je do medicinske znanosti, potpuno je zdrav.

Marica je podozrivo kimala glavom uvjerena da bi sto eura nesumnjivo podmazali zahrđale kotačiće liječnikove revnosti, međutim uvidjevši da je ovaj dorekao svoje Jozo se već bio dignuo iz stolice, te njoj nije preostalo drugoga nego i sama ustati, te ga slijediti iz ordinacije u hodnik, iz hodnika na ulicu i tako redom natrag do kuće u kojoj su stvari počivale na istom mjestu na kojem ih je odložila, skupa s Jozinom uznemirujućom navikom tvoreći neumoljivu ogradu svakodnevice bez naznake da bi se tu išta dalo poduzeti osim nastaviti neumjereno brinuti skrivajući strah duboko u zakutcima napregnute savjesti.

I onda se primaknulo to nedjeljno prijepodne, koje je bar na trenutak podgrijalo izglede da bi se stvari okrenule vedrijim licem. Djelovalo je nalik svakom drugom, prožeto tišinom i blagim nanosima kuhanog graha koji se doprijevši odnekuda kroz zidove uvlačio u nosnice i toplinom gusto-slatkastoga okusa ispunjavao svijest dojmom sigurnosti doma, kad se Jozo neočekivano pojavio na pragu sobe i upiljio očima.

- Kakva je to buka? – pitao je.
- Kakva buka? – uzvratila je zbunjeno. – Ja ništa ne čujem.

Gledajući se bez treptaja podsjećali su na dva stranca koji se zatiču za istim restoranskim stolom.

- Buka – ponovio je. – Zar ti ne čuješ?
- Ne. Možda posuđe, – navela je - ili je onaj limač s trećeg opet odvrnuo radio?
- Ne, nije to. Buka, kad ti velim, prava.

Zastao je na trenutak i pažljivo oslušnuo, podigavši iznenada prst u zrak.

- Evo – siknuo je – sada. Čuješ?

Ona je kanila odmahnuti glavom, ali je Jozo otrčao na prozor i raširivši jedno krilo nagnuo se prema ulici.

Umjesto ravnomjerno poslaganih kockica sivoga betona kojima se tu i tamo kretalo kakvo tjeme ili su u nedostatku boljega lokalnim mačkama pružala prigoda konačno se ogrebati za svježeg goluba, dolje je carevala tma i tušta građevinskih strojeva, zaokupljenih nastupom nezauzdane snage koja je bušila i kopala gdje je stigla, a pokraj njih, bolje reći za drškama, ručicama, dugmadima i električnim uređajima, uzdizala se vrsta radnika, zaogrnutih u kacige i odjeću najrazličitijih boja, te s nekakvim natpisima u rukama koji su ukazivali da se radi o projektu Seks za sve. U trenutku kada se Marica primaknula prozoru jedan od njih dao je znak rukom i rovanje je nauzdah prestalo. Gamad je nesumnjivo bila dobro organizirana, pomislio je Jozo u sebi i još uvijek u pidžami, primaknuo se koljenima bliže radijatoru.

- Mi, ponositi pripadnici Udruge Seks svima, a ne samo njima, - dok je čitao s papira govornik je pogledom zabacivao preko mase istomišljenika, ne ostajući dužan kivnim osvrtima ostatka okupljenih, te povremeno uzvisujući glavu prema okolnim prozorima na kojima je baš poput Joze i njegove žene, stao izvirati sve veći broj znatiželjnika - došli smo danas u središte grada pokazati da je tjelesna strast temeljno pravo svakoga čovjeka, te da nitko nema ovlasti zabranjivati, uskraćivati ili na drugi način spriječavati spolne naslade željne pojedince u njenom upražnjavanju. Seks svima, a ne samo njima! - uzviknuo je, našta se ispred njega prolomila salva razdraganih glasova.
- Svima - ponovili su i kacigama i vršcima pneumatskih čekića visoko zadigli u zrak.
- U to ime - nastavio je govornik, ali ga je rulja još jednom prekinula i par puta zaštektala čekićima na prazno, zbog čega je ovaj morao zastati i sačekati da malo utihnu. - U to ime, - ponovio je - danas ćemo ovdje, između dva ulična kuta, uzeti naše alatke i bušiti, ravno u beton, u pokoricu propalih svjetonazora dok ne izbušimo najveću rupu koju je ovaj grad ikada vidio, puštajući da u nju propadnu temelji prevaziđenog svijeta, a potom, poput cvijeta slobode, poput jednoga od naših čvrstih tijela ili ako baš hoćete, dragi moji, poput jednoga od tih ogromnog čekića koje držite u rukama, podignuti toranj ljubavi kao vječni podsjetnik na ovaj dan.

- Ma, je l’ on nas sve zajebava? – uzviknuo je Jozo još uvijek umrtvljene svijesti. - Šta priča, šta hoće, kakav čekić, kakvo bušenje, je l’ znaju oni da je danas nedjelja?
- Ja ništa ne razumijem – zaustila je Marica, ali se Jozo nije ni osvrnuo, nego je navukao hlače i majicu, u predsoblju našao cipele i zgrabivši kaput s vješalice istrčao na stubište.

Pritisnuo je gumb dizala i nestrpljivo preskakao s noge na nogu, željan što prije otputiti se na cestu i razbiti njušku prvome o tih majmuna na koga naleti. Marica je stajala na vratima i zabrinuto promatrala, nesigurna je li zbilja pametno izlaziti na tu hladnoću, kad su se odozgo s gornjega kata začuli nečiji žurni koraci. Lupali su kao da im svi vragovi svijeta plamte za petama. Bio je to susjed Žuža iz stana iznad njihovog kojemu je po svemu sudeći, jednako Jozi, bilo bušenja preko glave.

- Sused, šta se ovo događa? – viknuo je kivno. – Pa, budu nam cijeli grad zbušili.
- Budu oni sebi mozak zbušili – odrezao je Jozo i još jednom pritisnuo gumb nesiguran zašto ne dolazi.
- Mozak, nego što! Idemo stepenicama – povukao ga je ovaj za lakat i zlovoljno se iscerio. - Ne budu oni nama rovali! Ne damo im Varšavsku!
- Ne damo! – ponovio je Jozo i njih dvojica sletješe niz stubište praćeni zabrinutim Maričinim pogledima.

Kad su stigli na pločnik dolje je upravo započeo opći sukob. Prosvjednici s jedne, stanari i prolaznici s druge strane, letjele su psovke, šake, cipele i letve, udaralo se čime se stiglo, za slobodu i pravo izbora, vikali su jedni i navaljivali, za kućni red, odgovarali su drugi ni sami ne štedeći zamaha, pa kad se svemu pridodala policija, koja nije znala niti kako je počelo, niti kuda sve to vodi, nego su redom, onako kako su izlijetali iz marica, trpali unutra koga su dohvatili, tamo je zavladao potpuni metež. Žene su vrištale s prozora i upozoravale službeno osoblje na vratove koje je pod hitno trebalo upokoriti, djeca nemilice vodom punila najlonske vrećice i slala ih s krovova u svjetinu, a starci se držali prikrajka i nesuspregnuto smijali, prisjećajući se dana kada su se i sami penjali preko susjedove ograde i tamo krali voće, a potom, kad su im lica pokrile prve dlačice, umjesto po drveću naskakivali po voćarevim kćerima.

Nepripremljeni za ono što ih čeka Jozo i Žuža istrčali su s izlaznih vrata ravno u ruke dvojice namrštenih policajaca i prije nego su stignuli zucnuti, skončali iza uskog prozorčića policijskog vozila. Unutra je već obitavalo nekoliko pripadnika pokreta Seks za sve, dvojica prolaznika, jedna prodavačica koja je braneći jutarnje izdanje novina nemilice lupala oko sebe četkom za pranje prozora, te konačno žena s punom košarom raznoga voća i dvije, tri mliječne čokolade, kojima se u zamračenoj unutrašnjosti vozila izgubio trag prije nego je ona osjetila kako joj nečija ruka dodiruje rame i odatle s par pokreta preko leđa mami obraze neumjereno se crvenjeti. Za čas posla u napučenoj kabini rastegnuo se kikot razvedrene puti.

- Dosta! – podviknuo je policajac s prednjeg sjedala kad je opazio da vlasnica košare neumoljivo podliježe tjelesnim nadražajima, tom svojom lakomosti prijeteći pretvoriti vozilo u poprište novoga izgreda.
- Dosta impotencije! – uzviknuli su zauzvrat prosvjednici. – Hoćemo seksa, a ne batina.
- Ma kome ti – okrenuo se policajac i zapete šake zaprijetio zahvatiti svu trojicu neposlušnika odjednom. – Ni riječi više! Jasno?

Marica je jurila kroz grad kao najgora glasina i na koncu se zaustavila ispred omanje zgrade na kojoj se caklila nekakva ploča s pregršt važnih naziva. Strpali su ih iza rešetaka, sve skupa, onako kako su izišli iz jedne zatamnjene unutrašnjosti u drugu, prebacili iza zabravljenih vrata i napomenuli da će ostati u pritvoru dok nadležni ne razriješe cijeli slučaj. Jozo nije znao o kakvome se slučaju radi. Za njega je bilo više nego jasno što je posrijedi, ali opet, postojala je mogućnost da mu je onih trenutaka dok je silazio niz stubište nešto promaklo. Sjedio je u kutu i kroz prozor na vrhu zida raspoznavao slabe obrise lica oko sebe. Žuža se negdje izgubio u naletu događaja, Marica vjerojatno i dalje čamila na prozoru, a razrovani pločnik zaostajao sve dalje iza njihovih pogleda pretvarajući se u otužnu sliku nemilih događaja. Unutra, podstaknuti policajčevom odrješitosti glasovi su posve minuli, ostavivši tek ravnomjerno brujanje radija iz susjedne prostorije i poneki nekontrolirani uzdah. Tijela priljubljenog uz tuđa Jozi se činilo kako iz njega polako nestaje prethodne živosti, te zajedno s njome cure nemiri. Potrajalo je nekoliko sekundi prije nego su mu kapci posve zaklonili vid, te je utišane svijesti potonuo u opuštajući san.

Albertus Nikodimus
fotka: tomislavmedak (flickr)

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.