Petak
19.06.2009.

Saška Rojc: Paradoks fotografije




A+ A-

Ni u kojem slučaju nije nužno, ali bi svakako bilo zanimljivo ovaj razgovor otvoriti pitanjem identiteta. Isti je na relaciji s tekstom sasvim nebitan, ali određenu težinu zadobiva u konstelaciji kulturnog polja. Zašto s tim početi? Zbog više razloga dade se naslutiti da je identitet autorice svjesno fabriciran i fingiran, tj. da se radi o pseudonimu. S obzirom na trenutačno stanje u polju, riječ je o, u najmanju ruku, zanimljivoj pojavi. Želiš li uopće eksplicitno odgovoriti na ovo pitanje ili identitet nastaviti uspostavljati kao svojevrsni analogon fikciji, prostor mogućnosti?

Zašto ne bih odgovorila, dapače. Ali ne radi se o pseudonimu, jer se pseudonim odnosi na drugo ime, riječ je o heteronimu koji predstavlja stvaranje novog autorskog identiteta sa specifičnim rukopisom, govorom, biobibliografijom, autobiografijom, virtualnom adresom, vlastitom korespodencijom, pa i vizualnim identitetom.
U takvom je slučaju fabricirani identitet neprecizno nazvati fingiranim, on je zapravo fikcionalan i to na način koji je u neprekidnoj interakciji sa stvarnim svijetom. U nekoliko pjesama govorim o takvim fikcionalnim ispadima u stvarnost, kao u pjesmi

PONEKAD IZ ZATVORENOG PJESNIČKOG SVIJETA ISPADNE PREDMET U STVARNOST
i nastavi živjeti svoj smrtni život nezavisno od tvorca.
ponekad sam pjesnik naleti na svoj ispali predmet ili biće …

Jednostavno je: poezija već u činu stvaranja preskoči marginu teksta, hop!, pretapa se sa svijetom stvari, penetrira u njega i preuzima neka njegova obilježja. To je samo patafizika, a poezija u kojoj nema patafizike je puno puta tek loše razlomljena proza, nekad izgleda kao greška u prijelomu.
Naravno, nisam ja otkrila ništa novo, Pessoa je imao sedamdesetak heteronima i poluheteronima od kojih se jedan, na primjer, bavio knjigovodstvom. Jedan je pisao samo na engleskom, jedan na francuskom. Neki bi rekli da je Pessoa bio frik, ja mislim da je bio spreman ispitati svoje izvanredne umjetničke potencijale koji se ne iscrpljuju u samo jednom glasu, u jednom pismu i jednoj autorskoj osobnosti. Imamo i obrnute slučajeve, kao što je poznati slučaj trojice slovenskih umjetnika koji su uzeli ime Janez Janša itd. Meni bi bilo tijesno s još dvojicom-trojicom pod istim identitetom, al nikad se ne zna, identiteti su protežni, a i možeš ih interesantno nadgraditi, zajebavat se.
Posebno je pitanje u kojoj je mjeri i na koji način Ziggy Stardust usporediv s Bowiem, je li građanin Romain Gary bio sličniji Emileu Ajaru ili Foscou Sinibaldiju ili Shatanu Bogatu - čak više nego samome Garyju, u kojoj je mjeri Boris Vian bio stvarniji od svog heteronima Vernona Sulivana…
Vjerujem da su mnogi ljudi riznice potencijalnih identiteta – dokaz je i čitateljska sposobnosti niza najluđih mogućih identifikacija.
U konačnici, važno je koliko si u stanju ostavit timbar u tekstu, koliko je prepoznatljiv i trajan taj trag. Mislim da to čini autorski identitet, a ime je sporedno. Ime je olakotna ili otegotna okolnost.
Razumijem ako netko ima potrebu odrediti se i očitovati žanrovski, nacionalno, seksualno, vjerski, kulturološki itd. i pomoću tih identiteta iskrojiti svog vanjskog i unutrašnjeg čovjeka/ženu, ali nadam se da neće izgledati bahato ako izjavim da su mi u dosadašnjem iskustvu takve stvari bile bespotrebne, uske ili preširoke, diskriminirajuće prema samoj sebi. Nekad razmišljam o javnim identitetima kao o čistoj travestiji.
Da skratim: ne osjećam potrebu za tuđim ili društveno nametnutim identitetima, ali zato imam dovoljno svojih haljina, hlača, osobnih identiteta.

Na jednom mjestu rekla si da je Puzzlerojc 'autobiografski poetski roman'. Zaista, riječ je o mahom proznim fragmentima, nizu veduta koje se, poput slagalice, stapaju u jednu sliku, koherentno i homogeno tekstualno tkanje. No, za razliku od 'kockica' puzzle, cjelina je na neki način prepoznatljiva u svakom dijelu. Ne govori li ovaj gusti mozaik o upravo nesavladivoj potrebi za samoutemeljenjem, bez obzira na ontološki status 'proizvoda'?

Dok se slažu svi komadići razbijenog ogledala, mozaika ili puzzlea (i cjelina može biti detalj veće cjeline) sklapamo priču koju nosi nekakva drska i neumorna protagonistkinja, izravni ženski potomak neispisane ženske povijesti: unuka gusarica, svetih luda, putnica, pjesnikinja, ratnica... Pa tko ne bi htio takav bit bar na neko vrijeme?! Eto, neka odgovor bude da su naši 'proizvodi' uvijek prerađeni ili tek dorađeni- mi.
Za kreiranje jednog lirskog protagonista ili snažno utemeljene fikcijske heroine, potrebna je određena proživljenost, ne čini mi se moguće toliko života isisat ni iz prsta ni iz teorije, a nije uvjerljivo i osobito uzbudljivo ni neprekidno žmikati tuđe knjige ili guliti tekst – moraš nešto kazati o sebi, ne samo kroz preradu svojih i tuđih iskustava i intime, već i kroz način pisanja, autentičnost.
Uvjerena sam da je Flaubert, kad je rekao: Madame Bovary to sam ja, to doslovno i mislio. Nema mi to nečeg upitnog.
Svejedno, moje samoutemeljenje nije u ovoj, za mene itekako važnoj knjizi, jer ona je odavno završena, samoutemeljenje je work in progress, ono je u kontinuiranom procesu pisanja i trajat će, nadam se, još.


Knjiga započinje činom ogledanja, zrcaljenjem i igrom odraza, ali odmah i problematizira spomenute kategorije. Na neki se način kao utemeljujući čin ponavlja izvorna Narcisova situacija. S jedne strane knjigom defilira u pravom smislu narcisoidni protagonist, no s druge, zrcalo je uzeto kao mehanizam za prihvaćanje vlastitih 'mana', vlastite procesualnosti i, na kraju krajeva, 'roka trajanja'. Koliko protagonist duguje vlastitom odrazu?

Nisam o tome prije razmišljala, ali sjeti se slika Fride Kahlo - uvijek je portretirala sebe, razne, višestruke sebe, s jedne strane bolno otvoreno, s kompletnom kirurškom opremom i izvađenim unutrašnjim organima, a s druge na jedan zavodljiv, skoro pa koketan način.
'Žensko ispovijedanje' često je površno shvaćeno kao svlačenje, a zapravo je zahvat sličan izvrtanju rukavice, izvrtanju utrobe.
Ne mislim da je to više ili manje narcisoidno od bilo kojeg drugog izražavanja, samo je izravnije. I kad se manifestira kao cerebralno, pisanje je duboko autoerotsko, što ga nažalost ne čini uvijek i erotičnim. Jedini način da izmakneš narcizmu jest da ti za pisanje plate, a da ti pišeš na silu. A to je loše. Koliko protagonistkinja duguje vlastitom odrazu? Sastavila sam taj odraz od tijela raznih žena. Na sličan način sam kreirala i portrete ostalih pojavnosti u zbirci, muških i ženskih. Vjerojatno ovo što govorim izgleda vrlo domišljeno i jako konceptualno, ali knjiga je zapravo nastajala spontano, kao u nekoj igri ili groznici.

Kroz cijelu se knjigu provlači metaforika fotografije. Ona gotovo da se pokušava identificirati s foto – albumom: od Kadriranja Saške Rojc koje otvara knjigu do Poljednjih kadrova ljeta na njezinom uvjetnom kraju. Fotografija, ispravno ili ne, obično implicira dokumentarnost. Je li riječ o razglednicama ili privatnom albumu? Tko je njihov primarni adresat? 

To snimanje iz različitih rakursa, snapshots, neobavezna igra s montažom, fotografijom, bilo mi je zanimljivo kao način da se ispriča priča.
Riječ je o posveti slobodi, vječnom ljetu, mladosti, ljubavnicima i ljubavnicama. I nije razglednica, prije će bit, kako bi ti rekao poslanica, poslanica životne radosti i nesputanosti, možebit i bunta, jer radi se o mladim djevojkama… Bilo bi krasno kad bi ta poezija bila i subverzivna, ali mislim da književnost, pogotovo poezija danas nema moć probiti se tamo gdje bi mogla činiti subverzije. Svejedno adresat zaista postoji, pronađen je u nastavku, ponovo izvan/nakon teksta: puno su mi značile reakcije čitateljica i čitatelja koji su mi pisali. Zbog njih sam najviše i pristala na ovaj razgovor.

Nastavimo u istom metaforičkom sklopu: nerijetko je riječ o punokrvnim aktovima, do krajnosti karnaliziranom tijelu koje funkcionira poput naslovne slagalice, atomizirano je, usredotočeno na detalj. Kada ono funkcionira 'u punom sastavu' i 'neproblematično' je, obično se približava ili sasvim prepušta erotskom...

Sve si rekao, nadam se da je tako. Ipak, s obzirom da nisam sklona egzibicionizmu, trebalo je za ljubav ove poezije izboriti bitku sa samom sobom. To je nalik samoranjavanju, ali tko na samoranjavanje nije spreman, ne mora ni pisati.
U našoj ponajboljoj poeziji koju pišu pjesnikinje tijelo je najčešće pokriveno, a erotsko prikriveno. Mislim da bi se u cijelom Puzzlerojcu teško pronašao stih koji bi se po eksplicitnosti mogao usporediti s Rogićevim "Tvoja pizda pristaje na moj kurac kao zlatna arapska pećina na drumskog razbojnika..." To je odličan stih. Ali pjesniku nitko neće reći da namjerno želi šokirati, jer to bi bilo suludo, no uvijek je zanimljivo kad nešto slično napiše žena, autorica. Nažalost, njenom pismu to spušta cijenu, što je beskrajno licemjerno i štetno. Iz bliskog izvora dolazi i taj strah, mržnja i zazor od svoje i tuđe seksualnosti. Svaka nova generacija ponovo doživi neku vrstu seksualne revolucije, kao da prethodnih nije ni bilo, dapače, nakon svega je prevladao neki uškopljen, a nasilan i perverzan mentalitet, patrijarhat koji nikad nije bio uvrnutiji, a i promiskuitet je samo simptom te pogubljenosti.
Svijet je još uvijek mjesto u kojem na kolokvijalno odobravanje nailaze oni koji javno i privatno maltretiraju druge osobe, ne dajući im da žive, a zgražanje i nevjericu ili bar sočan trač može izazvati onaj tko opiše kako se lijepo ljube goli ljudi kojeggodspola.


Na više mjesta izravno se problematizira kategorija roda. No, za razliku od dobrog dijela aktualne feminističko-kritičke produkcije njoj se, čini mi se, naizgled paradoksalno pokušava pristupiti iz 'biološkog rakursa', iz svojevrsne 'obaveze tijela'. Može li poezija imati rod? Što bi mogao biti njen 'drugi spol'?

Poezija je dvospolac, to je bar jasno. Bespolna nije.
Nema u  mojim pjesmama paradoksa - nigdje nismo bili prije našeg tijela i njegovih osjeta, osim u nekoj žudnji koja je opet usko povezana s tijelom, koje ujedno jest i puteno, karnalno ali i ezoterično. Ova poezija slavi slobodu i smisao za avanturu, i ako baš hoćeš, ono što je ženski princip, a superiorno, a to je upravo ta vitalnost, jedinstvo s vlastitim tijelom i njegovom prirođenom i nepogrešivom iskrenošću i neposrednošću. Recimo da je moj 'dvospolac0 ponosan na svoju ženstvenost i sretan s njom.

U pjesmi 'Strah od pjesnikinje' stoji "pjesnikinja je velika i mračna žena". No protagonistkinja sugerira vlastiti odmak od tamnosti, 'nesposobnost za dubinu'. Svemu suprotstavlja 'dječju površnost' – poeziju pojmljenu kao izraz bazičnog vitalizma...

Pjesma je izgovorena iz infantilnog diskursa djevojčice, ali ne sugerira vlastiti odmak od tamnosti, nego strah od slutnje vlastite tamnosti. Ima tu ironiziranja još vrlo živog klasičnog stereotipa pjesnikinje, ali i autoironije.
Danas, dosta godina kasnije, mislim da ima pjesnikinja – kao uostalom i pjesnika - koje su tamne kao rog ili dno boce, ali je puno više onih koje su, ako baš moraju bit dark, tamne kao zvjezdana noć na primjer u Equadoru.

Što trenutno čitaš? Kojim tekstovima i autorima voliš 'dugovati'? Čemu se često vraćaš? I, da se na neki način vratimo na početak, tko je sve pisao Sašku? I je li na tako nešto uopće moguće odgovoriti?

Trenutno čitam zbirku Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike, koju je priredio Tomica Bajsić i Vasiljevićev 'Tilt'. Čitam i Tournierova Petka ili divlji život. A čekaju me Školice Julija Cortazara, tako da ga imam i u poeziji i u prozi. Nedavno sam po drugi put pročitala Salingerovu Visoko podignite krovnu gredu tesari. Mogu reći da sam zaljubljena u Seymura, da mi je jedan od najdražih književnih likova.
Blisko mi je pisanje novije generacije hrvatskih pjesnikinja: Brnardić, Novaković, Andrijašević, Jagić, Matijašević, Helene Burić, Eveline Rudan i drugih. Lijepo je što imaju kritičku podršku kakvu zavrjeđuju u Dariji Žilić, a i u tebi. Možda će to spriječiti da za nekoliko godina sasvim nestanu sa scene i budu zaboravljene kao što se događalo s prijašnjim generacijama pjesnikinja.
Kojim tekstovima i autorima volim dugovati? To je, pretpostavljam, blisko pitanje onom sljedećem - tko je sve pisao Sašku? Pokušat ću odgovoriti, ne tko su mi najdraži autori i autorice, jer to se mijenja, nego tko je utjecao na Puzzlerojc. Prvenstveno je riječ o autoricama: Virginiji i Emily, kao temeljcu svakog dobrog vještičjeg uvarka, pa dvije Marguerite, Yourcenar i Duras, Anais Nin;  imale su tu svoje prste i Ingeborg Bachmann, Karin Kiwus, Sandra Cisneros, Sylvia Plath, strip autorica Marjane Satrapi, eseji Susan Sontag, pogotovo o fotografiji, Elfride Jelinek… Uzmi u obzir da je već prošlo nešto vremena otkako je knjiga pisana, tako da sam sad neke zaboravila…
Od naših, Vesna Parun iz prvih svojih zbirki, Nestvarne djevojčice Marije Čudine imaju svijet srodan mome, Guar, rosna životinja Anke Žagar, upravo zbog vitalnosti, misteriozne sestre Bronte iz Pule (?), neki fragmenti Gromačina Crnca, pjesnik i bioetičar Hrvoje Jurić, pogotovo u pogledu forme… Svoj udio u rukopisu neporecivo je imala Olja Savičević Ivančević, iako mi se čini da više ona duguje meni nego ja njoj.
Mislim da je iz pjesama razvidan utjecaj dječjih pustolovnih romana, filma, stripa, fotografije, pa i kulinarstva na autoricu, a slabo se, na moju žalost, primjećuje utjecaj klasičnog baleta ;).

Razgovarao: Marko Pogačar


Saška Rojc rođena je 1977. godine u Splitu. Objavljivala u  Quorumu,Temi, Zarezu, Poeziji, Vijencu, Pobozci, na Knjigomatu i Trećem programu hrvatskog radija. Puzzlerojc je objavljen kao elektronička knjiga na stranicama DPKM-a (2006.), a objavljeno je i prošireno tiskano izdanje (AGM, Zagreb, 2007.). Pjesme su prevedene na poljski i engleski jezik.

Izbor pjesama Saške Rojc pročitajte u našoj Zadaćnici.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.