Utorak
08.12.2015.

Me Shqipërinë në xhep: Dark Tourism




Extra_large_dasa_7_dark_tourism
Fotografije u tekstu: Daša Drndić
A+ A-
Kao u Rumunjskoj? Je l' tako bilo?
Rumunjska je bila Amerika, a Jugoslavija čitav svijet. 
 
Sićušan planet otkačen od svemira, ostavljen da luta u crnoj rupi izvan orbite. 
 
Ne možeš zamisliti kako je bilo, tako mi kažu, a ja pitam i pitam, i ljudi govore.
 
Jednog jutra, nakon desetak dana, osjećam kako mi dolazi ona kafanska 'za na uvce', već desetljećima zatomljena u komorici s uspavanim sjećanjem na kojoj piše: 'Jugoslavija – mladost', i čujem sebe kako pjevam (a ne pjevam često), ovdje u Tirani, godine 2015., onu starogradsku 
 
Ništa me ne boli,
samo mi se srcu rana
pozleđuje stara…
 
U autobusima, većina stolica nije imala sjedalo, ljudi su nosili daske ili kartone i polagali ih na čelične kosture na koje bi se onda spustili. Ako bi, kojim slučajem, u autobus ušao stranac, davali su mu to pokretno sjedište da se komotnije vozi. Danas su autobusi bolji i ljepši od onih u Zagrebu, o Rijeci da ne govorim, raznobojni su, kroz prozore se može gledati – nisu (još) oblijepljeni onim groznim reklamama i klize. 
 
Kupovalo se uglavnom na točkice (do 1991.), hrana je bila racionalizirana. I kruh. U planinskim zabitima, ljudi su zaboravili kako se on mijesi, jer nisu ga imali od čega praviti, dobivali su ga. Sad su pekare, buregdžinice i slastičarnice posvuda, ljudi kupuju. 
 
Jedino privatno vlasništvo bio je bicikl. 
 
Nije bilo nepismenih, ali nije se imalo baš nešto novo za čitati – osim propagandnih pamfleta, govora Envera Hoxhe, ili plošne, stegnute domaće književnosti iz koje je emanirao strah. Hemingway je bio okay.
 
Albansko soc-realistično slikarstvo danas se doima kao vic, kao šala, kao vintage-slikarstvo čiji bih poneki eksponat s veseljem (i tugom) okačila na svoj zid. Tada (do 1991.), kao partijska direktiva, jedino dopušteno slikarstvo, slikarstvo pod mus, obilovalo je velikim formatima s mnogo crvene boje, na kojima, uz stegnutu pest, partizani i ostali borci za bolje sutra, radnici i seljaci, muškarci, žene i djeca, svi odreda nasmijani, na ratištima, preko polja, kroz fabrike i škole, kroče u bolje sutra; malo sutra. Slikarstvo bez sjena. Od eventualnog, pa i najmanjeg sjenčanja, od nabora na odjeći, od gibanja u prirodi, cenzorima su oči postajale ogromne, a nakon toga kazne za umjetnike – stravične. Najmanje 100.000 Albanaca uhapšeno je, mučeno i/ili utamničeno, a prema dosadašnjim podacima iz Udruženja bivših političkih zatvorenika, od 1946. do 1991., likvidirano je 5 577 muškaraca i 450 žena, ne računajući one koji su u zatvoru 'naprosto' umrli. 
 
1991. Godina koja je još tu, za leđima, živa. 
 
Liljana Dirjan doputovala je u Drač 1992. Na početku 'slobode', kad je otvorena makedonska granica s Albanijom. Ulje se točilo iz buradi, nije bilo restorana, taksist je predložio da novinarsko-pjesničku ekipu vozi u Tiranu (45 kilometara), na pizzu. Milan Banov, odličan novinar i prvoklasni književni prevodilac s bhsc jezika na makedonski, s Kimom Mehmetijem u Tirani odlazi albanskom kolegi u kućni posjet. Stan je skroman, ali ok. Ima knjiga. Postoji nekakav štednjak, nekakav frižider, postoji namještaj, piju se kava i dobra rakija. Milan Banov mora u toalet. Domaćica mu pokazuje put i upozorava, Nemojte se uplašiti. Milan Banov ulazi u kupaonicu, kupaonica je prostrana, nema školjke, samo rupa, onda Milan Banov zamalo pada u nesvijest. U kadi stoji krava. Imamo malu djecu, pravda se domaćica. Krava je privatno vlasništvo, privatno vlasništvo do tada ne postoji, tako ne postoji ni ta krava, ona je optička varka koja će ubrzo nestati i neće više izazivati košmare, nitko više neće nepozvan, u kasne noćne sati, kucati na vrata, doušnici su se pritajili, Sigurimi je upokojen. 
 
Godina je 1992. Nije 1950., kad su u Jugoslaviji u neboderima, u kadama (neki) držali prasce.  
 
Procjene su da je Sigurimi (albanski ekvivalent KGB-u, odnosno Stasiju), za vrijeme vladavine Envera Hoxhe zapošljavao između sedam i deset hiljada agenata, te angažirao na tisuće doušnika zvanih osamdeset-lekaši (kolika im je bila mjesečna apanaža za ljubav prema domovini; danas, 140 leka = 1 euro). Ti doušnici gmizali su posvuda i prilježno cinkali svoje susjede, kolege, prijatelje, pa i svoju djecu i svoje supružnike (znam za slučajeve). 
 
Uz pomoć tih osamdeset-lekaša, svaki treći stanovnik Albanije (od njih 3,3 milijuna 1990.) završio bi na 'benignom obavijesnom razgovoru', a 20% stanovništva proglašeno je 'neprijateljima naroda' i smješteno u unutarnji egzil, u radne logore ili zatvore. Gotovo svaka petnaesta osoba imala je člana obitelji na izdržavanju neke vrste kazne, od kojih su sve bile neljudske. Oko 17 posto populacije bilo je (honorarno) povezano s tajnim službama. 
 
Nakon mučnih i bučnih rasprava, tek nedavno, u lipnju 2015., Parlament izglasava (84 za, 22 protiv) Zakon o otvaranju Sigurimijevih tajnih dosjea. Ono što je od njih ostalo; dosjee i arhivu koje policija ili pojedini moćnici iz nove, 'demokratske' vlade prethodno nisu uništili. Još nije oformljena komisija za provođenje tog poduhvata. Štono bi se reklo, situacija je složena. 
 
Shkëlzen Maliqi bio je 1971. posjetiti grob svog ujaka Sadika Stavilecija poginulog u borbi protiv talijanskih fašista 1942. godine, inače već tada protivnika Hoxhine autoritarne naravi, pa tako i mrtav Stavileci desetljećima biva žrtvom falsificirane povijesti. Danas Stavileci ima 'svoju' ulicu i 'svoju' školu. Tako, priča mi i Shkëlzen kako je bilo i kako je pokušavao umaći ekipi zdušnih Sigurimijevih pratilaca i na što je sličila Tirana. Što je bilo u trgovinama?, pitam. Ništa, kaže Shkëlzen. (Napomena: Kad se u Hrvatskoj već, autistički, zaobilazi objavljivanje suvremene albanske literature, po mogućnosti barem pročitati Shkëlzenovu knjigu Kosovo i raspad Jugoslavije, stilski i gotovo pjesnički dotjeranu, a jasnu kroniku koja donekle rasvjetljava mučnu povijest ovoga naroda – albanskoga. Jer, sramno je koliko ne znamo, sramno je koliko nas nije briga da znamo.) 

 
Mirela Kumbaro Furxhi, visoka, lijepa i vitka. Dugo ovalno lice i velike sivoplave oči. Svjetski kalibar za francuski jezik, specijalizacija na Sorboni, prevoditeljica, borac za ženska i ljudska prava i za međukulturnu suradnju. Ministrica kulture; nije članica nijedne političke stranke. Diplomirala francuski jezik i književnost 1988. na Sveučilištu u Tirani.
 
Što ste čitali?, pitam. 

Ono što je napisano do 19. stoljeća, uglavnom bez 19. stoljeća, bez Baudelairea, naravno, kakvi Cvjetovi zla! Bez Rimbauda i Verlainea, bez Flauberta. A dvadeseti vijek nije postojao; za posjedovanje nekoliko stranica Sartreovog ili Camusovog teksta moglo se završiti u zatvoru. Proust, ni u snu. 

Jeste li za njih znali, za Prousta i Sartrea i Camusa?, pitam posve debilno, jer uvijek postoje pukotine i postoji (nečije) sjećanje. Uvijek, kroz svaku utvrdu probije se po koji tračak svjetlosti koji razara monolite, ma kakvi oni bili. 

Podsjećaš me na moju kći, smije se Mirela. Pitala me je da li smo naokolo hodali goli.  
 
Grle se. Albanci se mnogo grle. Tako, grlili smo se. Doticali smo se. Grlila sam se s Mirelom, s Arianom, s Maksom. I s još nekima. Posve sumanuto, bila sam u naručju zaštitnika koji kao da mi govore, U redu je, dobro smo, gotovo je.
 
Moglo bi se reći, simbolički, stojim s Maksom Velom i Arianom Lekom na Bulevaru Dëshmorët e Kombit (na Bulevaru mučenika nacije), sagrađenom u vrijeme fašističke Italije kad se taj bulevar zvao Viale Mussolini, a poslije Bulevard Stalin. Stojimo u majestetičnoj aleji kojom zuje automobili i šunja se povijest. Tu odmah, pred Nacionalnom umjetničkom galerijom nekada se prsio veliki brončani Lenjin (sada bezruki), a preko puta još veći Staljin. Obojica, oštećeni i u društvu manjih kompanjona trenutno čame u stražnjem dvorištu Galerije, gotovo nevidljivi za javnost, a po njima trulo lišće, kiša i hrđa. 
 
Prilazi nam izvjesni Jean-Pierre, Belgijanac koji je skoknuo do Tirane kako bi 'postavio koordinate' za neki budući međunarodni 'projekt', za nekakve radionice kojima bi se albansko pučanstvo trebalo educirati prvo poduzetništvu, onda i demokraciji, a koje bi vodili domaći intelektualci za sramotni honorar od sto ili dvjesto eura. Jean-Pierre nema pojma gdje je, pogotovo nema pojma tko je Maks Velo. Maks Velo, inače iz okolice Korçe, a rođen u Parizu 1935., Jean-Pierreu spominje svojih deset godina u zloglasnom zatvoru Spaç, sjeveroistočno od Tirane, u rudniku bakra ukopanom u nedođiju, i dan danas jedva pristupačnom, a Jean-Pierre blentavo klima glavom, onda pita, Gdje bih mogao nešto pojesti? 
 
S obzirom na to da Jean-Pierre očito nema vremena za posjet bilo čemu, osim kancelarijama svojih budućih nazovipartnera i kojem fancy ugostiteljskom objektu, htjela sam mu predložiti da bar svrati u Nacionalni povijesni muzej koji, već svojom gigantskom zgradom i soc-realističkim mozaikom na pročelju, na golemom središnjem trgu Skënderbeu, svakog prolaznika udara među oči, jer tamo, u tom muzeju, postoji takozvani Paviljon komunističkog terora, četrdesetpetogodišnja strava u skraćenom izdanju, abridged, sabijena na nekoliko zidova, ugurana u nekoliko vitrina, nešto fotografija s montiranih procesa, po koji krvavi odjevni predmet nekog uhvaćenog i strijeljanog bjegunca, te 'rekonstrukcija' neke zatvorske ćelije (ako je toliku količinu horora uopće na taj način moguće rekonstruirati – što otvara posebno pitanje o suvremenoj prezentaciji sjećanja) jer, eto, i Albanija ubrzano hvata korak sa svijetom, pa počinje razvijati takozvani Dark Tourism, ono kad stranci, mahom sa Zapada, obilaze stratišta (u ovom slučaju njihove replike), hvataju se za srce i uzvikuju Oh, my God, unbelievable! Incroyable! Nicht zu fassen!, nakon čega odu na večeru u neki nacionalni restoran da kusaju nacionalne specijalitete, da osjete bȉlo zemlje koju posjećuju.
 
Ništa Jean-Pierreu nisam rekla. Otišla sam s Maksom i Arianom u Friend's Book House, u café-knjižaru, na konjak. O tome, za dva tjedna. 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.