Utorak
10.05.2016.

Nervoza




Extra_large_dasa_17
Foto: Steven Guzzardi / Flickr
A+ A-
Prije neki dan sjela sam da predahnem, da popijem kavu, da počistim ostatke jutarnjih mora, lelujavih snova. Tri žene urlale su za stolićem do mog, tamo u kafiću na cesti, muljale su riječi kao da jezikom kotrljaju kamenčiće i svud oko sebe štrcale degenerirane ispljuvke (zvučne nakaze), duhove monstrume koji su se valjali pločnikom i prekrili prostor. Jedna je dodatno zaustavljala svoje poznanice i s razdaljine od deset metara s njima raspravljala njihov život i svoj, kao da je u kakvoj napuljskoj kali. 
 
Jednom, za doručkom u nekom hotelu, čovjeku koji je preko mobitela petnaest minuta veoma glasno vodio besmislen a repetitivni razgovor, rekla sam, možda biste mogli to obaviti izvan sale, a on je kazao, Vi sigurno nikada niste boravili u hotelu. 
 
U kavani sam jednoj koja je za susjednim stolom urlala u svoj mobitel, doviknula, može li to tiše, a njoj je zastao dah, razrogačila je oči i rekla, Marš, matora, odjebi, pa nastavila još glasnije.
 
Strašne su te galame svud naokolo, bezočno atakiraju. Još ranije pisala sam kako ne poznajem bučniji grad od ovoga. Katkada huka, glasnost, zaglušnost, gromor, tutnjava, treštanje, klopotanje, praskanje, zveka, bubnjava, brujanje, vika, arlaukanje, sveopće dranje – toliko su nepodnošljivi da čovjeku dođe da tamo nasred ulice stane i urla. Tada bi se možda netko zaustavio i ostao bez teksta. 
 
Neki dan u apoteku uđe jedna dugokosa, sva izblajhana i neviđeno raščupana, s crnilom pod noktima, u hlačama na cvjetiće nalik dimijama, ustvari nalik pidžami, kriješteći u dva mobitela istovremeno, u jedan bijeli i drugi crveni, a u apoteci sve odjekuje. Kad je došlo da plati, nije imala petnaest kuna, pa je izašla da bi se ubrzo vratila još uvijek vičući u aparatiće na ušima. 
 
Onda je ušla časna sestra, pak iznimno tiha, čekajući na prepisan joj lijek. Stigle su njene vaginalete Medazol (između ostalog i protiv trihomonasa), ali ni ona (za participaciju) nije imala desetak kuna. Prebire po novčaniku, a apotekarica snishodljivo (zašto snishodljivo?) pita, Je li vam to mnogo?, a časna sestra, sad već glasnije, pomalo odrešito, kaže, Moglo bi i bez. Kako to misli, Moglo bi i bez, zašto bi moglo bez? 
 
Odmah zamislim tu pingvinsku vjernicu na ginekološkom stolu, je l' dopola gola ili širi noge u svojoj šišmiškoj halji? Gradom kruži priča o jednoj koja je imala šest abortusa. Ginekolog joj je preporučio kontracepcijska sredstva, ali ona je rekla, To je protivno mojoj vjeri. 
 
Nedavno su neke udruge za prava žena digle frku u vezi s izdavanjem pilula ellaOne bez recepta, pilula za preventivno sprječavanje začeća, za takozvani 'dan poslije', jer: Ministarstvo zdravlja, 24. aprila 2015. godine, ispunjavajući želje Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, objavljuje naputak ljekarnicima (Klasa: 530-09/15-13/25, URBROJ: 534-03-2-1/1-15/01) u kojem se navodi kako se ljekarnici moraju pridržavati protokola u vezi s prodajom tih tableta, a protokol se sastoji od podmetanja upitnika, indiskretnog upitnika, svakoj potencijalnoj korisnici tableta ellaOne
 
Kako će taj upitnik popuniti ona časna sestra koja manje-više u redovitim intervalima odlazi na kiretaže, ne znam i nije me briga. Ali tada, u onoj apoteci, opet sam se iznervirala, jer izgleda, sad me nerviraju i tihi ljudi, ne samo oni glasni, što nije dobro. 
 
Kad pišem i pričam o bučnosti ovoga grada, neki se osjećaju lično pogođeni, kao da su oni grad, premda zapravo jesu. Ali, istog dana kad se ona šmizla, ta picmilka, ta lucprda drala ko sumanuta, samo za dvadeset minuta koliko sam provela u apoteci, tri osobe tražile su čepiće za uši, voštane, rekli su, Hoćemo voštane, jer ti voštani najbolje prianjaju, najbolje začepljuju, rekli su, nikako one za vodu, rekli su, čepići za vodu kruti su i iskaču, a voštani se daju dobro modelirati. Eto. 
 
Čuj, mnogi na ovo sliježu ramenima i nasmiju se, jer potpuno su neosjetljivi na galamu. A to su upravo oni koje baš briga za razum, za ideje, za poeziju, za umjetnost općenito, ukratko, za sve što ima veze s radom mozga, a to je zbog gustoće i teksture njihove cerebralne mase. Galama je najdrskija od svih nametljivosti, jer nam remeti i prekida misli, zapravo drobi ih, smrskava i razbacuje. Ali, tamo gdje se nema što prekinuti, ova se devastacija, naravno, ne osjeća. Te nagle, oštre udare koji razaraju mozak i ubijaju ideje, svatko tko u glavi ima bar nešto nalik mislima doživjet će kao nepodnošljivu bol; svaki takav zvuk remeti na stotine moždanih operacija i opasan je poput zamaha mača čija će oštrica odvojiti glavu od trupa. (Schopenhauer)
 
Kao što već rekoh, najbolji su kučkari kad šeću svoje pse, oni šute i hodaju ravno. I skupljaju govna. 
 
Dugo već ne gledam televiziju, najviše je ne gledam zimi, jer u toj sobi mi je hladno. Ni ljeti mi u toj sobi nije baš prijatno, pogotovo kad me spiker dočeka ovako: 
 
Zbog oblaka, danas je u Hrvatskoj bilo oblačno.
 
Ili: Danas je u nesreći poginulo 365 mrtvih. 
 
"Dnevnik" me posebno iritira, pogotovo otkad se izdužio. Pun je idiotluka, tračeva i dosadnih slika iz svakodnevnog dosadnog života, pa se, naravno, i spikeri ponavljaju, jer ne mogu sakupiti dovoljno banalnosti koje izgledaju veleumno. U redu, neke su spikerice prestale lepetati podlakticama i nadlakticama kao da će poletjeti, ali dnevnik su jedno vrijeme vodili dvoje, nikako dvojica ili dvije, ili samo jedna osoba, i to dvoje se u redovnim razmacima pogledavalo, kao da događaje prepričavaju (čitaju) jedno drugome, što izgledalo je dodatno stupidno. Pritom, još su se i smiješili, a kad se nisu smiješili, ostajali su žovijalni, iako ono što su govorili često uopće nije bilo ni smiješno ni zabavno, štoviše, bilo je vrlo tragično i alarmantno, sve jeziva ubojstva, na gomile mrtvih, na stotine tisuća izbjeglih i bezbroj porušenih gradova. 
 
Sad dnevnik ponovno vodi jedna ili jedan, pa se ti singularni voditelji nemaju više s kim pogledavati, pa izgledaju nekako nervozni, pomalo izbezumljeni, usne su im sleđene u nakaradni osmijeh, jer više nemaju s kim dijeliti naprasno nagomilane svinjarije i laži, gore i veće od onih prethodnih idiotluka, pritom nas gledajući direktno u oči. 
 
Sa slušanjem radija također imam problema. Opasno je slušati radio rano ujutro, dok je čovjek još mamuran, jer kad ga zaskoči pjesma koja je mene jednom zaskočila, pjesma u kojoj neki tip cvili, Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj – mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj, jednima tlak skoči do nenormalnih visina, dok drugima toliko padne da odmah moraju prileći. 
 
Starim. Sve na meni i u meni popušta: ili se opušta ili ne funkcionira kako treba. Očni kapci padaju, pa mi ih oftalmolozi zalijepe za obrve i tek tada krenu gledati u moje očno dno i mjeriti mi očni tlak. Onda uskliknu, O, kako su vam živci blijedi! Onda ih ja pitam, Hoće li se uskoro ugasiti?, a oni kažu, Nemojte tako. 
 
Sve više visim po ambulantama, uslijed čega moja nervoza manijački raste, što je za zdravlje pogubno. Lice mi se objesilo. S obje strane brade sad mi se prave kesice kao kod buldoga. Čim sakupim nešto novca, otići ću te kesice podići. Znam da nisam jedina, neki to sebi s mukom priznaju, ali javno – ne daj bože. Muškarci, oni stabilniji, ostave situaciju kakva jest i prave se blesavi, a oni koji se ne prave blesavi, puštaju bradu ili za javnost oko vrata vezuju šalove koji im dopiru do donje usnice. To rade i žene. Jednom, ugledala sam svoju kolegicu kako u nekoj televizijskoj emisiji čita svoje tekstove. Na sebi je imala polo-džemper čiji joj je ovratnik dopirao skoro do nosa, pa se jedva čulo što govori.  
 
Kad dođe Uskrs, tek tada ne izlazim. Svejedno, strese me ako upalim bilo radio bilo televizor. S radija bar čujem samo riječi, na ekranu tri dana defiliraju akteri u teškim, zlatom optočenim mantijama, svi jako ozbiljni dok govore kako je Uskrs blagdan radosti i veselja. Pritom, ti animatori, ti izvođači, svome stadu često ponavljaju kako je Uskrsni ponedjeljak vrijeme sjećanja na Isusov susret s učenicima nakon što je uskrsnuo, kao da su svi oni, i biskupi i svećenici i cijela njihova svita i njihovi privrženici tom susretu Isusa s učenicima prisustvovali, kao da se tog susreta inače sjećaju, a na Uskrsni ponedjeljak svi zajedno moraju se tog susreta još dodatno sjećati. 
 
Ponekad po tri dana ne izađem. Onda izađem. Ili otputujem. Jučer sam izašla i odmah ugazila u govno. 
 
Da odem? 
Neću.

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.