Utorak
10.11.2015.

Smršavite 100%




Extra_large_kuckar
Foto: FaceMePLS (Flickr)
A+ A-
Sad kad se piše, a to što se piše izobličenom ljudskom rodu uopće ne treba, najbolje je 'izmisliti' neku već izmišljenu priču sa što više riječi na što više stranica i sve to stopiti u dječji crtež. Radi lakoće shvaćanja. Radi lakoće. Radi lepršavosti koja će poput lahora lelujati nad smetlištem našeg postojanja, da otjera (naš) smrad, kako bismo bar nakratko vjerovali da ne istječemo, da ne curimo tiho kao mrka sluz. 
 
Nikakve aluzije, ma kakvi, bez metafora i simbola, direkt prstom u govno, govna u govna. Make it simple, simplicity, simplicity. Ali što ćemo s onima koji ne nude 'priču', jer pišu o ljudima koji nemaju priču, ne o onima niti onima koji traže tuđe priče kako bi u njima našli svoje. 
 
Jedna kritičarka na nekoj tribini izjavila je neviđenu glupost, tako nešto rijetko se čuje – precizno je detektirala problem jednog pisca u vezi s njegovim nedobivanjem književnih nagrada, kao da ona zna da taj pisac uopće ima problem u vezi s nedobivanjem književnih nagrada, ili bilo koji drugi problem, jer taj problem u vezi s nedobivanjem književnih nagrada možda i vjerojatno uopće nije njegov problem, problem tog pisca, nego valjda problem onih koji o tim nagradama odlučuju, dakle to je problem književnih žirija, ako je to za književne žirije uopće problem, premda pojedini članovi književnih žirija izgleda doista imaju problem, odnosno više problema, od kojih su neki debeli i teški problemi, osobni, psihološki, estetski, etički, a katkada bogme i politički problemi, dakle, ta kritičarka rekla je, Njegov problem s književnim žirijima je možda u njegovoj, po nekima, pretjeranoj angažiranosti. Još je dodala, Jako je teško postići da se angažiranost dobro uklopi u književni tekst. Kritika njegov diskurs katkad osjeća kao previše moralizatorski. On je neugodan pisac, stalno čitatelja lupa šakom u trbuh, rekla je. Odbacila sam to mišljenje kao kontradiktornu nebulozu i bedastoću, u sebi naravno, jer kome i gdje bih to ovdje mogla reći javno?   
 
Izvikani pisci (koji, za pretpostaviti je – nemaju problema s književnim žirijima), mogu napisati stvarno nikakav tekst, čak i šrot, ali s obzirom na to da su nedodirljivi i navodno veliki, a među takvima ima neviđeno dosadnih i staromodnih pisaca, njih kritika ne samo da ne dira, nego ih diže u nebesa, pa oni rastu i rastu, napuhavaju se, ali i to će doći na svoje kad ih više ne bude, kao što je kod nekih koji su, evo, dvadesetak ili više godina mrtvi – već došlo. Dolazi i obratno. Što nije za utjehu, nego je više za tugu ili blago izbezumljenje. Oni koji su odmah zaboravljeni, razni ljudi, pisci, slikari, žene, muškarci, muzičari, znanstvenici, njih sadašnjost često ofrlje upeca iz višedecenijskog zaborava i o njima laprda li laprda, milosrdno ih veliča nakon što ih je u prošlosti sadašnjost šutnula u bijedu, u ludilo, u očaj, u samoubojstvo, jer svakoj je sadašnjosti zapravo dosadno, jer se razmazila-razmazala, ulijenila, pa traži dudu-varalicu koju debilno ritmički siše.  
 
Kad se piše, najbolje je ponavljati se. Poželjno je čak čitave pasuse prebacivati iz jedne knjige u drugu, što ja katkada činim, jer ljudi su bolesno zaboravni. I često se čude. Kad se čude, uporno izvikuju, Zamisli! Ranije, čak ni u bližoj prošlosti, prije šezdesetak, sedamdesetak godina, nisu bili toliko zaboravni. Toliko tupavi. Toliko blentavi. Ljudski se mozak smanjio i stalno se smanjuje, usukava se poput vunenog džempera opranog u vreloj vodi. Ljudski mozak gubi prostornost, gubi udisaj, postaje astmatičan, blijed, kao što blijede očni živci do konačnog utrnuća, do sljepila. Evo, glazba, pjesme za skakanje i urlanje što ih zovu folk, turbofolk, pjesme koje šoferi bjesomučno puštaju tokom međugradskih autobusnih vožnji, a koje putnici s oduševljenjem pjevuše gledajući u zvučnike čeznutljivo i u transu mičući usnama, (otkud znaju sve te idiotske riječi? 
 
Caki, Caki, Cale, kupi mi sandale, samo pazi, Cale, da ne budu male! 
Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi jezikom me ubi! 
Ispred kuće metar drva, ti si moja ljubav prva. 
Nisam zgodan al' sam neophodan, ko me proba želi me do groba. 
Jedva čekam da sa'ranim majku pa u kuću da dovedem Rajku!
Da bog da ti otpadne ruka ako drugu takneš oko struka. 
Umri draga a ja ću za tobom, kroz sanduke pružit ćemo ruke). 
 
Ako je išta dobro kod tog prizemno dramatičnog aralukanja, cviljenja i zavijanja, jest to što se ono pretvara u amalgam jezičnih varijanti, hrvatskih, srpskih i bosanskih, a zna upasti i po koja slovenska ili makedonska riječ, pa tako taj bljutavi sentiment, bar privremeno, dok se čovjek vozi međugradskim autobusom, nadvladava onu agresivnu nacionalističko-domoljubnu ratobornost mnogih na ovim prostorima, među kojima ima i krezubih.    
 
Gluposti (i svinjarije) najlakše se pamte. Prije neki dan spiker je rekao, Dan nezavisnosti osvanuo je sunčan – to je nešto za što smo se borili.


 
Svuda sama ponavljanja, svašta se ponavlja, kao kakvi maloumnici ljudi ne znaju što govore, najgore su televizijske i radijske reklame koje deklamiraju nevidljive spodobe histerično kriješteći Turbolax – za redovito pražnjenje crijeva! baš kad sjednem pred ekran sa sendvičem i čašom vina preda se. A onda:

Smršavite u 30 dana 100% (!!!) 
Problemi s mokrenjem? Prostamol Uno – učinkovit lijek protiv upale prostate, Prostamol Uno! Lako je biti muškarac. (?!)
 
Onda dođe jingle pa, 
 
Laka krema, hrskavi vafl, Milka čokolada nešto je posebno za malo (šapat) dobrog raspoloženja… Milka Cristello, podiže raspoloženje, hrsava i laka, Sačuvajte svoje uspomene u CV foto-knjizi, posjetite stranicu cv.hr i izradite svoju CV foto-knjigu, jer su nam uspomene važne. Najpoznatiji svjetski književnik (!) inspirirao je milijune ljudi diljem svijeta. Jana, voda s porukom Paula Coelha… 
 
Prije neki dan pitam prodavačicu, imate li tog i tog sira, a ona kaže, Taj sir imali smo jučer, taj sir dobit ćemo opet za dva dana, jer taj sir mnogo se traži, znate, taj sir vrlo je povoljan sir, cijena mu je prihvatljiva, kad ga dobijemo, taj sir odmah se rasproda, ako ne dođe prekosutra, doći će dan kasnije i već do predvečer neće ga biti, jer…
 
Rekla sam, gospođo, zaustavite se, a gospođa je kazala, Vi biste se morali liječiti. 
 
Naš planet je svemirska ludnica, govorio je već prije stotinu i više godina Goethe, na što je Nietzsche dok je još bio pri zdravoj pameti, a koji nije imao kad poludjeti od stvarnosti, nego ga je zaskočila spirochaetta pallida, za neupućene – lues, odnosno sifilis, na što je Nietzsche dodao, Kod pojedinaca ludilo je rijetkost; ali kod skupina, partija, nacija i epoha, ono je pravilo. 
 
Praznine su tolike da se mogu popunjavati samo novim prazninama – koje su ništa, golemo neuhvatljivo ništa. So, yes, let's make it simple. 
 
Dobro je što knjige nestaju, i one se smanjuju. Često su najdeblje knjige najtanje. Ispeglane, bez nabora, uredno savijene i posložene spremne su za neupotrebu. 
 
Najbolji su kučkari kad šeću svoje pse, oni šute i hodaju ravno. I skupljaju govna. 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.