Utorak
15.09.2015.

Tko o čemu, baba o uštipcima




Extra_large_dasa_a
foto: Slana, Pag (Dušan J. Bastasić)
A+ A-
Dana 6. rujna 2015. HTV (u 26. minuti, nakon priloga o tuči koja desetkuje urod grožđa u imotskom kraju), donosi relativno korektnu vijest o izraelskoj TV ekipi koja na Pagu snima dokumentarni film o prvim ustaškim koncentracijskim logorima u uvali Slana, o jedinim u Hrvatskoj neobilježenim i prisilno 'zaboravljenim' logorima NDH, u kojima je od lipnja do kolovoza 1941. ubijeno oko 8500 muškaraca, žena i djece – Židova, Srba i Hrvata.

Izraelskoj TV ekipi nije se posrećilo, jer na scenu uskače 'savjestan građanin', domoljubna duša, koja policiji prijavljuje vršljanje nepoznatih ljudi po otoku, ljudi koji nešto snimaju, pogotovo školu, pa policija intervenira, snimateljima navodno oduzima snimljeni materijal i otprema ih na kopno. U TV prilogu pojavljuju se 'svjedoci tog nemilog događaja', smirena osunčana četrdesetogodišnja žena koja 'ni o čemu pojma nema' i stariji muškarac, valjda Pažanin, koji prilično nervozno kaže, Mi smo svi ovdje mještani uvrijeđeni, jer oni stalno dolaze i snimaju neke kuće i školu, jer da su u njima bili logoraši. To nije istina!  
 
Zašto 'ti što stalno dolaze' snimaju školu?     

Tokom ljeta 1985. riječki Novi list, u 46 nastavaka, objavljuje feljton novinara Borislava Ostojića i povjesničara Mihaela Sobolevskog (s brojnim svjedočanstvima), o ustaškim konc-logorima Slana i Metajna na Pagu. Iz tog feljtona, ali iz drugih izvora, pogotovo iz spisa i knjiga partizana i antifašista Anta Zemljara (kojemu velebnih 1990-ih 'nepoznati počinitelji' rodnu kuću na Pagu dižu u zrak), može se pročitati da se ustaški logor za žene i djecu u selu Metajna zapravo sastojao od nekoliko za tu svrhu uzurpiranih privatnih kuća koje su u vrijeme osnivanja logora bile prazne (uz neke manje objekte, radilo se o ljetnim kućama/vilama dr. Hvale iz Zagreba i onoj dr. Triplata, veterinara iz Karlovca.) U nekadašnjoj vili dr. Triplata danas se nalazi područna Osnovna škola A.G. Matoš. 
 
Znaju li đaci te male škole na kakvim temeljima sjede? Po čijim duhovima, hajde, malo patetike, njihove nožice gaze? Koje priče leže iza oličenih zidova njihovih učionica? Ima li na toj zgradi kakva ploča s imenima onih u njoj ubijenih? Ili bi sve to bio prevelik teret za nejake kršćanske dušice?  

Nema ploče. Na Pagu prošlost je izbrisana, sjećanje ukopano. Ali, i ono što je ukopano, može se iskopati, ono što je potonulo, kad-tad, izroni. 

Do 1991. na Pagu još se 'drži' spomen ploča postavljena 1975., a posvećena žrtvama, štono bi pomirljiva čeljad rekla – 'tog nemilog događaja'. Godine 1991. ploča je razbijena (iščekićana!). Dvadeset godina poslije (2011.), u paškoj uvali Slana postavlja se obnovljena komemorativna ploča koja opstaje dva dana. Treća sreća, pomisliše možda neki tvrdoglavi ljudi koje oni rabijatni domoljubi vole nazivati mrziteljima svega što je hrvatsko, pa 2013. u stijene pustog i opustošenog marsovskog krajolika zakucaše novu ploču (repliku stare), ali nakon nekoliko tjedana i ona ode u vjetar.  

Nije da se o 'zaboravljenim' ustaškim konc-logorima na Pagu u Hrvatskoj ne govori, nije da se ne piše, nije da općenito u Hrvatskoj nema 'čuvara sjećanja'. Ima, ali njihovi tekstovi nisu 'atraktivna' vijest, njihove instalacije manje su zanimljive od izvješća o ljetnim ludovanjima gologuzih ljepotica, recimo, na Zrću (11 kilometara udaljenog od Metajne). Piše Saša Šimpraga u Zarezu  (br.387, 2014.); skupina konceptualnih umjetnika, arhitekata, pisaca i slikara promišlja kako vratiti sjećanje u prostor, u svijest, kako large scale lobotomiju stanovništva jedne male zemlje – reparirati, premda, zna se, s oštećenim umovima uvijek ima problema. 
 
Recimo, 3. rujna ove godine, u zagrebačkom ULUPUH-u predstavljen je projekt arhitekta i umjetnika Antonija Grgića posvećen srušenim spomenicima i njihovom nematerijalnom nasljeđu. Izložba se zove Sjene. U najavi 'izložbe' kaže se da autor kroz performans crta sjene srušenih spomenika na mjestima na kojima su stajali prije uklanjanja i tako ritualno priziva potisnuto sjećanje na simbolički sadržaj koji je nasilno uklonjen iz javnog prostora. Nakon 'izvedbe' na pločniku ostaje trag koji i sam postaje spomenik, odnosno, spomenik srušenom spomeniku.

Sjene su područja tmine, odnosno područja mraka do kojih ne dopire svjetlost. Ali, sjene su i područja koja brišu – potiru svaku dvosmislenost. Ma koliko tamne bile, sjene su jasno oivičen odraz osvijetljenog objekta. I, ma koliko mračne i zloslutne bile, sjene nastaju i nestaju, u zavisnosti od toga kako (da li) je objekt osvijetljen ili nije. Tako, Antonio Grgić sjene prošlosti prostire po Hrvatskoj (i ne samo po Hrvatskoj) , a pogodnih lokaliteta ima na pretek. Recimo, na otoku Pagu, u uvali Slana, podno one memorijalne ploče – koje nema. 
 
Od 1991. do 1992. američki fotograf i vizualni umjetnik Shimon Attie na fasade zgrada u istočnom dijelu Berlina, u nekadašnjoj židovskoj četvrti Scheunenviertel u blizini Alexanderplatza, na fasade, trgovine i prolaznike projektira fotografije zgrada i ljudi iz vremena neposredno prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Dijelove prošlosti Attie 'ubacuje' u svakodnevni život sadašnjosti, koja već danas, dvadeset i nešto godina poslije, ponovno se transformira – maskira u pritajenu nadolazeću opasnost. 
 
Zbrisana prošlost, nepostojeće zgrade, nepostojeći ljudi, njihove aktivnosti, njihova lica, njihova odjeća, njihov život, uvlače se tako u novo vrijeme. Ljudi prolaze pokraj Attiejevih instalacija i promatraju prošlost slijepljenu na sadašnjost, neki u čudu, neki s tugom, neki sa sramom, neki u bijesu. Prošlost se ne može vratiti, jer ona nikamo ne odlazi, treba samo naći kariku koja je vezuje za ono što je sada i za ono što dolazi.
 
Zamislimo nasumce odabranu adresu u centru Zagreba, recimo, današnju Teslinu 16 na kojoj se nalazi knjižara Vuković i Runjić. Zamislimo kako preko izloga punog knjiga klizi golema projekcija trgovine Radio, smještena u istoj zgradi, na istome mjestu, tada na adresi Nikolićeva 16. Zamislimo da je godina 1940. Zamislimo da u izlogu vidimo Josefa Konfortija, rođenog u Travniku 1912., kako u svom dućanu razgovara s mušterijama, okružen radioaparatima, biciklima, pisaćim i šivaćim strojevima, dok drugi neki kupci listaju sadašnja izdanja domaćih i inozemnih pisaca. Josef Konforti ubijen je u Jasenovcu 1944. godine.  
 
Ili, otiđimo do Vlaške 64. Tu blješte velika plava slova Opto-centra, optičarskog dućana i očne poliklinike u kojima se izoštravaju zamućeni pogledi. Na svojoj facebook stranici Opto se centar dvosmisleno obraća potencijalnim korisnicima svojih usluga istražiteljskim pitanjem: Kakav je tvoj pogled na svijet?  
 
Pada mrak, u Vlaškoj se pali ulična rasvjeta. Neonska slova Opto-centra trepere. Leon Altarac, sin Avrama, rođen u Sarajevu 1909., u Vlaškoj 64 zaključava svoju obrtničku radnju za trikotažu i kreće kući. Godina je 1942, odnosno 2015. Modro (oštro) oko Opto-centra prati gibak korak Leona Altaraca: sve do stratišta u Jasenovcu, gdje se za Leona Altaraca svijetla zauvijek gase.

I sad, zamislimo fotografije djece 1941. zatočene u nekadašnjoj vili veterinara dr. Triplata projicirane na obnovljenoj bijeloj fasadi područne škole A.G. Matoš u Metajni na otoku Pagu. Ta djeca su pothranjena, izbezumljena i bosa. A preko, odnosno ispod te djece (čiji bi unuci, da tu tadašnju djecu nisu zaklale ustaše, danas sjedili u nekoj već školi), iz svojih učionica u nekadašnjoj vili veterinara dr. Triplata, istrčavaju dječaci u pamučnim majicama živih boja i djevojčice u lakim ljetnim haljinama, svi nasmijani, jer lipanj je i svršetak je školske godine.

I zamislimo onog rabijatnog Pažanina koji to gleda i viče, Nije istina! Kao što su nedavno pred riječkim kazalištem urlali raspamećeni domoljubi dok su Oliver Frljić i Marin Blažević čitali komentare iz septičke jame objavljivane na pojedinim internet portalima. O, da, ogledalce, ogledalce...
 
Ona 'baba' koja stalno o 'uštipcima', prevrtljiva je spodoba. Ona je Baba Jaga koja živi u kolibi ograđenoj ljudskim kostima i lubanjama, ona je lijepa (i dobra) kraljevna, ona je bezočna dvolična prostitutka, ona je Historija – Histerija koja vergla li vergla istu priču (a mi, uvijek iznova iznenađeni) jer, u ma što se preobratila, pokraj nje uvijek je onaj kotao, ona kaca govana u kojoj se kuhaju sve priče 'biblijskih razmjera' (neke naizgled male), ratovi i izbjeglištva, pokrštavanja i prekrštavanja, bogatstva i siromaštva, zdravlje i bolesti, posluh i neposluh, sloboda i ropstvo. 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.