Utorak
29.09.2015.

Živjele lude!




Extra_large_1200px-angry_girl
Foto: Rolands Lakis (Wikimedia)
A+ A-
Pred početak školske godine 2015./2016. unuk moje prijateljice protestirao je, Neću u drugi razred, hoću opet u prvi! A društvenim mrežama kruži (doduše četiri godine stara) izjava jednog ljutitog budućeg đaka koji na pitanje što očekuje od škole, kaže: Očekujem gluposti… i dosadu; - maestralno sažeta detekcija problema kojim se Rancière bavi u svojim lekcijama o intelektualnoj emancipaciji
 
Naravno, većina školaraca neće tako hrabro javno govoriti o svojim strahovima, frustracijama i ljutnji, jer podanici svih sistema (društvenih, političkih i vjerskih) i njihovih podsistema od malena su bombardirani zabranama i prijetnjama (Ne dirati! Ne sjesti! Ne ustati! Ne vikati! – retorika istovjetna onoj upućivanoj psima), zastrašivani kaznama koje imaju pacificirati neposluh i pobunu. U isječku sa spomenutom izjavom šestogodišnjeg buntovnika, javljaju se i dvoje njegovih budućih školskih kolega, sumnjam – prijatelja: djevojčica koja kaže da očekuje sve petice, i dječak koji tvrdi da najviše voli matematiku (!), dvoje već 'obrađenih' školaraca, budućih 'konstruktivnih', 'korektnih', ambicioznih i nemaštovitih članova društva. 
 
Vjerojatno se dosta toga promijenilo nabolje od vremena kada sam ja išla u školu, a vjerojatno je nešto u sistemu i 'percepciji' učenika (poslušnika) skliznulo u off, u mutne vode kolektivističke stege. 
 
Nisam voljela školu. Ni osnovnu, ni srednju. Na fakultetu bilo je nešto više prostora za disanje, ali svejedno, i tamo su nam strah i kazna visjeli nad glavom. Nervoza i ljutnja su rasle. Radost zbog odlaska u te obrazovne 'institucije', s nekolicinom bliskih 'drugara' sastojala se u smišljanju nepodopština kako prema učiteljima i profesorima, tako i prema štreberima i ulizicama. 
 
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 31. kolovoza 2015. donosi Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera "koje se izriču zbog povrede dužnosti, neispunjavanja obveza, nasilničkog ponašanja i drugih neprimjerenih ponašanja". Taj pravilnik, koji se, naravno, odnosi na učenike, a ne daj bože da je proširen i dopunjen pravilnikom o kriterijima za izricanje već nekih, nekakvih mjera nastavnicima zbog njihove povrede dužnosti, neispunjavanja obaveza i nepedagoškog ponašanja (jer, valjda se pretpostavlja da su nastavnici nepogrešivi, savršeni, liberalni, otvoreni, samokritični i nimalo tašti ili, možda takav pravilnik već postoji i s njime su i učenici upoznati?), taj pravilnik, iako sa mnom i mojim životom sada nikakve veze nema, svojim represivnim diskursom zastrašuje, u želucu izaziva grčenje, kao da je u pitanju kakav kazneni zakon za 'odrasle'. 
 
Pritom višegodišnje rasprave o potrebi povećanja broja psihologa u osnovnim i srednjim školama ne daju rezultate, odnosno u vezi s tim nedostatkom ne planira se donošenje nikakvog Pravilnika koji će važiti za sve osnovne i srednje škole u RH (poput ovog o kriterijima za izricanje pedagoških mjera), i po kojem će svaka škola morati zaposliti stručnu osobu osposobljenu za pomaganje kako učenicima, tako i nastavnom osoblju u prilagođavanju zdravoj i od straha rasterećenoj socijalnoj interakciji.

Kažnjavati posljedice suludo je i nehumano prije nego što se spoznaju uzroci koji dovode do 'prekoračenja' uzusa 'prihvatljivog' ponašanja. Također, ne čudi što u konzervativnom, većinski ruralnom i slabo obrazovanom, ali upravo zato neargumentirano ostrašćenom društvu, ne postoji 'Pravilnik o nagrađivanju učenika' u kojem bi se navelo ono kroz što učenici iskazuju individualnost, kreativnost, stav.  
 
Satovi tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, kada sam ja pohađala gimnaziju, bili su doista dosadni i po mnogočemu besmisleni, iako je lektira bila kudikamo inventivnija i 'obuhvatnija'. Naravno, to kako će se što čitati ovisilo je o predmetnom nastavniku i njegovoj ili njenoj sposobnosti da razmišlja kritički, a ne šablonski. U trećem srednje došao nam je tek diplomirani profesor jezika i književnosti. Na prvoj pismenoj zadaći (ne sjećam se teme), tri četvrtine 'odlikaša' dobilo je ocjene ispod trojke (moj dotadašnji prosjek), jer te su zadaće prikladno 'obučenih' učenika bile prepune metafora tipa: crveni cvjetovi naše mladosti rasuti po stazama života.  
 
U osnovnoj školi (još prije šezdeset godina) August Šenoa je bio 'hit' koji se provlačio do mature. U osnovnoj školi Šenoa je u Hrvatskoj još uvijek hit koji se provlači (protura) do mature: August Šenoa: Povjestice (6. osnovne), August Šenoa: Čuvaj se senjske ruke (7. osnovne), August Šenoa: Branka; Prosjak Luka (8. osnovne), August Šenoa: Zlatarovo zlato (1. srednje), August Šenoa: Prijan Lovro / pripovijetka
i Zlatarovo zlato / roman (3. srednje), i tada se đaci konačno oslobađaju noćne more zvane Šenoa. 
 
Još uvijek negdje imam zaturen primjerak njegove Branke s posvetom škole za odličan uspjeh, ali knjigu nisam pročitala. Šenoa mi je bio (i ostao) dosadan, tada, a mogu misliti kako ga učenici doživljavaju danas, četrdeset godina poslije. Kakva bi tragedija nastupila u hrvatskom obrazovnom sustavu da se iz njega izbaci Šenoa i još nekoliko domaćih i stranih pisaca koji stilom i temama ispadaju iz vremena sadašnjeg, ali i pisci apsolutno osrednjih literarnih kvaliteta (neću navoditi hrvatske) poput, recimo, Ephraima Kishona i onog Richarda Bacha s njegovim Galebom Jonathanom Livingstonom (lektira za 8. osnovne), koje bi, blago rečeno, trebalo zaobići? Bolje bi bilo da učenici čitaju Agathu Christie (o Harryju Potteru da ne govorim) negoli Šenou. A gdje su (dobri) stripovi? Zašto u lektiri nema stripova?! S četrnaest godina čitala sam Islandskog ribara Pierrea Lotija, ali i Rimljanku Alberta Moravije. Kakav Šenoa! 
 
Inače, tokom dvanaest godina u hrvatskom se kurikulumu suviše često izmjenjuju i Dubravko Horvatić, Miro Gavran i Pavao Pavličić, a da nije baš jasno zbog čega. Onda, previše je Držića i Gundulića. Ako netko misli da se tako razvijaju nekakav (nametnuti) identitet i nekakvo (kvazi)domoljublje, bilo bi zanimljivo tu činjenicu provjeriti kod pokusnih kunića – učenika.  
 
Pa, ona već desetljetna (obavezna) praksa učenja silnih (često loših i besmislenih) pjesmica (najčešće domaćih autora) napamet, a ima toliko odlične poezije koju treba naprosto čitati. Što besmislenije pjesmice, to žešće zaglupljivanje 'recitatora'. Ako već treba vježbati pamćenje, razmišljanje i maštovitost, zašto se učenici ne podučavaju šahu? Zašto u školi, u okviru redovnog školskog programa, učenici ne sviraju neki instrument, zašto ne slikaju, ne plešu?  

 
Tako, u Hrvatskoj, osnovno i srednje školstvo više je à la Kolinda, umjesto da bude à la Varufakis. Školski sistem, kao i svi zatvoreni sustavi, društva su u malom – sve je tu. Tako je i školstvo ideološki aparat kojim rukovodi država. I, evo ga, tu uskače Rancière (i još mnogi) s optužbom: Nastavnici (učitelji, profesori) nas zaglupljuju. Može li nas obrazovni sustav spasiti od zaglupljivanja, od zadrte, zatucane pedagogije i smanjiti socijalne nejednakosti, dalje pita Rancière i, naravno, zaključuje da ne može. Ne može en masse. Ne institucionalno, ne preko politike, odnosno pod njenom dirigentskom palicom. Rancière obrazlaže: 
 
… Društvena emancipacija ne postoji, i nema emancipacijske škole. Jacotot jasno razlikuje metodu emancipacije pojedinaca od društvene metode tumačenja. Društvo je mehanizam kojim upravljaju tijela nejednake moći, kroz strategiju kompenziranih nejednakosti. Jednakost se, stoga, može uvoditi samo po cijenu nejednakosti, transformirajući jednakost u njenu suprotnost. Samo se pojedinci mogu emancipirati. I jedino što emancipacija može obećati, jest da će podučavati ljude jednakosti u društvu kojim vladaju nejednakost i institucije koje takvu nejednakost "tumače". 
 
Naravno da situacija na sveučilištima nije bolja, može biti samo gora. Od apsurdne, hipokritske komunikacije profesora sa studentima ("Kolega, dobili ste jedan"), dok otvorena komunikacija u većini slučajeva ne postoji, od diplomskih radnji koje se brane, kao da ih netko napada, do besmislenih izvornih, stručnih i tako dalje kvazi-znanstvenih profesorskih radova (najčešće u humanističkim 'znanostima') u kojima gotovo da nema ličnog stava, nego se citiraju citati citiranih citata, i do toga da je većina profesora na sveučilištima izgubila zube, onda i glas. O svemu ovome moglo bi se nadugačko i naširoko. 
 
U svom čuvenom eseju o propovjedniku i dvorskoj ludi, Leszek Kolakowski prije više od pedeset godina piše:
 
Antagonizam između filozofije koja perpetuira apsolut i filozofije koja propituje prihvaćene apsolute izgleda neizlječiv je onoliko koliko je neizlječiv antagonizam između konzervativizma i radikalizma i to u svim vidovima života. To je antagonizam između propovjednika i lude, i u gotovo svakoj epohi filozofija propovjednika i filozofija lude predstavljaju dva najčešća vida intelektualne kulture. Propovjednik je čuvar apsoluta; on podupire kult konačnog i očitog u vidu u kojem ga priznaje i prihvaća tradicija. Luda je onaj tko se kreće u dobrom društvu a ne pripada mu, i tko se prema tom društvu odnosi drsko; onaj tko sumnja u sve što izgleda samo po sebi shvatljivo. (…) Luda je onaj tko mora ostati izvan dobrog društva i promatrati ga sa strane kako bi u očitom otkrio ono što nije očito, u konačnom, ono što nije konačno; a ipak, mora se kretati u društvu kako bi saznao što to društvo drži svetim, i kako bi imao priliku obratiti mu se drsko. (…)
 
U zavisnosti od vremena i mjesta, razmišljanja lude mogu pokrivati sva ekstremna mišljenja, jer ono što je sveto danas, jučer je bilo paradoksalno, i apsoluti na ekvatoru često su blasfemije na polovima. Stalna zadaća lude jest da iznalazi sve moguće razloge za postojanje suprotstavljenih ideja. Prema tome, zadatak lude po prirodi je dijalektičan… Ludu pokreće nepovjerenje u svaki stabilizirani sistem. Ukratko, u svijetu u kojem se očito sve već dogodilo, luda predstavlja aktivnu imaginaciju sazdanu od suprotnosti koje mora prevazići. (L. Kolakowski: Toward a Marxist Humanism: Essays on the Left Today
 
Zato, živjele lude. 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.