Petak
23.09.2016.

Gruss aus Grimmenstein (dio prvi)




Extra_large_der_himmel__ber_grimmenstein
Der Himmel über Grimmenstein (Foto: F.B. / Booksina arhiva)
A+ A-

Bijaše gluho doba noći. Jesenji vjetar ćarlijao je po parkiću kovitlajući lišće ispred Martićeve 14d. Iza zakračunatih vrata književnog kombinata Booksa, izuzev jednoroga Književnikovića koji je drijemao na sofi, ne bi ni žive duše. Najednom, u officeu zapucketa suhi uredski zrak i plav'časte munje osvijetliše prostor jezivom svjetlošću. Ne sluteći nikaj, crnomorski jednorog Književniković promeškoljio se u snu i nastavio potiho hrkati.

Crvena vrata officea nečujno se otvoriše i na njima se ukaza poznati lik ex-nadstojnice i jedne od roditeljica kombinata, Mike, koja je prije više od godinu dana pod nikad razjašnjenim okolnostima nestala u plav'častom vrtlogu. Mika otrese zvjezdanu prašinu sa sebe, sjede za laptop i stade surfati po stranicama EU-a na kojima se nuđahu znatna sredstva za programe koji će uspješno raspirivati kulturni dijalog među članicama Unije.

Narednih dana Mika 2.0 vrijedno je radila na dozlaboga zamršenoj aplikaciji. Svijet se promijenio otkad je nije bilo, ali ona nije marila za to i uskoro dovrši posao, te uz blagoslov Nadstojnika Lućana odasla prijavu za sudjelovanje na zanimljivom kongresu koji se sredinom rujna imao održati u jednom pitoresknom, od boga zaboravljenom, gradiću na jugu Poljske.

Sudionici ovog literarnog summita pet dana bavit će se Čarobnom gorom Thomasa Manna. Booksina prijava na koncu je odobrena i sad je valjalo oformiti tročlanu delegaciju i pripremiti izlaganje. Jednoglasno je odlučeno neka na dalek put krenu sama Mika 2.0, Nadstojnik Lućano i redar Damjan. Uz nešto više prijepora odlučeno je da će naša delegacija u Poljskoj nastupiti s pozicija osporavatelja vrijednosti Čarobne gore. Portugalska, norveška, turska, malteška, poljska i sve druge delegacije u svojim će izlaganjima s raznih aspekata veličati značaj Mannova djela u svjetskoj književnosti.

***

Iz putopisnog dnevnika redara Damjana:

Mika 2.0 sjedila je za upravljačem unajmljenog Nissan Qashqaija, Nadstojnik Lućano na suvozačkom mjestu, a ja sam lješkario pozadi grickajući krekere. Slovenski graničari zaustavili su nas i priupitali kamo ćemo. Istog trenutka kad su doznali da žurimo na Kongres o Čarobnoj gori – izdvojiše nas iz kolone i odvedoše na ispitivanje. Ne bi im pravo što će hrvatska delegacija mučki napasti jedan od literarnih bisera europske književnosti.

Oni sami, rekoše nam, također šalju svoje ljude u Poljsku, ali će za razliku od nas – lijepo zboriti o Čarobnoj gori. Zanimalo ih je možemo li nekako ublažiti svoja huda stajališta i možebitno ih usuglasiti sa stajalištima slovenske delegacije koju predvodi čuvena poetesa Anja G. (Anja Dži). Mika 2.0 uzvratila je da bismo radije poginuli nego odstupili od svojeg izlaganja. Zapovjednik slovenskih graničara rasrdi se, odrapi nam kaznu u visini 60 eura, pa nas nevoljko propustiše na teritorij Dežele.

Četrnaest minuta kasnije već smo na austrijskoj granici i tu prođosmo glatko. U obližnjoj kavani odlučili smo počinuti uz kavu i sendviče. Nadstojnik Lućano na izvrsnom austrijskom naručio je iće i piće za sve. Na nesreću baš njega je zapao skaredno loš austrijski makjato. Nadstojnik je psovao odašiljući negativnu energiju na sve strane. Mlataranje rukama po zraku i sve te ružne riječi privukle su pozornost tustog alpskog bumbara koji se u jednom trenutku obrušio na Nadstojnika i spičio ga u bradu.

"Moraš hitno prim't serum", upozorila je Mika 2.0.

"Ne moram!", vrisnuo je Nadstojnik živčano se gratajući po ubodnom mjestu.

Nastavili smo put. Nadstojniku je bivalo sve lošije, zapao je u poznati bumbarski delirij, buncao je i pjevao: Nije lako bubamarcu, zum-zum-zum-zum... bubamarinom muškarcu… zum… zum-zum-zum...

"Kakve veze, majke t', ima bumbar s buba-marom? Prolup'o je jedan kroz jedan!"

Složio sam se s Mikom 2.0, Nadstojnika smo hitno morali odvesti k liječniku, ali njemu nije padalo na pamet zatražiti pomoć od, kako reče, 'austrijskih mesara'.

"Nema nam druge", zaključila je Mika 2.0. "Moramo u Brat'slavu! By the way, imam ja frenda tamo, zove se James. Piše kolumne za jedan tjednik, ali to je samo foluška, zapravo radi za MI5, super lik."

Događaji koje upravo kanim opisati izlaze daleko iz okvira objašnjivog i nastanjuju prostor nadrealnog i gotovo neobjašnjivog. Stoga je nemoguće sa stopostotnom sigurnošću reći je li se baš sve dogodilo onako kako mi mislimo da jest.

***

Pri prosječnoj brzini od 196 km/h približavali smo se Beču, a odatle do Bratislave jedva je kojih 60 kilometara. Krajolik je promicao kraj nas kao na ubrzanom filmu, a onda je Nadstojnik kriknuo:

"Grimmenstein, Grimmenstein, Grimmnenstein!!!"

Nissan Qashqai zaplesao je po cesti kao Fred Astaire. Mika 2.0 nadljudskim je naporima zadržala kontrolu nad vozilom.

"Kakav jebeni Grimmenstein!? Krv mi se sled'la u žilama."

"Grimmenstein!", ponavljao je Nadstojnik, "Vratimo se u Grimmenstein!"

"O čem ovaj priča, jes ti vidio kakav Grimmenstein?"

"Jesam", rekoh i uistinu i sam u magnovenju vidjeh putokaz na kojem je pisalo: Grimmenstein.

I ne samo što sam vidio skretanje za Grimmenstein, već sam u istom trenutku i sam silno želio tamo. Ni danas ne znam objasniti zašto. Obuzeo me taj nekakav grimmensteinski osjećaj, kao da nas tamo čeka ne znam kaj. Iako nikad prije nisam čuo za to mjesto, dao bih bio sve na svijetu da se možemo nekako okrenuti i vratiti u Grimmenstein. Priopćio sam to Miki 2.0, ali ona me samo pogledala kao da sam šenuo i rekla: "Grimmenstein ne postoji, a ako kojim slučajem i postoji, vratit ćemo se u povratku."

Nadstojnik me grčevito ščepao za rame i tugaljivo rekao: "Grimmenstein?"

"Grimmenstein…", uzvratih jednako tugaljivo.

***

U jednoj od bratislavskih nemoćnica Nadstojnik Lućano dobio je serum protiv uboda austrijskog bumbara koji, kako doznasmo, kod stradalnika izaziva halucinacije vrlo slične prizorima iz Kafkinih djela i ako se promptno ne reagira – posljedice mogu biti trajne.

Bratislava se kuhala na plus 30. Bauljali smo naokolo klipšući za Mikom 2.0 koja je tražila restoran u kojem je prije mnogo ljeta objedovala s oksfordžaninom Jamesom. Ovom prigodom britanski špijun James nije se mogao naći s nama, ali bude svakako kad se nakon pet dana vratimo. Nadstojniku Lućanu i meni bilo je svejedno. U mislima i srcima nosili smo bajkoviti Grimmenstein i sve njegove nemoguće misterije. Predosjećali smo kako će nas na putu do Poljske sustizati brojne nedaće i to samo zato što smo promašili jedinstvenu prigodu posjetiti Grimmenstein.

Mika 2.0 osorno je to nazvala džigi-bau vradžbinama, a kad nam je na benzinskoj, dvadesetak kilometara prije Brna, Nissan neobjašnjivo stao i ni makac dalje, malo se ipak zamislila. Stiže li nas to grimmensteinsko prokletstvo? Stajali smo tamo i čekali automehaničara. Kad je gospon napokon došao, otvorio je haubu i zagledao se u motor: "Sipali ste krivo gorivo."

Znali smo da nismo. Po srijedi je bilo nekaj puno opasnije.

"Grimmenstein", šapnuo je Nadstojnik.

Kimnuo sam.

Na glavnom trgu u Olomoucu dok smo Nadstojnik i ja brstili Svíčková s knedlíky, Mika 2.0 tražila je po netu bilo kakve podatke o Grimmensteinu. Nije dugo nikaj našla, a onda ipak nekaj:

"Hmm… u pismu prijatelju Kafka spominje nekakav grimmensteinski sanatorij. Htio je ići tamo, ali nikad nije, ne piše zašto…"

Nadstojnik Lućano blijedo me pogleda. Knedla mi je zastala u grlu.

(nastavlja se)

***

F.B., 23. rujna 2016., EU

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.