Petak
07.12.2018.

Michael Myers hrvatske književnosti




Extra_large_myers
Michael Myers (foto: Pherit / Flickr)
A+ A-

Od obična pučanina prometnuo se do pozicije Nadstojnika književnog kluba Booksa i to je bilo normalno, očekivan uspon u životu talentirana gojenca. No može li, pitao se Nadstojnik Lucian – sada već vlastodržac ogrezao u srednju dob, može li se s ove pozicije natrag među te obične ljude? Sve kada bi to i htio, takvo što niti je prirodno, a niti je moguće. Jednom Nadstojnik – uvijek Nadstojnik! Nastavak karijere u Bruxellesu nije ga baš privlačio. Čovjek se lako izgubi i izblijedi tumarajući po briselskim hodnicima, a Nadstojnik Lucian nije voljan samo tako nestati i izblijedjeti kao plamičak u seoskoj krčmi!

Godine provedene na čelu Bookse – kluba koji nikada nije želio biti samo običan književni klub, već je uvijek htio biti i birtija, zelena tržnica, plesnjak i još mnogo toga – bijahu godine u kojima je Nadstojnik Lucian naučio brojne lekcije. Jedna od prvih bila je – što god radio u dalekoj budućnosti, zasigurno neću biti pisac! Vidio je u Booksi mali milijun literata, razgovarao s njima, promatrao ih, proučavao i na kraju se uvijek pitao: kako uopće započeti bilo što s ljudima koji cijeli život izmišljavaju!? A tko to ne može, boga ti, zaključio je.

U danima silaska s trona našao se do grla u slobodnom vremenu s kojim nije znao što bi, pa se po prvi put ozbiljnije odlučio pozabaviti samim fenomenom takozvanog književnog stvaralaštva. Svakog dana, već oko podneva, pozvao bi k sebi u ured dr. Sloneka i onda satima razgovarao s njim. Prenosimo dijelove ovih vrlo zanimljivih i poučnih ćakula:

"Kao učen čovjek i uvažen stručnjak, kako objašnjavaš sam fenomen književnosti? Kako je moguće da je to s pisanjem i čitanjem uopće preživjelo? Pa, boga ti, živimo u zlatno doba televizije, imamo sve te internete i na internetima igrice, društvene mreže i sve ostalo, kako je u takvim uvjetima preživjela potreba za pisanjem i čitanjem?"

"Svjetlosti, mudro zborite, vi u svom pitanju faktički odmah nudite i odgovor. Istina je, živimo u zlatno doba televizije, imamo internete i na internetima zamamne igrice, društvene mreže i sve ostalo, a što je sve to? To su, dakako, paralelne stvarnosti koje nam služe kao utočište od stvarnog života, a majka svih paralelnih stvarnosti upravo je prastara vještina pripovijedanja – književnost."

"Lako je reći – vještina, ali kakva je to slavna vještina? Izmišljati može i moja baba!"

"Eh, jasno – vaša cijenjena baka može izmišljati, ali književnost ne možemo definirati kao puko izmišljanje. U književnosti se isprepliću zbilja i mašta i vrlo je teško razlučiti gdje prestaje jedno, a započinje drugo."

"Oprosti, molim te, ali Alisa u zemlji čudesa najobičnija je stopostotna izmišljotina, a Vlak u snijegu možda i nije, i što ćemo sad?"

"Svjetlosti, ma bravo – vidi se da ste čovjek britka uma, dakle Alisa vam se doima kao totalna izmišljotina – na što i sam naslov knjige upućuje, dočim dogodovštine iz Vlaka u snijegu vrlo lako možemo ocijeniti kao pripovijest temeljenu na stvarnim događajima?"

"Jasno, ta ovdje imaš tu dječicu koja se nađu u realnoj nevolji, krenuli na put, zamete ih snijeg i eto vraga, a ondje same ludosti i čudesa – gdje možemo vidjeti zeca u fraku i slične gluposti? Točno nigdje! Naš Lovrak zamislio je ili ispripovijedao stvaran događaj, nebitno, i njemu svaka čast…"

"A Carroll pretjeruje?"

"Pretjeruje na najjače, brate, baš se momački raspištoljio."

"No i jedan i drugi autor uspijevaju ispričati priče na kojima su odrastale generacije, u onom vlaku mogle su se umjesto dječice naći vjeverice, voluharice, strojovođa je mogao biti zec, a učitelj mudra sova ili armadillo. A Alisa je mogla skočiti u rupu i naći se u Omišu, razumijete – u književnosti je sve moguće i sve je u funkciji same priče. Pa čak i kada odlutamo u ekstremne književne svjetove kakav je na priliku – književni svijet Zorana Roška…"

"I taj Roško – ta što je to, k jarcu, kakva je to pak književnost? Eks-pe-ri-ment!?"

"Roško, vidite, dolazi iz nama slabo poznatog književnog svijeta, ali on sam upozorit će na jednom drugom mjestu da je upravo takva književnost original, a ovo na što smo naviknuti – tek s vremenom hipertrofirana devijacija unutar književnosti. Zapravo je ono na što smo navikli i što nam se nudi na svakom koraku eksperimentiranje, a njegov Minus sapiens predstavlja pripovijedanje kakvo je u davna vremena i bilo, pa se izgubilo, ali ne u potpunosti. Autori poput Roška obitavaju u nama danas gotovo nepoznatom, no svakako živahnom svijetu."

"A kako se onda probio u naš svijet, pitanje je sad!? I što ćemo sad s njim i s takvom književnošću prema kojoj se i Alisa u zemlji čudesa doima kao Vlak u snijegu!?"

"Nismo sigurni, Svjetlosti, već mjesecima podvrgavamo njegovo djelo cijelom nizu pokusa, no nema nikakvih razumljivih nalaza. Minus sapiens je nešto kao Michael Myers unutar hrvatske književnosti – šuti, ne znaš što misli, niti što ga pokreće, čeka na polici i kada se ukaže povoljna prilika, načini posvemašnji rusvaj."  

"Polako, čovječe, je li Zoran Roško – Michael Myers hrvatske književnosti ili je to Minus sapiens, a ako je ovo drugo, što je onda Roško!?"

"Roško bi mogao biti doktor koji proučava Myersa ili njegov tvorac, ali bi mogao biti i sam Myers, znanost tek treba pronaći odgovor na ovo pitanje."

"Ti jarca, u posljednjih godinu dana svaki razgovor o književnosti pretvori se u razgovor o Rošku, kako je to moguće?"

"A tako vam je to, Svjetlosti, privlači nas nepoznato, ono što ne razumijemo do kraja ili uopće ne razumijemo, niti možemo svrstati u neku poznatu kategoriju. Dr. Susanne Yui Shimada s Instituta za nadrealno u Osaki, drži da bi Minus sapiens mogao biti početak kraja književnosti."

"No… pa lijepo, vidiš ti nas, tiha voda brege dere."

"Heh, da, ili ona – Iz Mire tri vraga vire!"

"Langsam, doktore, tko je Mira, je li Mira hrvatska književnost? Onda bi Roško bio tri vraga… ili kako!?"

***

F.B., 7. prosinca 2018., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.