Petak
06.10.2017.

Na kraju dana: groznica oko Nobela




Extra_large_na_kraju_dana
foto: Bert Kaufmann / Flickr
A+ A-

Fritz, posrnuli slovenski poeta što sjedi tu u Banji Koviljači već dvije debele godine i striže bradu u lastin rep kao da je ispao iz strašnog Slayera, zaklao je dva jastoga, pa ih sad okrećemo na ražnju tamo iza nastambe za meditaciju. Je li ih baš zaklao ili propisno izudarao čekićem – nisam siguran i ne želim ni znati.

Volšebni bogovi poezije ostavili su Fritza na cjedilu i nakon niza skandala, o trošku slovenskog Ministarstva kulture poslan je na oporavak. Nekako smo se udružili i otad, barem jednom na tjedan, prepuštamo se zabavi pečenja razne divljači. To je, dakako, najstrože zabranjeno, ali Fritz potplati stražare i oni se samo okrenu na drugu stranu praveći se da je sve u redu. Moj kompanjon iz Dežele u dubini duše dobar je čovjek, ali to se ne kuži odmah – kad ga prvi put vidiš, sve što želiš je pobjeći što dalje od njega, šćućuriti se u kakvom grmu i moliti se da te nevoljnog ne spazi.

Stalno psuje – zafukana srajca, zafukano ovo, zafukano ono.  

Želio je znati kako sam dospio u Banju, pa mu ispričah u vezi Roškova romana od kojeg su mi popustili živci.

"Roško, ha, pa to je sigurno Slovenac – Roško je drevno slovensko prezime."

"Nije", pobunih se dok mi je srce nenadano preplavila domoljubna srdžba, "Roško je, mislim, Dalmatinac."

"Ne, ne, Slovenac je sto posto, znam kaj govorim."

Onda je htio da mu štogod kažem o Minus sapiensu i ja se nađoh u novoj neprilici. Kako, k jarcu, prepričati nešto što je do srži neprepričljivo!? Ne mogu, rekoh, ali ta knjiga otvorila mi je oči. Roman je forma posve različita od onog što mi mislimo da jest i sam kanim krenuti tim teško prohodnim stazama. Ne sad, jasno, trenutno sam van kondicije, još uvijek mi zuji u ušima – stalno čujem bzzzzz – ali čim se oporavim, bacit ću se u novo stvaralaštvo cijelim srcem svim.

Lišće je počelo žutjeti na grančicama meni nepoznatog drveća i ja oćutjeh nekakav nemir u duši. Što li je to, zapitah se, i u magnovenju pade mi na um – za koji dan dodijelit će Nobelovu nagradu za književnost!

"Moramo pobjeći odavde", rekoh Fritzu koji je upravo zalijevao pivom još nedovoljno pečenu voluharicu.

"Znam", otpovrnu zamišljeno džarajući užareno ugljevlje žalobnom grančicom džanarike, "i samom mi je već puna kapa bivanja na ovom frtalju anđeoske zemlje po kojoj bauljaju posrnuli literati i dusi minulih vremena."

"Pa što nam je činiti?", zavapih.

"Ne brini, Damjane supatniče, dok ti paničariš poput kakve babuskare sklone paničarenju, ja već razrađujem detalje bijega."

Što se mene osobno tiče – realno, Nobelovu nagradu ne mogu dobiti prije 2021., premlad sam i moj književni opus mršav je i siromašan. Unatoč svemu, dižem glavu i srca ispunjena optimizmom gledam u budućnost. Za dvije godine naštrikat ću roman pored kojeg će se čak i Roškov Minus sapiens doimati kao enigmatski prilog u Mikijevom almanahu. Znam, nije književnost atletika, ali porazit ću tog knjižničara njegovim vlastitim oružjem. A što ako… i ta crna pomisao pohara me poput uragana, a što ako Roško u međuvremenu dobije Nobela!?

O, sudbo nevjernice, hoće li časna Akademija štokholmska biti pripravna dodijeliti Nobela dvojici Hrvata u tako kratkom razdoblju? Ta nije mi moguće s takvim tjeskobnim mislima stvoriti remek djelo.

"Hahahaha", nacerio se Fritz, "ne boj se, taj Roško je ionako Slovenac."

"Po tebi je i sam Ivo Andrić iz Dežele", obrecnuh se.

"Baš dobro da si to spomenuo, naime, imamo papire koji dokazuju da je rečeni gospodin svoje prve priče potpisao – Andrič! Sve je tu jasno kao proljetni dan, hahaha…"

Eto s kakvim luđakom imam posla.

***

Dana trećeg listopada, u sam sumrak, dok smo iza zgrade za meditaciju hrustali svježe pečenu šišmišetinu, Fritz promrsi između dva zalogaja: "Stražari su plaćeni, konji su spremni. Večeras krećemo, budi atento."

Na ove riječi srce mi poskoči kao žaba gatalinka. Natrpao sam svoje stvari u glomazan kartonski kufer, odjenuo zgužvanu jaketu, na glavu nataknuo iskrzan škrlak i čekao. Da skratim duge čase, još jednom uglancah stare škornje, napisah dvije pjesme, a ostatak vremena provedoh razmišljajući tko bi se ove godine mogao okititi najlaskavijim od svih laskavih priznanja. Misli mi vrludahu od imena do imena:

Margaret Atwood?

Amos Oz?

Javier Marías? Magris? Kadare?

Ne valjda Murakami!?

Možda i sam George R.R. Martin, ako to bozima bude po volji?

Philip Roth ili David Grossman?

A mene i Roška, ako se netko sjeti – dobro se sjeti, ako ne – nikom nikaj. Kucanje na vratima prekine tananu nit mojih misli i ja poskočih, pa se pod okriljem kmice išuljasmo sve do hrasta lužnjaka, mrcine koja pamti i Turke i Austrougare – kočija s četiri konja čekala je kako je i dogovoreno.

"Dobil bu Japanec, pazi kaj ti velim", dobaci Fritz dok smo se skrovitim krijumčarskim stazama, bez mobitela i GPS-a, taljigali prema Bosni.

"Nobela?"

"Ma da, nisu slavili još od 1994. i tad je, sjećam se kao da je bilo danas, dobil časni Kenzaburo Oe."

U Bosni preuzesmo Asconu staru par desetljeća i Fritz odmah požuri za upravljač. Vu mislima se oprostih od Banje Koviljače – zbogom Nemoćnice, mene više ne buš vidjela.

***

Negdje u okolici Bihaća uhvati nas nemila glad, želuci nam krčahu i zavijahu kano čopor bijesnih vukova. Fritz je dohvatil svoju duplenku, te u obližnjoj šumetini ucmekasmo dva zekana. Okrenuli smo ih na ražnju i zalili lahorastom brezovačom.

"Znaš", zamišljeno će Slovenac, "nisam još spreman vrnuti se u domaju. Možda bi mi mogao naći kakav poslić u toj vražjoj Booksi."

Obećah – razgovarat ću s Nadstojnikom, duševan je čovjek i ako bude u njegovoj moći, nekaj bu se našlo.

Mnoga nepotrebna zaustavljanja i problemi s autom doveli su nas u nezavidan položaj. Zakasnit ćemo, kažem, nećemo – uzvraća Fritz i nagazi po gasu. Na naplatnim kućicama, faktički dva pedlja do Martićeve, vrijeme dodjele već je prošlo. Na žalost, autoradio netko je odavno iščupao, pa niti vijesti nismo mogli čuti.

"Ljubazni naplaćivaču cestarine", obratih se gosponu u kućici, "je li vam možda znano tko je dobil Nobelovu za književnost?"

"Bogami ne znam, evo i mi smo kao na iglama, sve čekamo kad će dojaviti iz Stockholma. Kako je krenulo, mogao bi i Džibo slaviti ove godine, heh…"

***

Na koncu, dokoturasmo se nekako na cilj – ispred Bookse stajali su časni Nadstojnik Lućano, Dunja Draguljče, Ana od Officea, Ivan T., kneginjica Mateja, André i nekolicina bradatih hipstera. I svi zamišljeno gledahu negdje u nekakve točke na kojima nije bilo ničega zanimljivog, djelovahu rastreseno i pomalo čak i sjetno.

"Ah, gle, to je Damjan", odsutno će Ana.

"No, kako je bilo – nadam se da si se oporavil", priklopi Nadstojnik.

"Pustite sad to", kliknuh, "tko je dobil?"

"Kazuo Ishiguro…", promrsi Ivan T., te nastavi gledati u nikaj.

Nadstojnik se poluosmjehnu i kimnu glavom: "Da, Kazuo, to je… dobro je, sve je dobro, želim kazati… hm, da…"

"Jesam ti rekao da će Japanec dobit", važno će Fritz.

"Nije Japanac, nesretniče, Kazuo je Britanac", ukorih ga.

"O, da, svakako – Kazuo, tipično britansko ime, i još k tomu Ishiguro, iz stare grofovske obitelji onkraj Hampshirea…"

Nisam ga više slušao. Osjećaj bestežinske neodređenosti obuze me, pa se i sam zagledah u jednu točku. Ishiguro, da, dobro… na kraju dana, kad sve zbrojiš i oduzmeš… da, znate što hoću reći…

***

F.B., 6. listopada 2017., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE