Petak
28.09.2018.

Nemoguća misija: Elena Ferrante u Booksi!?




Extra_large_napulj
Napulj (foto: Harshil Shah / Flickr)
A+ A-

Zadovoljan samim sobom i dobro obavljenim poslom Nadstojnik Luciano sjedio je u svom uredu, srkao pristojno rashlađen pjenušac i tek s djelomičnom pozornošću pratio radnju jednog od onih novozelandskih brejkdens filmova s puno plesnih nadmetanja i čudesnih obrata. Gostovanje Davida Mitchella, prvo u Zagrebu, pa onda i u bajkovitom Dubrovniku, prošlo je u skladu s očekivanjima. Ne može svatko dovesti takvog kapitalca – ta nije Mitchell posvuduša, pa će klamzati po nedođijama književnog vilajeta samo tako.

Iz najširih kulturnjačkih krugova stizahu premijeru Bookse brojni čestitarski telegrami iz zemlje i inozemstva. I umjesto da neko vrijeme zasluženo drijema na lovorikama, neugodno iznenađenje ili ako hoćete – nož u leđa – doletje mu iz same Bookse!

Na jesenjem zasjedanju užeg prezidija literarne ubožnice, književnog kombinata Booksa (LUKK.B), koji je po svemu morao proteći u svečarskom raspoloženju, Anči uze riječ i nasrnu na velmožu upravo šekspirijanskom silinom.

"Pa evo, dragi moji, na početku još jedne sezone, htjela bih izreći koju o programskim smjernicama i, ako smijem primijetiti, opasnom kursu i devijacijama kojima smo svjedočili proteklih dana. Uvaženi Nadstojnik od samih početaka svojeg mandata nije krio odbojnost i nelagodu koju osjeća naspram klasične književnosti. Srcem i dušom okrenut je suvremenoj književnosti i literatima o čijim djelima struka još nije izrekla konačan sud. A i kako bi k jarcu, ta ovi još uvijek rade i njihovo djelo nije zaokruženo!"

Prostorijom se začuše dva žamora – žamor negodovanja i žamor odobravanja.

Anči uze zraka, pa nastavi: "Jesam li ja, na priliku, čitala Atlas oblaka? Ili bilo što drugo od Mitchella? Nisam…"

Dvama postojećim žamorima pridruži se žamor šoka & nevjerice.

"Ta, ispričaj se, bogati", dobaci netko srdito, "ako nisi čitala Atlas, ispričaj se pismenim putom!"

"Molim, molim… ne prekidajte me. I odmah ću reći – ne kanim se ispričavati. Osamdeset posto svog štiočkog vremena potrošim na klasike, molit ću, a na suvremenu književnost preostalih dvadeset posto. Pomnjivo biram što proučiti i čemu pokloniti pozornost iz te nepregledne džungle zvane suvremena književnost. Predsjedavam dvama book-klubovima i tamo se trsimo u suvremenoj književnosti prepoznati živuće klasike – ako me razumijete što hoću reći…"

Nadstojnik Luciano lupi svojim nadstojničkim štapom po stolu: "Ti si, uvažena kolegice, guja u njedrima – eto što si! Počujte je, molim, pa kakve su ovo neinteligentne tirade? Ponavljam ono što još davnih dana rekoh u vezi klasike i klasičarenja – ne mogu, štovana kumo, prirediti književnu večer s Balzacom ili Jesenjinom. I kad bih to htio – ne mogu, klasičari su odavno napustili ovaj svijet. Nisam prizivač duhova!"

Posprdan smijeh Nadstojnikovih promitchellski raspoloženih pristaša zašušori i zašumori dvoranom.

"Uvaženi premijer ponavlja se kao papagalo", preuze riječ Anči, "a ne čuje ili ne želi čuti da ovdje govorim i o živim ili ako vam je draže – živućim klasicima."

"A koji su to živući klasici i tko je to odlučio? Vaši book-klubovi!?" dobaci netko iz Nadstojnikova tabora.

"Hajde, brate, tko si da si – zašuti, bit će ti sve rečeno", umiješa se Dr. Dunja Draguljče i tako se svrsta na Ančinu stranu.

Anči se nakašlja, pa nastavi: "Nadstojnik Luciano hvasta se ovih dana s Mitchellom. Kad proučim Atlas – bit ću pametnija, ali nešto drugo jesmo pročitali na book-klubu, a to su prva tri romana tetralogije Genijalna prijateljica talijanske genijalne spisateljice Elene Ferrante. Ta gospođa je živući književni klasik i ovom našem zaključku priklonili su se i ovdje nazočni: Dr. Draguljče i Dr. Slonek, pa potonjem prepuštam riječ."

Dr. Slonek očisti prhut s rukava i pogleda uprta u pod nadoda: "A istina je, uvaženi Nadstojniče, doveli ste Mitchella i svaka vama čast, ama počujte me… priznajem, bijah nesklon čitati do nebesa razvikanu Genijalnu prijateljicu, ali kad napokon, na nagovor naše Anči, prionuh – mogu reći, pa to je uistinu velebno štivo. Gospođa Ferrante zaslužuje da je kujemo u zvijezde i ja to ovdje i sada činim. Iskoristite, molim, svoje neograničene nadstojničke moći i dovedite nam dotičnu u Booksu…"

Nadstojnik Luciano: "Dr. Slonek, zar ste pojeli pogrešne gljive ili što? Pa kako nek dovedem gospođu Ferrante!?"

Anči: "Da, neće biti lako, no ako ste pravi čovjek na pravom mjestu – možda uspijete. Vidite, gospođa Ferrante tj. njezini romani, točka su u kojoj se mogu pomiriti suvremenost i klasika. Ovom prigodom predajem vam, evo, peticiju s brojnim potpisima – dovedite nam Elenu Ferrante u goste. Ispunite li naše zahtjeve – slavit ćemo vas, a vaše ime ostat će zlatnim slovima upisano u povijest kombinata. U suprotnom – odmah iza Nove godine ili do proljeća, sve ovisi o vama, pokrenut ćemo postupak opoziva i to na najvišoj instanci: na EU-MKKUKSMPP-u, Europskom ministarstvu književnih klubova u kojima se mogu prodavati pića."

Zdrav razum govorio je Nadstojniku – to je nemoguća misija, nije moguće dovesti Ferrante u Booksu ili bilo gdje drugdje, niti sutra, niti za mjesec dana, niti za 6 stotina godina. Drugi dio razuma, međutim, ono mračno mjesto gdje obitavaju samoljublje, jednorozi, vile i vilenjaci, šapuće Nadstojniku – prihvati bačenu rukavicu!

Na koncu sjetio se i riječi legendarne Mike: "I upamti, nesretniče, za Nadstojnika ništa nije nemoguće. Osim ispeći kokoš u drvenom šporetu – to fakat ne ide."

Nadstojnik Luciano poslušao je ovaj drugi dio razuma, te pred svima prihvatio izazov: "Dovest ću Elenu Ferrante u Booksu ili ću propasti pokušavajući!"

***

Anči je stajala kraj prozora i gledala dolazak jeseni u Booksin vrt za meditacije. Na usnama joj titraše zloban osmijeh. Šapnula je: „Došla maca na vratanca…"

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.