Petak
09.06.2017.

Pakleno dobar roman, drugi dio




Extra_large_booksin_dvorac_u__kotskoj
foto: Tatters / Flickr
A+ A-

If you can't beat them, arrange to have them beaten.
(drevna škotska mudrost)

 

POVRATAK IZGUBLJENE OVČICE

Poput snoviđenja iz vedra neba, nakon što se mjesecima nije uopće znalo gdje je, Dunja Draguljče pojavila se pred vratima literarne ubožnice Booksa. Sunce se već otkotrljalo daleko prema Gajnicama, ali netko bi morao biti u kombinatu. Dočekala su je, međutim, zakračunata vrata i zabrinjavajuća poruka na njima:

NE DELAMO, DO DALJNJEGA SMO U KARANTENI!

Ipak, provirila je unutra i gore – u Muzeju nezavisne kulture, opazila je Anu.

"Hej", pokucala je, "Ana, to sam ja, kaj se događa – otpri lesu!"

Ana je sjedila gore i hrustala kekse. Onda je i ona vidjela Dunju, ali avaj, nije ju uopće prepoznala.

"Strašljivi lave, šta je, oš kroše?", nacerila se podrugljivo.

"Kakav kroše? Pa zar me ne prepoznaješ – ja sam, Dunja Draguljče, tvoja frendica!"

Ana je isplazila jezik i pokazala joj rogove: "Ma, hajde, briši odavde, strašljivi lave. Ne ometaj me u razmišljanju…"

Začuvši galamu, Nadstojnik Lućano je došao iz officea i odmah prepoznao sićušnu spodobu: "Dunja, odakle ti…!?"

"Pa da, k jarcu, ja sam – što se događa?"

"Ne pitaj, upravo imamo zasjedanje kriznog stožera. Damjan i Ana pročitali su Minus sapiens Zorana Roška i eto, Damjana su odvezli u Banju Koviljaču, a ova ovdje nevoljnica", pokaže glavom prema Ani, "također se pogubila načisto."

"Đizs Krajst, pa dobro, pusti me unutra."

"Ma ne, u karanteni smo, bježi doma dok ovo ne prođe. Javit ćemo ti se."

"Da, bježi samo, strašljivi lave, jer ako te ja potegnem krošeom – skupljat će te tjednima po parkiću!"

"Vidiš", Nadstojnik je preneraženo slegnuo ramenima, "sve joj se pošemerilo."

Žalosna srca Dunja Draguljče pokupila se i otklamzala niz Martićevu.   

 

TEKST KAO ŽIVO BIĆE, I TO OPASNO BIĆE!

Šesnaesti sat nakon izbijanja krize Booksin ekspertni literarni tim proveo je već mnoga testiranja. Dr. Slonek došao je u office i svi odmah poskočiše.

Ivan T.: "Recite, doktore, može li se taj Minus sapiens svrstati u post-postmodernizam ili je još grđe?"

dr. Slonek: "Eh da je bogdom to – ni po muke, za takvu boljeticu ima lijeka, ali ovdje tekst izmiče bilo kakvoj kategorizaciji. Migolji se kao živo biće, radi kolut naprijed-kolut natrag, vibrira i na koncu nasrće na čitatelja poput smiona vuka. Konzument, tj. čitatelj ne kuži što ga je snašlo i umjesto da baci knjigu, on je i dalje čita, tone u živo blato teksta i – postaje njegovim dijelom!"

Nadstojnik Lućano: "Drugim riječima – zapliće se u tkivo romana kao pile u kučine?"

dr. Slonek: "Upravo tako! Događa se neviđena transformacija. Hm, kako objasniti… evo, Minus sapiens je nešto kao crna rupa, dok su čitatelji zvijezde-nemoćnice. Što se događa kad se zvijezda-nemoćnica približi crnoj rupi? Pa neće joj crna rupa skuhati kavu i ponuditi kolače – progutat će ju živu!"

Mila Gera: "Progutat će ju kao što HDZ guta male strančice poput HNS-a – sažvače ih, nepovratno im promjeni strukturu i ispljune koščice, je li tako, doktore?"

dr. Slonek: "Možemo i tako reći. Nakon toga HNS, tj. konzument, tj. čitatelj ne vrijedi više ni po lule duhana. Pitanje je što učiniti, kako zaustaviti autora Roška. Napisao je već dva romana i zbirku teorijskih tekstova, te uredio zbirku priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet – što ga priječi da objavi novu knjigu, pitam vas ja?"

Nadstojnik Lućano: "Ništa, može pisati i objavljivati do mile volje…"

dr. Slonek: "Nije problem pisati i objaviti, pa čak i odlično pisati, ali ovaj Roško je prekardašio. Pretjerano je dobar, a mi, dragi kolege, uopće nismo spremni na takvo što. Pogledajte samo Mateju, pročitala je tek dvadesetak stranica i evo na…"

Svi pogledaše kroz prozor. Mateja je hopsala po vrtu poput primabalerine iz Boljšoj teatra.

 

PISMO NAMJERE

Dvadeset i prvi sat nakon izbijanja krize Nadstojnik Lućano odlučio je presjeći gordijski čvor. Na adresu kuće OceanMore valja poslati pismo namjere prema autoru Minus sapiensa. Mila Gera uzela je guščje pero, namočila ga u tintu, a Nadstojnik je hodao gore-dolje i diktirao:

"Poštovani gospodine Roško,

Igra je završena. Poslije dvadeset i pet godina tijekom kojih pregrmjesmo mnoge Scile & Haribde u hrvatskoj književnosti, napisali ste, evo, vjerojatno najbolji roman u novijoj povijesti. Pročitali smo ga u slast i složili se – da, ovim romanom ljestvica je podignuta vrlo visoko.

Da smo na vašem mjestu, okačili bi pisaći stroj o klin i lješkarili na lovorikama. Gore na sjeveru Škotske, blizu Kinlochberviea, KK Booksa ima komad grunta i omanji dvorac, sredili smo papire i ta vriština je naša jedan kroz jedan – tako da ne mislite ovo-ono. Pa zašto sad, kad ste završili posao, ne biste otišli onamo i odmorili se od svega.

Pripravni smo istog trenutka predati vam na ruke, ili poslati po kuriru, ključeve dvorca. Unutra je sve namješteno, priroda je netaknuta, a režije su naša briga. Da smo mi napisali Minus sapiens, ma ne bi ni časa dvojili – odmah bi se pokupili i otišli na poduži odmor. Pa kaj ćete, bogamu, i ovdje, vidite kakva je situacija. Vrlo zamršena, trebat će vremena, ali jednom – kad se sve stabilizira – poslat ćemo vam telegram, pa se, ako već poželite, možete i vratiti.

Do tad lijepo se možete rekuperirati. Pisanje neće nigdje pobjeći, za to štono kažu – uvijek ima vremena.

Nemojte misliti kako se iza našeg prijedloga kriju nekakve huncutarije i slično. Ma niti govora. Kaj se nas tiče, slobodno vi možete ostati ovdje i nastaviti s pisanjem, ali čemu to? Škotska je isto lijepa zemlja! Ovdje će sad grozomorne vrućine – tri, četiri mjeseca Sodome & Gomore, pa tko bu to izdržal!? Onkraj Kinlochberviea svježe je čak i tijekom srpnja i kolovoza. Zrak je čist, mir, zelenilo – milina!

Neki će vam reći – emh, pa taj Booksin dvorac napučen je duhovima i pomalo uklet, ali to su budalaštine. Kakvi crni duhovi, hahaha, nemojte nas nasmijavati, molim vas – od tolikih dvoraca po Škotskoj baš će se kod nas nakotiti ti vražji dusi. Istina, po noći zna se čuti škripanje i sve ostalo, ama to je samo namještaj. Najobičniji namještaj, časna riječ!

Da nemamo toliko posla, vjerujte – ne bi ni mi čamili tu u Zagrebu. Istog trena otputili bi se u zemlju highlandersku. Na žalost, zatrpani smo programima. No vi ste svoj posel obavili i slobodno se komodajte u tom dvorcu. A ovo u vezi duhova i navodne kletve koja je bačena na dvorac još 1780-ih, to su bablja naklapanja. Stopostotna fikcija!

Srdačan pozdrav (ključevi vas čekaju na šanku)

Vaša Booksa"

***

F.B., 9. lipnja 2017., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE