Petak
02.02.2018.

Tim bilding 2: Grdi Kokotiček




Extra_large_grdi_kokoti_ek
Grdi Kokotiček (foto: Mark Plummer / Flickr)
A+ A-

Poput svakog velikog lidera, Nadstojnik Luciano – u narodu znan i kao Luciano Neprijeporni – točno je znao što muči nižerangiranu čeljad. Pa čak i kada ne bi znao, pitao bi i ovi bi mu, na ovaj ili onaj način, priznali. Tako je bilo i s Damjanom, Nadstojnik ga pronađe gdje žalobno čmrlji na klupici i, nakon malo izvrdavanja, krhki Booksin redar na koncu je priznao gdje točno u toj bari njegova života čuči žaba nezadovoljstva.

Društveni život iz stvarnosti se premjestio na Facebooke, Twittere i druge slične mreže. Jednog dana Ana od Officea naprasno je prestala lajkati Damjanove objave i njega je to jako ražalostilo. Djeluje stupidno, ali nije – lajkovi su postali mjerilo života: koliko imaš prijatelja i lajkova, toliko si voljen i važan.

Mudri Nadstojnik Luciano shvatio je na vrijeme kako se i problematika međuljudskih odnosa iz stvarnosti preselila u taj mračni virtualni vilajet. Stoga poduzima krajnje mjere i vodi djelatnike Bookse na dvodnevni tim bilding u Ferketinec. Evo što se tamo dogodilo.

***

Gazda Jakov dočekao je goste iz Zagreba, razdijelio svima po štamprlek rakijice, i kad ispiše, domaćin ih povede: "Ovuda, prosim."

Prođoše tako cijeli Ferketinec i još dobrih šest kilometara puta što vijugaše kroz raslinje poput vesele anakonde. Dunja Draguljče i kritičar Ivan T. klipsali su na začelju jedva uspijevajući držati korak s ostalima. Pitomi Ferketinec ostade negdje vu megli, a ispred njih najednom izroni oronula dvokatnica i mračna, nepregledna šumetina iza nje.

"Evo nas, ovo je Napoleonova klet, tu će te se lijepo smjestiti, a onda – na posel!"

"A o kakovom se točno poslu radi, gazda Jakove?", lukavo će Nadstojnik koji je očigledno već znao detalje.

"E, gazda Luka, bolje ne pitajte – velika je to nevolja…"

"No, pa što je na stvari?"

"Evo, vidite tu šumu iza kleti, ime joj je Huda šuma i vu njoj živi biće zvano Grdi Kokotiček. Od kud je došel, boktepitaj, možda iz Njemačke, uglavnom taj Kokotiček već mjesecima zadaje nam neopisive probleme. Prek noći se spusti iz šume i ophaja kokošinjce, ljubuje s kokicama, hrusta nam žito iz hambara, prokljucava bačve i loče vino, što sve ne. Velika je to okupacija ž njim. Jedna složna družina mogla bi stati u kraj ovom teroru, ufam da bu te vi zmogli snage."

"Pa što ga vi ne ulovite, ima vas u općini više neg nas", osorno će Ivan T.

"Ima nas, mladiću, kak ne, ali vidite – mi smo politički podijeljeni, nismo složni. Jedni su za borbu, a drugi vele – ne, Kokotiček bu sam otišel i bolje mu je na zamjeriti se i ne uzvraćati nasiljem. Najbolje bi bilo, odlučismo, neka to onda napravi netko drugi – na priliku vi. Iz Zagreba ste, boli vas briga."

Nadstojnik Luciano isprati gazdu Jakova, pa se onda vrati i zateče družinu iz Martićeve skamenjenu od nekakvog užasa.

"Što je sad…?", zagrmi.

"ŠŠššš, poslušajte…", Mateja će.

Nadstojnik naćuli ušesa: "Ništa ne čujem."

"Poslušajte bolje", predloži dr. Slonek.

Nadstojnik još bolje naćuli ušesa i uistinu – duboko iz šume začu se sotonsko kukurikanje: "Kuuuuukuriii-ku-luuum, kokodaaa!"

Nadstojnički brkovi Nadstojnika Luciana nakostriješiše se.

***

U strahu su velike oči, no katkad i veliki inat proklija. Družina iz literarne ubožnice Booksa odluči krenuti u lov na Grdog Kokotičeka. Dakako, bilo je i drugačijih prijedloga.

"Najbolje je da bježimo koliko nas noge nose, to je naše mišljenje", rekoše Dunja i Ivan T.

"Ne", uzvrati dr. Slonek, "cijeli život pekla bi nas savjest, a tak se ne da durati, napadnimo ga!"

Ana, André i Damjan podupriješe dr. Sloneka, a uz njih stadoše i drugi. Dunja je pristala pod jednim uvjetom – "Nemojmo ubiti Kokotičeka, samo ćemo ga otjerati, nek ide u Sloveniju ili Mađarsku."

Ivan T. i dalje je držao kako je bijeg daleko bolja opcija, ali znate već kako se kaže – kud svi Turci, tud i književni kritičar. I tako si po licima razmazaše ratničke boje, dohvatiše oružje – netko sablju krivošiju, drugi kuburu il duplenku, a bivša izviđačica Anči ponijela je i kompas da se snađu u toj šumskoj kmici.

"Kuuuuukuriii-ku-luuum, kokodaaa!", začu se iz dubina Hude šume.

Hodahu tako, šuštahu i klamzahu tričetvrt ure kroz šumu, ali Kokotiček se za to vrijeme nije oglašaval, pa Nadstojnik predloži da zastanu malo, otpočinu, prezalogaje i neka se na tom kompasu vidi gdje su uopće.

Prvu lošu vijest donese Anči: "Dečki, kompas je načisto povilenil, samo se okreće kao lud – dezorijentirani smo."

"Eh, pričaj nam malo o tom", malodušno će Ivan T., "ofkors da je povilenil – pa nije Huda šuma dobila takovo ime zato kaj licitarska srčeka rastu na drveću, proričem nam velike nevolje."

A onda dođe i druga loša vijest. Dr. Slonek i Mateja zaboravili su pogaču i špek, a želuci im već svima kruljahu kao nemirna goveda.

"U prijevodu – prezalogajit ćemo šipak od ovce", zaključi Nadstojnik.

Onda Dunja spazi nekakav grm s bobicama: "Izgledaju baš lijepo, tuste su i ljubičaste, a ima ih bar milijun – možemo se do sita nakrkati!"

"Kladim se da su otrovne, neka dr. Slonek provjeri", predloži Ivan T. – dežurni mračnjak i pesimist.

Dr. Slonek dugo je proučavao bobicu na dlanu: "Ne znam, ni u jednom udžbeniku botanike ne vidjeh ovakvu bobicu, iako, lijepo izgleda – neka Njegova Svjetlost odluči."

Teško je biti Nadstojnik, najteže odluke uvijek padaju na njegova pleća. Nakon kraćeg razmišljanja, velmoža reče: "Prionimo, pa što bude – bit će."

Dok zobahu tajanstvene bobice, Ana zapjeva:

Kokotiček lepo poje, lepo poje
i doziva koke svoje, koke svoje
Ko-ko-daaaaa! Ko-ko-daaaaa! Ko-ko-daaaaa!

(nastavit će se)

***

POVRATAK NA VRH STRANICE