Petak
08.06.2018.

U raljama fikcije




Extra_large_unreal
unreal
A+ A-

O odnosu fikcije i stvarnosti pisali smo tek onako usput, a to je u književnosti veliko, važno i nedovoljno istraženo pitanje. U određenom trenutku svog spisateljskog života pisac se, ne znali ga jadi, nađe u poziciji kad više nije siguran je li se to nešto o čemu trenutno piše uistinu dogodilo pa će to po potrebi nakititi ili raskititi, ili pak misli, umišlja da se dogodilo, a obitelj, prijatelji i bivše djevojke uvjeravaju ga u suprotno.

Dr. Slonek je posljednjih tjedana proveo cijeli niz pokusa i došao do nekih, bez pretjerivanja, zapanjujućih otkrića.

Obični, normalni građani – dakle oni malobrojni u Hrvatskoj koji se još nisu latili pera, u 87% slučajeva bez problema će razlikovati stvarnost od umišljaja, tlapnje ili nečeg izmaštanog. Kod pisaca je drugačije. Mozak skribenta polako se mijenja i nakon treće objavljene knjige u njegovu svijest počne pristizati sva sila lažnih sjećanja, uspomena i slično.

Dr. Slonek nije htio gubiti dragocjeno vrijeme, pa je zatražio neka mu dovedemo skupinu pisaca koji su objavili najmanje pet knjiga. Istog trenutka spojio ih je na BŠS – uređaj šaljivo nazvan Beskrupulozni Škakljač Svijesti. Zašto je baš postavio granicu od pet objavljenih knjiga? Zato, kaže, što, opet prema istraživanjima – jednu knjigu može objaviti svatko, i dvije također, tri knjige može objaviti otprilike dvije trećine pismene populacije, četiri otprilike polovica stanovništva u bilo kojoj zemlji, a pet knjiga napisat će i objaviti samo beznadni slučajevi. Objaviti više od četiri knjige proze, znači pet i više, nema smisla. Autori, dakle, koji prijeđu tu granicu u nekoj su vrsti opsjednutosti, kao da traže nešto – boga dragog pitaj što – pa im to nikako ne uspijeva i stoga upadaju u takozvanu beskrajnu petlju i takav će nesretnik/ca vrlo vjerojatno pisati sve dok bude u stanju držati guščje pero u drhtavoj, staračkoj ruci.

No, vratimo se mi dr. Sloneku i njegovim istraživanjima. Elem, pronašli smo i doveli mu skupinu pisaca koji su objavili najmanje pet knjiga proze. Iskusni znanstvenik natočio im je svima po konjak i zapodjenuo razgovor o predstojećem Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Kad su se opustili i pošteno raskokodakali, dr. Slonek ih je uz par riječi  - vaši kapci su teški itd. – gurnuo u dubok hipnotički san, te im glavušice priključio na BŠS.

Vi čujete moouuuj i samouuu moouuuj glauuus, zabrundao je i započeo raspravu o događajima iz šeste i sedme sezone serije Game of Thrones. Ispočetka je sve teklo normalno, pisci se poslušno uključiše u razgovor – te Cersei je ovakva, te Daenerys je onakva i baš lijepo da se Jon Snow digao iz mrtvih i tako redom.

Kad se došlo do onog dijela priče u kojem se Arya i Sansa Stark, dvije mile sestre, ponovo susretoše poslije toliko vremena, svi se pisci rascmoljiše kao šećerlame. Bio je to svakako jedan od najdirljivijih ponovnih susreta u povijesti izmaštanih televizijskih ponovnih susreta, ali reakcije ispitanika bile su ipak pretjerane.

Vidite, pojasnio je dr. Slonek iščitavajući EEG-ove skribenata, oni u svojoj svijesti uopće ne razlučuju stvaran svijet od fikcije. Pred drugim ljudima komentirat će Game of Thrones kao da uistinu i sami znaju da je to fikcija i činit će to samo stoga što znaju da normalni građani Game of Thrones doživljavaju kao fikciju i nikako drugačije. No kad ih podvrgnemo hipnozi, razvidno je da duboko u svojim srcima osjećaju upravo suprotno. Ovim ovdje piscima Game of Thrones nije zajebancija i razbibriga, već posve stvaran svijet, oni vrlo iskreno suosjećaju s nedaćama koje je bijedna Sansa proživjela, jednako iskreno i punim žarom preziru likove poput onog Petyra ili psihopate Ramsaya Boltona.

Unatoč riječima dr. Sloneka i nalazima Škakljača Svijesti, nismo mogli vjerovati da je tomu tako, tj. da određen broj pisaca do te mjere ne razlikuje stvarnost od fikcije.

Kako je to moguće? – zavapismo.

Tako, strpljivo nastavlja dr. Slonek, moguće je. U umu pisca, naročito onog koji je već napisao i objavio pet ili više knjiga, sve je moguće, ili - ništa ne smije i ne može biti nemoguće. Dijelom svijesti on, nesretnik, razaznaje da normalan živalj gotovo nepogrešivo umije razdvojiti žito od kukolja, tj. fikciju od stvarnog života i da, moći će se pretvarati da i sam to umije, ali u dubini duše, iskreno, pisac vjeruje u sve i drugačije ne može.

Pošto smo i nadalje poput Nevjernih Toma odmahivali na sve ovo, dr. Slonek rasrdio se i udario šakom o stol. Onda dobro, povikao je, sjećate li se poginuća dobrog našeg Hodora? Sjećali smo se, kako ne bi, bijaše to jedno od najtužnijih poginuća u Game of Thrones i svima nam je bilo žao dobrog Hodora.

Bilo vam je žao, dobro, ali odmah potom nastavili ste sa životima znajući vrlo dobro kako je to sve fikcija, obična izmišljotina?

Dakako!

A pogledajte što je učinio riječki književnik Zoran Ž. – dr. Slonek otvori jednu mapu na desktopu i pokaza nam seriju fotografija: Zoran Ž. u društvu obitelji donosi fotografiju Hodora s crnim florom, tužan je, potom uzima lampione, popali ih sve i stavlja ispred slike Hodorove.

Je li vam sad jasno, riječki književnik Zoran Ž., za razliku od vas i mene i drugih koji se još ne latiše pera, iskreno se oprašta od Hodora odajući mu počast i to usred Rijeke, u pol bijela dana. Srce Zorana Ž. iskreno je slomljeno jer zna da je Hodor stvaran i da je njegova herojska žrtva jednako stvarna.

Dugo smo, dugo šutjeli, a onda, poslije tko zna koliko vremena, netko je samo procijedio: Koja smo mi bezosjećajna đubrad…

foto: Martin Fisch

F.B., 8. lipnja 2018., Zagreb

 

POVRATAK NA VRH STRANICE