Srijeda
13.11.2013.

Pogled izvana: 'Božanska dječica'




Extra_large_asylum-girl-strapped-down-for-american-horror-story
A+ A-

Tatjana Gromača, Božanska dječica (Fraktura, Zaprešić, 2012.)

INVERZIJA, PERVERZIJA I DIVERZIJA O 'BOLESNOM' I 'ZDRAVOM'

Ako bi se za potrebe nekog udžbenika trebao naći primjer ekonomije pripovjednog teksta, najbolje bi bilo da to bude roman Božanska dječica Tatjane Gromače. U ovom romanu, jednostavno, nema viška, a ekonomija narativne razmjene na razini je perfekcionizma. Kao i u prethodnom romanu, Crnac (2004), Gromača piše 'telegrafskim' stilom: snažno, jasno, ironično i – minimalno. Radi se o maksimalnom minimalizmu koji je ispisan u snažnom ironijskom ključu. Ironijski paragraf kod Gromače funkcionira besprijekorno, upravo zbog toga što se na razini mikrostruktura, na razini rečenice - ne može naći nešto što bi bilo suvišno.

Opori okus skepticizma u odnosu na sve današnje sustave vrijednosti civilizacije osjeća se u svakom (inače kratkom) poglavlju ovog sjajnog romana. Pripovjedna linija, sama po sebi, inače ne obećava mnogo: kćer govori o svojoj majci i njezinoj čudnoj bolesti, dotičući povremeno i figuru velikog Oca, u doba kad u neimenovanoj sredini traje rat. Što se može iz te govorne dispozicije reći važno, posve novo i šokantno? Na prvi pogled - ništa, ali nije tako. Izgleda da Gromačino umijeće dolazi do izražaja upravo zbog toga što ona iz jedne posve neatraktivne narativne dispozicije izvlači maksimum, jer sve u književnom tekstu shvaća kao igru, što od čitatelja traži da šuteći prihvati konvenciju ambigviteta: igrač ne smije nikad zaboraviti da je to samo igra, ali istodobno mora imati žara kao da se to doista događa u stvarnosti (a događa se, ne samo u fikcijskoj, nego i u 'stvarnoj' stvarnosti!). Ta skizomorfija u koju Gromača uvodi čitatelja funkcionira i na razini samog teksta: on je, dapače, dvosmislen. Tako priča o majci postaje priča o bolestima naše civilizacije i sustavnom potiranju svih humanističkih vrijednosti.

Ali, krenimo redom. O kakvoj je bolesti uopće riječ? Evo jednog primjera koji nam govori da je u pitanju književna igra oko pojma bolesti: "U svakom je slučaju majka imala čudnu bolest, od koje su bolovali osobito osjetljivi ljudi." (21) Ako je tako, ako je sredina proglasila osjetljivost, najveću humanističku vrijednost, za bolest onda je posve jasno da nije majka, već kultura ta koja je bolesna, a sredina je zahvaćena mržnjom i ratom koji segregira ljude na nesumnjive i sumnjive: "Sumnji je moglo biti različitih, ali je svakako najgora vrst sumnje koja je mogla pasti na nekoga bila da je on istočnoga porijekla. ... Bilo je dovoljno samo pročitati nečije ime koje u sebi utjelovljuje sumnju u mogućnost istočnoga porijekla pa da se uz njega veže i osjeća sve loše i najgore, jer istočno je porijeklo to samo po sebi sugeriralo." (19) U takvoj jednoj inverznoj, Foucaultovoj patologiji, gdje se normalno proglašava nastranim, a nastrano normalnim, Gromača bez milosti, u stilu neo-naturalizma, postavlja dijagnozu društvene patologije: "Uostalom, nisu željeli priznati ni samima sebi da je sve toliko glupo i bolesno. Pravili su se kao da je sve normalno, a ništa nije bilo normalno, iako je ispadalo da su svi normalni osim majke, koja je svako toliko odlazila u bolnicu za nenormalne, ali ne zato jer je bila nenormalna, već zato jer je bila suviše normalna, što je dakako, bilo nenormalno, vrijedno osude i prezira najviše vrste, pa je stoga svakako bilo nužno da bude povremeno udaljena iz okoline, kako ne bi svojim suviše normalnim idejama previše nenormalno utjecala na nju." (44-45)

Poslije Foucaulta, postalo je sasvim jasno da se u odnosu 'ludilo-normalnost' ne krije nikakva naravna kvalifikacija, već da su u pitanju odnosi moći: činjenica da prije XVIII stoljeća ludilo nije bilo institucionalizirano, dovoljno govori o tome. Apsolutno pravo ne-ludila nad ludilom jest verifikacija te moći, a da se pritom nitko ne upita je li ne-ludilo uopće zdravo, kakvim se predstavlja. Gromačin je roman u tom smislu prava optužnica protiv te perverzne aksiološke inverzije (i diverzije) u kojoj se pod maskom kulture krije želja za tlačenjem Drugog: "Majka je ispala iz sustava, koji je podrazumijevao poštovanje određenih pravila. Bila su to jednostavna pravila dobrog ponašanja i pravila pristojnosti, koja su majci odjednom postala teška i nesavladiva. Prije civiliziranosti sve je bilo zajedničko, razmišljala je majčina podsvijest, pa i žene i muškarci, a kada je otpočela civiliziranost, jedna žena više nije mogla pripadati mnogim muškarcima, već ju je jedan muškarac obilježio za sebe, kao što je kolcem zabodenim u zemlju označio posjed koji je od tada smatrao svojim." (170-171)

Ovime se Gromačin roman prebacuje na tlo 'vladavine muškaraca', kako bi to rekao Pierre Bourdieu, a Julija Kristeva bi pljeskom pozdravila Gromačine pronicljive analize i predodžbe o semiotičkom karakteru figure Oca – simbola sustava i reda. Problem se u romanu javlja zbog projekcije ideološkog na os erotičkog: "Otac se cijeloga života osjećao neprihvaćenim i zato je cijeloga života želio biti prihvaćen... Za razliku od oca, majka (...) je imala duh univerzalnog čovjeka, za kojega su svi ljudi isti, nevezano uz porijeklo, jezik i vjeru. Tako je, uostalom mislio i otac, ali se da bi bio prihvaćen u sredini, trebao praviti da je uži i manji nego što jest, pa se trudio da što više mrzi i prezire one koji nisu njegove vjeroispovijesti i nacije, osobito one istočnoga porijekla. Među njih, naravno, nije pripadala majka, iako je upravo ona bila istočnog porijekla, jer otac ipak nije mogao mrziti majku, s obzirom na to da je s njom spavao u istome krevetu i jeo za istim stolom." (43)

Tako su i Gromačine predodžbe o odnosu između spolova obojene ideološkom lećom moći. Upravo zbog tog nevidljivog odnosa moći i posjedovanja, javlja se netrpeljivost: "Između oca i majke, kao uostalom između većine muževa i žena, pojavila se netrpeljivost. Netrpeljivost je obitavala u njihovim srcima već duže vrijeme, samo se sada ponovno i iznova strašno udebljala, poput velikog balona boje ljudskog izmeta." (168) Brak se pretvara u tamnicu: "Majka je bila pravi primjer zarobljene i neslobodne osobe, okovane u strahovima svojih predaka (...) Zarobljeni čovjek može, naočigled svih, živjeti u potpunoj izvanjskoj slobodi, a da, najčešće to i ne znajući ili si takvo što ni u kojem slučaju ne želeći priznati, bude okovan teškim gvozdenim lancima, kao u najcrnjoj tamnici, a njegovi ga tamničari i kamuflirani krvnici mogu svakoga dana ispraćati i dočekivati najljubaznijim, ljubavnim pozdravima, uz sijaset ugodnih jela i pečenih kolača, baš kao u Andersenovim bajkama." (159)

Svi ovi citati iz Gromačinog romana mogu se smatrati umjetničkim parafrazama već klasičnih stavova moderne filozofije opsjednute otkrivanjem moći tamo gdje je ona vješto maskirana i gdje je navukla masku benignosti. Evo, recimo, dva navoda Bourdieua, koji su sasvim kompatibilni sa Gromačinom filozofijom u njenom romanu: "Djevojke i mladići imaju, sve do euro-američkih društava današnjice, vrlo različita stanovišta o ljubavnom odnosu; najčešće ga muškarci shvaćaju po logici osvajanja (naročito u razgovorima između prijatelja, u kojima veliki dio čini hvalisavost o osvajanju žena) ... sam seksualni čin muškarci shvataju kao jedan oblik vladanja, prisvajanja, posjedovanja." I na drugome mjestu: "Posebna snaga muške sociodiseje dolazi od toga što ona kumulira i zgušnjava dvije operacije: ona opravdava odnos vladanja upisujući ga u biološku prirodu koja je i sama jedna naturalizirana društvena konstrukcija."

Križanje moći s kulturno dozvoljenim i poželjnim oblicima učtivosti i kulturalnim klišejima samo je srce ovog romana. To se posebno odnosi na predstave ženske tjelesnosti: "Tako su oduvijek učili žene. Žena treba trpjeti (...) samo će tada biti prava žena vrijedna divljenja. (...) Za nju je ljubav nestala u prvim godinama braka, sada je se samo prisjeća. Tjelesnost nije užitak i ispunjenje, već patnja i grijeh, a tijelo je stranac. (...) Važno je da te muž ne tuče kad se vrati s posla, i da ne ide u gostionicu navečer." (39-40)

Interesantno je, također, da se Gromača i u ovom romanu dotakla pitanja abjektnosti; to nije uopće neočekivano, jer se u takvoj patološkoj, inverznoj civilizaciji, sa sasvim pervertiranim predodžbama, svjetonazorima i vrijednostima, klimaks otkrivanja laži preokrenute u istinu mora javiti između subjekta i objekta kao abjekt. Na abjektnost kod Gromače skrenula je pozornost i moja kolegica, prof. Vesna Mojsova-Čepiševska, pišući o romanu Crnac. Ovdje se ta abjektnost ponovno javlja kao očekivano finale podrivanja identiteta subjekta. Evo jedne takve slike: "Jednom je majka bila u bolnici kada je iz nje počelo izlaziti puno govana, ali joj nitko nije htio pomoći da se opere i presvuče. (...) Nitko joj nije htio pomoći jer je to bilo toliko ogavno da su se svi toga užasno gadili, ali su istovremeno željeli promatrati majčina govna i udisati njihov smrad, jer koliko je bilo ružno, gadno i ogavno, toliko je bilo i lijepo, jedinstveno i privlačno, toliko da im oči nisu prestajale upijati i nozdrve im nisu prestajale udisati i uši im nisu prestajale slušati majčina zapomaganja." (162-163)

Kultura sankcionira abjektne situacije, jer abjekt podsjeća ja da je izgubio osobnost i identitet. Zbog toga se, pred kraj Gromačinog romana, točno kao u dobro vođenoj glazbenoj partituri, javlja slika podivljalog čovjeka, slika životinje-monstruma koji traži svoje mjesto u egzistenciji (izlaz iz esencije), koji se ne želi pomiriti stanjem masovne laži i proizvodnje ludila da bi se normalni internirali, zajedno sa istinom koju govore i time podrivaju sustav koji je očito lud, jer mu je rat vrhunska vrijednost (premda se sustav uvijek želi predstaviti normalnim, jer se ratuje za 'više ciljeve'): "Tako je majka u jednom trenutku svoga života postala životinja. Ustvari, ona nije postala životinja, jer je životinja oduvijek bila, kao što je svaki čovjek životinja na dnu svoga najskrivenijega i najpotiskivanijega ja, već je u tolikoj mjeri željela sakriti i negirati svoju životinju da joj se ona posve otrgnula i pokazala na površini poput razgolićenog minotaura velika nabrekla uda". (161) I dalje: "Doktori su joj morali zaprijetiti prstom da će je zatvoriti u bolničku sobu do konca života ako se ne primiri i ne zauzda svoje Ja, to jest ako majka ne nauči drugome ostaviti prostora." (165)

Ovim neo-naturalističkim shvaćanjima prema kojima u svakome čovjeku čuči jedna zvijer (ud je dominanta te zvijeri, što je maskulizirana predstava društva), roman Božanska dječica dobija još više na postmodernoj ironiji i kritičkom intenzitetu. Kad bi ovo bio makedonski roman, on bi nedvojbeno popunio jednu važnu, premda skromnu (iako ne sasvim praznu) paradigmu makedonske književnosti i uklopio bi se kao vrhunsko djelo u makedonskom post-postmodernom kontekstu (sa sličnim senzibilitetom pišu kod nas Lidija Dimkovska i Kica Kolbe). Možda je to razlog više da se ovaj sjajni roman Tatjane Gromače što prije nađe preveden, u knjižarama i knjižnicama u Makedoniji.

Ocjena: **** vrlo dobro

Venko Andonovski
Foto: bestmoviesevernews

Kritiku iste knjige Booksinog kritičara Vladimira Arsenića pročitajte ovdje.

***

Venko Andonovski (1964), profesor je makedonske i hrvatske književnosti u Skopju. Najčitaniji je makedonski autor u zadnjem desetljeću i jedan od najpopularnijih makedonskih kazališnih pisaca. Objavio je ukupno 31 knjigu, ne računajući ponovna izdanja. Dvaput je odbijen za člana MANU (Makedonska akademija znanosti i umjetnosti), kao mladi talent, ali opet, nedovoljno star. Prvi je makedonski dobitnik nagrade 'Balkanika' za roman Pupak svijeta (2001). Nada se još uvijek, premda sebe više ne smatra važnim piscem kao u mladosti.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.