Srijeda
11.12.2013.

Pogled izvana: 'Budi Hamlet, pane Hamlete!'




Extra_large_hamlet
A+ A-

Tahir Mujičić, Budi Hamlet, pane Hamlete! (AGM, Zagreb, 2012.)

MAJSTORIJA PARALELNIH PRIČA

Što se dobije kad se dvije paralelne priče, jedna koja počinje 1968. i druga koja počinje 1991. godine sustignu na kraju? Što se dobije kad se spoji priča o jednoj mješovitoj (jugoslavensko-čehoslovačkoj) kazališnoj skupini i nikad izvedenom Hamletu u Dubrovniku (zbog vojne intervencije sovjeta na Prag što prouzrokuje vraćanje Čeha i Slovaka natrag u domovinu i prekid jedne šarmantne ljubavne idile između jednog glumca-Čeha i jedne glumice-Hrvatice) s pričom o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, u kojoj savim 'slučajno', 'režijom' pripovjedača ponovo upada glumac-Čeh, da bi samo na tren ugledao svoju neostvarenu ljubav nakon 23 godine, sad u ratnim uvjetima? Dobije se dvodjelni roman s cikličnom kompozicijom sustizanja priča, prava majstorija kompozicije; dobije se jedna priča u retrospekciji i jedna u 'prezentu', da bi na kraju, kad retrospekcija sustigne prezentni narativ, obje priče završile u strahovito snažnom simboličkom klimaksu u kojem, za vrijeme granatiranja Dubrovnika, jedan 'ludi' češki glumac koji nikad nije ostvario svoju ljubav, igra svog neodigranog Hamleta koji zna da je nešto trulo i u njegovoj i u ovoj zemlji, i da je uletio u rat kao nepozvani glumac u kazališnom komadu, i da kazalište mora pobijediti zbilju, bez obzira na sve ono što se zove povijest i što podsjeća na ćudljivu i nepredvidljivu njenu narav!

Kad se spoje ove dvije priče dobije se, naime, prvi roman poznatog hrvatskog televizijskog i filmskog scenarista, dramskog pisca, kazališnog kritičara, pjesnika, majstora lutkarskog kazališta, redatelja, kostimografa i scenografa, pokretača najrazličitijih kazališnih i drugih kulturnih zbivanja i institucija – Tahira Mujičića, pod naslovom Budi pan, pane Hamlete!

Ono što fascinira u romanu jesu njegova kamera-objektiv i tonski zapis replika: to je možda i filmski scenarij kojem je vješto promijenjen žanrovski 'spol', te se dobila neka vrst kreativne i izvanredno zanimljive narativne mutacije koja sliči romanu (i koja rasteže pojmovne granice njegove definicije, bogateći naš pojam romana), a koju ću za ovu priliku nazvati filmskim romanom, ili, točnije – romanom-filmom. Možda se upravo zbog te svoje vizualizacije i transparentnosti koju jedino može postići kamera, zbog oslobođenosti od deskriptiva, zbog svoje ostenzivnosti, ovaj roman čita u jednom dahu i na kraju se osjeća tuga zbog toga što je ova lijepa igra narativom i testiranjem njegovih mogućnosti do granica intermedijalnosti - završila.

Majstorija paralelnih priča od kojih prva počinje ranije, a druga kasnije, ali na kraju prva sustigne drugu i postane prezentnom, jedna je od formalnih odlika makedonskog postmodernizma. S te točke gledišta, ovaj bi se roman odlično uklopio u makedonsku književnost. Ne mislim samo na temu (Makedonci ipak nisu imali rat u takvim razmjerima kao Hrvati), ali bi se svakako uklopio kao roman koji ratnu zbilju beletrizira, ili, točnije – teatralizira. Obje priče, i ona iz 1968. i ona iz 1991. godine, imaju svoju povijesnu zbilju – dok Česi i Slovaci, zajedno s jugoslavenskim glumcima spremaju Hamleta u Dubrovniku, tom kazališnom Jeruzalemu, Sovjeti napadaju Čehoslovačku. 1991. godine Hrvatska je također napadnuta u ratu. Ali obje priče imaju i meta-narativnu instancu koja teatralizirajući povijest teatralizira i same narative, a to je – Shakespearov Hamlet, koji služi kao nekakav screen na kojemu se može iščitavati ironija povijesnih zbivanja, njihov apsurd o kojemu je umjetnost već toliko puta do sad govorila, pokazujući da u svakom apsurdu postoji nešto što se može nazvati ubojstvom humanog.

Inače, roman ima jedan urnebesan, doslovno burleskni početak: Čeh František Fifulka, nezadovoljan svojim statusom glumca i primitivizmom kolega u kazalištu, sklon alkoholu i ženama, kao svaki genij kojeg sredina ne razumije uzima svoju oldtimer Škodu i s novom, vrlo 'lakom' djevojkom koju upoznaje u kazališnoj kavani kreće za Dubrovnik gdje je prije 23 godine trebao odigrati ulogu u Hamletu. Naravno, on i ne zna (jer kao i svaki genij ne čita tisak niti prati medije koji peru mozak) da u negdašnoj Jugoslaviji bukti rat. Sama je situacija komična (cijeli je roman u znaku komike ironijskog tipa), jer je na granici mogućeg i vjerojatnog. Ali mi smo već potpisali ugovor s pripovjedačem da ćemo sve komično u romanu (čak i sam rat), čitati kao realizam (i obrnuto), bez obzira na to koliko se spuštala razina plauzibilnosti, jer smo već na mikro-razini, u samoj rečenici autora na početku romana osjetili humor, živi humor koji nasmijava do suza: ispred auta je jež i František koči, a evo kako to izgleda u romanu: "Krntija je sa sipljivim treskom stala. Dahtala je poput Zatopeka na kraju karijere. Ježurka je zastao nasred asfalta i začuđenim sanjivim okicama nevino gledao u gomilu brenčuće željezarije nad sobom." Pa kad se tome dodaju i komične replike, kao što je prva koju izgovara Františekova suputnica, onda postaje jasno da smo potpisali prešutnu narativnu konvenciju komičnog i da ćemo sve shvaćati kao zbiljsko i ne-zbiljsko istovremeno: "Ježušimarija, Ondrušku, da se nisam probudila, ti bi ga pretvorio u bodljikavi hamburger!" Takav ugovor obično potpisuju svi čitatelji Don Quixotea, na primjer. Stvarnost jest smiješna u ovom romanu, a smiješno jest samo ono što je stvarno, s tim da naš glumac, koji je uletio u komad koji očigledno nije njegov i u koji nije pozvan (rat između Hrvata i Srba), zna da rat ima i svoju tragičnu dimenziju: njegovu prekinutu ljubav s glumicom Valerijom, koju zove Valka, što na češkom znači upravo – rat.

Taj i takav Don Quixote, zapravo tragični Hamlet, najprije upada na srpski teritorij. Nitko mu ne vjeruje da je krenuo za Dubrovnik i da tamo želi provesti odmor. Smatraju ga ludim jer je doista nevjerojatno da jedan Čeh, glumac, nije čuo za rat u Jugoslaviji i da pita kad su Dubrovačke ljetne igre! U ključu komičnog zapleta optužuju ga da je hrvatski špijun (s obzirom da sasvim dobro govori hrvatski, još od 1968. godine kad je spremao Hamleta u Dubrovniku i zaljubio se u Valeriju-Valku). Kad pređe (pobjegne) Hrvatima, oni ga pak optužuju da je srpski špijun (jer ne govori hrvatski besprijekorno), da bi na kraju bio poslan na front gdje će iskusiti svu strahotu rata i uvidjeti tragičnu stranu ove prividne komedije u koju je upao.

Ono što se doima kao doista vrhunska vrijednost romana, pored već navedenih kompozicijskih i komičnih majstorija, jest činjenica da Mujičić nije dozvolio, ni u jednom pasusu romana, da mu ideologija uništi estetiku. On ne brani nijednu stranu. U tom smislu, i Hrvati su, podjednako kao i Srbi, prikazani u komično-apsurdnom, ali i u ljudskom ključu: i jedni i drugi su samo žrtve viših, povijesnih scenarija koje netko piše, a oni samo tumače uloge, misleći da te uloge pripadaju pojmu uzvišenog (obrana domovine/otadžbine), dok uistinu samo igraju tragikomične uloge apsurda povijesti. Jedino se u samom finalu knjige ključ komičnog mijenja u tragično, a nisko prelazi u uzvišeno: radi se o antologijskoj sceni kad glumac recitira Hamleta dok granate razaraju Dubrovnik - najkazališniji grad na svijetu. Ovdje postaje jasno da je zbilja jača od kazališta, ali da su kazalište i teatralizacija zbilje jedini mogući odgovor na ludilo rata. Jedino se tu vaga ideologije naginje prema domoljubnom, hrvatskom, prema Dubrovniku, prema Jeruzalemu kazališta (i to ponovo preko lika koji nije Hrvat, što je veoma vješto izbjegavanje zamke koju estetskom znaku obično postavlja ideološki znak). Ova zamka poznata mi je iz makedonskog romana Meta mog kolege Blaža Minevskog, a koji govori o makedonsko-albanskom ratu i u kojem je također izbjegnuta zamka biranja strana, unatoč izraženom domoljublju i očitoj nepravdi koje čini druga strana. (Naša, makedonska povijest koristi eufemizam ratni konflikt, što je tragikomično kao da je izvučeno iz Mujičićevog romana).

Kad se sve zbroji i oduzme, Mujičić je napisao vrlo dobar roman. Ono što ponekad smeta jest preusiljeni humor (ima ga u izobilju, što ponekad i nije dobro), kao i neplauzibilnost određenih intelektualnih replika koje izgovaraju obični ljudi na fronti. Tu je kategorija vjerojatnog spuštena previše, a nema komike koja bi plauzibilnost spasila od nevjerojatnog. Ponekad se autor toga sjeti, pa nam ubaci 'kompetentnog' lika, kao što je Srbin Ćora, koji je studirao režiju u Pragu i koji prepoznaje Františeka i spašava ga od Srba i njihovih optužbi da je hrvatski špijun. No, ponekad se i same Františekove replike pretvaraju u esej (premda su uklopljene u dijalog s kompetentnim likom kao što je Ćora), pa djeluju previše opisno, kao nepotrebni autorski komentar stavljen u usta lika (a to je upravo ono što bi čitatelj trebao sam izvući kao rezultat radnje i dramske situacije). Evo jednog takvog mjesta nepotrebne autoeksplikativnosti (razgovaraju kompetentni student režije, Srbin Ćora i František):

(...) Koji vas je đavo natjerao baš u ovom trenutku posjetiti naš pakao? - A kamo da ide Srednjoeuropljanin iz zemlje tek prebačene iz najgoreg komunizma u najgori mogući oblik kapitalizma – smireno je upitao Franta te i ne čekajući Ćorin odgovor odgovorio sam (...) – I kamo da bježi glumac, okorjeli šekspirijanac i hamletofil iz Praga u kojem su već svi divadli stavili na repertoar mjuzikalske i lutkarske fast-food-Shakespeare? Kamo? – ne dopustivši predugu dramsku stanku. Franta je svojem pomalo retoričkom pitanju dodao konkretan odgovor. – U jedini grad-pozornicu na svijetu. U Dubrovnik. U jedini pravi pravcati Helsingor na svijetu. Na Lovrijenac... Eto tamo bi pobjegao jedan homo theatralis... (59).

Problem je što mi, čitatelji, sve to već znamo iz prethodnih događaja pa se čini kao da ovdje čitamo ispočetka i nepotrebno ono što smo već zaključili, ili kao da virimo u bilježnicu pisca baš tamo gdje je upisao ideju svog romana, ili skicu svog junaka.

Osim ovakvih mjesta, sve ostalo funkcionira precizno, profesionalno, sjajno. Roman je prebogat i ispunjen sjajnim intertekstualnim križanjima: kao usporedbe za neku situaciju redovito se koriste filmovi ili scene iz filmova, likovi ili poznate replike iz slavnih knjiga, kazališnih predstava, čak i semiotički oblici masovne kulture (promidžbeni program, recimo – Pjenio se kao krigla Karlovačke pive), što sve skupa, uz Kunderine citate, stvara dojam doista gustog i finog kulturalnog arhiteksta.

Sve ovo skupa znači da je Budi Hamlet, pane Hamlete! Tahira Mujičića jedan vrlo dobar roman. Odlično bi se uklopio i u kontekst suvremene makedonske književnosti. I trebao bi biti preveden.

Ocjena: **** (vrlo dobro)

Venko Andonovski


Kritiku iste knjige Booksinog kritičara Vladimira Arsenića pročitajte ovdje.

***

Venko Andonovski (1964), profesor je makedonske i hrvatske književnosti u Skopju. Najčitaniji je makedonski autor u zadnjem desetljeću i jedan od najpopularnijih makedonskih kazališnih pisaca. Objavio je ukupno 31 knjigu, ne računajući ponovna izdanja. Dvaput je odbijen za člana MANU (Makedonska akademija znanosti i umjetnosti), kao mladi talent, ali opet, nedovoljno star. Prvi je makedonski dobitnik nagrade 'Balkanika' za roman Pupak svijeta (2001). Nada se još uvijek, premda sebe više ne smatra važnim piscem kao u mladosti.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.