Srijeda
01.01.2014.

Pogled izvana: 'Karnera'




Extra_large_carnera
A+ A-

Milorad Popović, Karnera (Fraktura, Zagreb, 2013.)

ROMAN O STEREOTIPIMA

Priznajem, zbunjen sam onim što sam pročitao na omotu knjige: potpisan je moj dragi kolega, jedan od mojih omiljenih hrvatskih pisaca. On, naime, piše da je Karnera Milorada Popovića "roman o boksu i boksačima" (što sam shvatio čitajući roman), ali da i narativ Popovića "na čitatelja djeluje gotovo hipnotički, uvjerljivo poput najsirovijeg realizma, vrlo često uz likove iz stvarnoga života, s njihovim stvarnim imenima, ali taj realizam, taj dokument vremena, u sljedećem trenutku prelazi u san i u košmar, u kratku fantaziju, koja će se opet sliti u neku drugu bujicu, da bi sve bujice, na kraju, činile Karneru."

Sve je u ovom iskazu točno, osim onog – 'hipnotički', i onog da realizam prelazi u san: Karnera je djelo koje se jedva može svrstati u beletristiku. To je publicistika političkog tipa s rijetkim izletima u fikcijski prostor proze, koji se, nažalost, bavi stereotipima, što sa imagološke točke gledišta samo produbljuje predrasude o Balkancima i njihovoj 'urođenoj' zloj naravi.

Roman doista počinje pričom o izvjesnom crnogorskom boksaču koji je pretrpio nepravdu: oduzeta mu je pobjeda u finalu za jugoslavenskog teškaša, premda su svi (pa čak i suci) znali da treba postati novi prvak ondašnje Jugoslavije. Znači, priča o nepravdi u sportu, za koju se očekuje da će postati metaforom o nepravdi uopće, ali koja se, nažalost, ne vidi jasno.

Glavni junak, Trifun Tripković, zvani Karnera (prema istoimenom talijanskom boksaču koji je imao raspon ruku više od dva metra), izgubio je sve kad je bio najjači. I to je dobro: enigmatski kod održava čitanje svakog narativa – očekujemo da ćemo saznati koji su to razlozi doveli do takve nepravde. Nakon toga, od glave III ('Partija bridža'), do glave V ('Hotel Grand') čitamo jednu genealogiju Crne Gore u kojoj je uklopljeno i rodoslovlje ovog boksača. Prikazan nam je kao Martin Krpan: snažan ali previše naivan i pošten, jer nije dublje ušao u socijalizaciju (koja u nekim sredinama i okolnostima podrazumijeva izvjesnu pokvarenost naravi). To su najbolje stranice knjige jer podsjećaju na bujice rodoslovlja kod Marqueza. Ovdje je Popović odličan, a poglavlje 'Partija bridža' doista je sjajno. No, nakon toga dolazi krah: roman se raspada na skup trivijalnih, beletriziranih publicističkih svjedočanstava o raspadu negdašnje SFRJ, o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i o nemogućnosti da se lik-pripovjedač riješi svojih muka u novonastalim uvjetima. Naime, on je osuđen za neku tučnjavu u državi koja se raspala pa ima problema s putovnicom. Doista je nevjerojatno kako se roman može tako, odjednom, prelomiti: od odličnog početka preći u sasvim dosadno i predvidljivo povijesno-publicističko pripovijedanje.

Ono što se doima najproblematičnijim i što uništava estetski znak politizirajući ga do trivijalnog, klišeiziranog političkog diskursa jest imagologija, odnosno plasman stereotipa o pojedinim narodima koji su nekad bili dio SFRJ. Tu je, u petom poglavlju romana, i stereotip o Makedoniji kao državi koja je u vrijeme raspada bila isključivo mjesto gdje se okupljaju protuhe, nitkovi i balkanske haramije, koji, naravno, mogu srediti čak i putovnicu za 'Deželu'. "Pričaj mi o nepoznatom, ne o poznatom", bila je omiljena rečenica makedonskog pisca Petre Andreevskog. Šteta što je se Popović nije držao, pa nam je ispričao o Makedoniji ono što nam je poznato, ali je uz ta opća mjesta plasirao i dosta političkih hiperbola.

Evo kako izgleda Makedonija iz imagološke perspektive pripovjedača: u hotelu Grand u Skopju naš pripovjedač čeka nekog Nikolu Zakovića, koji mu treba osigurati lažnu putovnicu. Kad ga napokon sretne, Zaković mu kaže:

"Cijelo sam jutro bio u Makedonija tabaku", naglasio je pun sebe. "Dančo Šuturkov je velika faca. On je moćniji od Kira Gligorova. Zamisli, Makedonac potpredsednik fudbalskog kluba Partizan. Na noge mu je došao lično direktor Philipa Morrisa iz Lugana. Šuturkov me primio posle Amerikanca, bio je u elementu. Prvo me pitao hoćeš li viski, a onda koliko ćeš šlepera. Ja onako, više iz vica, kažem deset, on mrtav ladan veli okej, ti mi se dopadaš."

Makedonci vrlo dobro znaju tko je bio Šuturkov, a tko Gligorov, prvi predsjednik Makedonije.  Fikcija, naravno, ne mora poštivati povijesnu zbilju, ali ovakvi ideološki make-up postupci stvaraju stereotipe o nacijama i državama. Makedonija je predstavljena kao krpa s kojom se može brisati balkanski patos. Kad je netko iznad predsjednika, onda predsjednik i ne postoji, nego je marioneta. I nakon toga, Popović, koji je samo tridesetak stranica prije bio Marquez, nastavlja s plasiranjem stereotipa, koji se povijesno, na sreću, nije pokazao točnim:

"Nadugo je razvio priču kako bi Makedonija bankrotirala bez Srbije, i da je samo pitanje vremena kad će se opet ujediniti sa Saveznom Republikom Jugoslavijom. Inače će je pojesti za doručak i rasparčati Bugarska, Grčka i Albanija."

Ti se stereotipi pokazuju i u opisima običnih ljudi, na primjer:

"Prije nego smo sjeli, dotrčao je malesni okruglasti konobar s dva jelovnika ukoričena masnim kožnim koricama izblijeđele smeđe boje."

Nakon toga se spominje jedan stvarni makedonski šou-biznismen, čije se ime povezuje s makedonskim podzemljem, koji je navodno otvorio kazino i zaposlio (koga drugog, ako ne - zaboravljenog lika od prije tridesetak stranica, boksača Karneru). Pripovjedač ga imenuje kao 'Džare'. Makedonci znaju tko je to. Znaju i to da on nije nikad, kao ni Šuturkov, bio 'glava' Kire Gligorova. Ali Popović želi da to bude tako. Bilo kako bilo, njegov lik, Zaković, kaže: "Imaćeš na šari ulazni pečat u Makedoniju, tako da možeš putovati gde ti srce hoće. Nešto si mi nervozan. Javi se Džaretu. On ima uvijek mlado meso na lageru." Prema tome: Makedonija jest mjesto gdje se mogu dobiti putovnica, mlado meso, mjesto gdje su Šuturkov i 'Džare' predsednici, a Kiro Gligorov samo njihova zakrpa.

Evo još tri takva mjesta koja su, naravno, stereotipi (da su Makedonci niski, deminutivni – 'Makedonče', a Makedonke debele):

"Krenuo je za mnom (misli se na Karneru – op.aut.) bez riječi. Polako smo hodali preko mosta na Vardaru. Svi prolaznici gledali su u njega. Mora da je ovim omalenim ljudima, koji su meni jedva dosezali do ramena, izgledao kao King Kong... Na trenutak sam osjetio podlo zadovoljstvo što sam daleko od Bosne: i više mi nije bila toliko neprijatna spoznaja da su sve žene koje sam danas sreo bile debele i niskoguzaste... Pozvao je konobara da plati račun. Mesnati konobar vratio mu četiristo maraka, a ostatak kusura u denarima, novoj makedonskoj valuti, čije su banknote bile otisnute na malo boljem ofset-papiru. Kakav je ovo novac? Ja bih vam mogao kamion ovakvih para štampati u Jagodini. Zadrži kusur. Konobar se blesavo nasmijao i naklonio" (kurzivi moji).

Vratimo se na temu: kodovi referencije. Kod Popovića to je najslabija točka njegove proze. On je pripovjedač javnog mnijenja, što znači da u tom pripovijedanju nema ničeg osobnog, a bez individualizacije se potire umjetnička razina svake proze. Tako, kad priča o Makedoniji, Popović nam priča stereotipe o Makedoniji; kad priča o Hrvatskoj, on priča stereotipe o Hrvatskoj, kad priča o Albancima, on priča stereotipe o Albancima. On priča neistine koje su proizvod generalizacija, a te su nam 'istine' već poznate iz medija. On je mega-tiskarski stroj koji samo tiska ono što i novine tiskaju: generalizacije o nacijama i skupinama, identitetima. Evo kako izgleda, s njegove imagološke perspektive, Domovinski rat u Hrvatskoj: "Umjetnička četa poslala je poruke borbenog patriotizma, iako su slike postrojenih uniformisanih vojaka bile pomalo bizarne, jer je prvi na čelu kolone, ogromni Branimir Donat, za dvije glave viši i sto kilograma teži od suborca minijaturnog Anta Stamaća, koji je stajao u stavu mirno."

Što znači biti sto kilograma lakši od nekoga? Je li to grijeh i izvor komike?

Ponekad se Popovićev stil sasvim približava publicističkom stilu. Recimo: "No, ovo je bio prvi rat na Balkanu gdje su propagandni stratezi ulogu pisaca i jezik štampe pretpostavili pjevačima domoljubnih balada i koračnica. Ivo Sanader i Ante Stamać sastavili su antologiju hrvatske antiratne poezije, koja je prevedena na tridesetak stranih jezika, ali duh puka, na programima Hrvatske radiotelevizije, kućnim muzičkim stubovima i automobilskim kasetofonima, krijepile su, i učvršćivale u vjeri o vrijednosti žrtve koja će odbraniti domovinu i promijeniti zajedničku sudbinu nacije, pjesme Miše Kovača, Tereze Kesovije, Vice Vukova, Doris Dragović, Jure Stublića..." Spominju se, ponovo u publicističkom stilu, i imena Momira Bulatovića, Carle del Ponte, Ante Gotovine, i još sijaset poznatih ljudi, od kojih Popović, nažalost, nije uspio stvoriti književne likove.

Michael Riffaterre pokazao je što su znaci fikcije, a što znaci nefikcionalnosti; Roland Barthes pokazao je kako se i od informanata može dobiti simbolički, semički kod i kako korištenje zbiljskih, povijesnih ličnosti u književnom djelu može imati simboličke, a ne samo povijesne vrednote. Eco je pokazao što znači pseudo-istorija, Patricia Waugh pokazala je što je metafikcija, Linda Hutcheon pokazala je kako izgleda povijesna metafikcija. Richard Rorty pokazao je kako je povijest (na koju se i sam Popović poziva) dosta nepouzdana, jer je i sama testimonijalna, da je netko svjedoči, i da je prema tome – diskurs sa nesigurnim označenim.

Roman Karnera pokazuje da je autor zaboravio sve ove stvari. Zaboravio je čak i Aristotela, jer je zaboravio i svog junaka, boksača. Nije ga dovoljno osvijetlio, niti radnjom, niti specifikacijama likova ili pripovjedača. Spominje ga ponovo, nakon Hotela Grand, tek na kraju, u novinskom izvještaju koji govori o njegovoj naprasnoj smrti u jednom skopskom hotelu, i to u kadi! Srećom, ispričao nam je u onom Marquezovom fragmentu i jedno predskazanje, koje se, eto, ostvarilo na kraju: da će ovaj crnogorski Martin Krpan nastradati od vatre ili vode. 

Možda je autor želio da Karnera postane metafora jednog izgubljenog povijesnog natječaja – Crne Gore nakon raspada SFRJ. Ali i to nije jasno provedeno kroz tekst, kao ideja. Ipak – čitati. Jer se čitanjem uči ne samo kako valja pisati, nego i gdje su ispuštene šanse za doista dobro djelo.

Ocjena: ** (čitati)

Venko Andonovski
Foto: Primo Carnera (molovinskyonallentown)


Kritiku iste knjige Booksinog kritičara Vladimira Arsenića pročitajte ovdje.

***

Venko Andonovski (1964), profesor je makedonske i hrvatske književnosti u Skopju. Najčitaniji je makedonski autor u zadnjem desetljeću i jedan od najpopularnijih makedonskih kazališnih pisaca. Objavio je ukupno 31 knjigu, ne računajući ponovna izdanja. Dvaput je odbijen za člana MANU (Makedonska akademija znanosti i umjetnosti), kao mladi talent, ali opet, nedovoljno star. Prvi je makedonski dobitnik nagrade 'Balkanika' za roman Pupak svijeta (2001). Nada se još uvijek, premda sebe više ne smatra važnim piscem kao u mladosti.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.