Srijeda
27.11.2013.

Pogled izvana: 'Nahrani me'




Extra_large_parenting
A+ A-

Roman Simić Bodrožić, Nahrani me (Profil, Zagreb, 2013.)

PRIČE KOJE NAMJERNO NE ZAVRŠAVAJU

"Je li moguće ispričati tu priču, a ne reći ama baš ništa? Nije se činilo vjerojatnim. Oni malobrojni, koji su bili spremni slušati, ljubili su detalje, zanimale su ih konkretne stvari, ali u njoj – priča se nalazila drugdje, priča se šćućurila, zabila lice među koljena, preko njih previla kosu, stavila dlanove preko svega. Bili jednom žena, muškarac i dijete. Bila jednom usamljena žena u kući kraj mora. Bila jednom djevojčica koja se vrti oko sebe u prostranoj, praznoj, svježe obijeljenoj prostoriji punoj sunca – cijeli planet i cijeli jedan svemir oko nje! Je li to jedna ili su tri priče? I koja je dulja? I kako ih povezati? I koja je najviše o njoj večeras? I je li ijedna?"

Nema ljepšeg auto-poetičkog deskriptiva od ovoga kojeg sam pronašao u priči 'Zimsko ljetovanje' iz zbirke Nahrani me Romana Simića Bodrožića. Čini mi se da sam našao zlatni ključ u labirintu ovih sjajnih priča: bio mi je pred nosom, samo je trebalo pretpostaviti da ga je majstor hrvatske priče ostavio tu negdje, na vidnom mjestu, ne predaleko, i ne u nekom tajnom kutu, kako bismo očekivali.

Kad bi Roman Simić bio dio makedonske književnosti, u ovom bi trenutku bez sumnje bio najbolji makedonski pripovjedač. Nakon sjajne generacije postmodernih pripovjedača koja se intenzivnije javila osamdesetih godina (Mitko Madžunkov, Krste Čačanski, Dragi Mihajlovski, Aleksandar Prokopiev, Dimitrije Duracovski, Jadranka Vladova, Ermis Lafazanovski), priča je lagano sišla sa žanrovskog trona i ustupila mjesto romanu. Uvjeren sam da je u hrvatskoj književnosti na sličan način počasno mjesto priči (uz Ferića) ovom knjigom vratio Roman. Simić Bodrožić.

Da završim prvo svoje premještanje Bodrožića u makedonski kontekst. Spomenuti makedonski pisci nastavili su pisati priče, ali problem je bio dvostruke naravi: prvo, makedonska se priča jednostavno zasitila intertekstualnih došaptavanja, križanja, reciklaža i zaželjela se zbilje, ma koliko ona neugodna i opora bila. I drugo, problem je da se dugo nisu javili novi, mladi pisci koji bi dostigli umjetničku razinu 'starih'. Znači: makedonska književnost u ovom trenutku treba Romana Simića. Šteta što nije Makedonac. Kad bi bio, predstavljao bi sjajan nastavak one tradicije čiji su najblistaviji predstavnici upravo Čačanski, Duracovski i Mihajlovski. Sva trojica se uklapaju u poetički sustav Romana Simića u kojemu je prvi imperativ naracije kako odložiti priču? Kako oduljiti dosadni rasplet? Kako sasvim izbjeći ono dosadno 'zato' na kraju, ono 'zato' koje se kao pijavica prilijepilo za 'zašto' koje se obično javlja nakon prvog paragrafa svake dobre priče (enigmatski kod). Simić je majstor u odlaganju priče, i zbog toga su njegove priče zrakaste (kao što postoje i zrakasti gradovi nasuprot geometrijskih), lepršave, prozračne, stilski prebogate, a ipak pune ničega, znači: pune svega. Jer sve se može staviti samo u ono što se prethodno isprazni, kad se iz priče isključe sva klasična sredstva: uvod, zaplet, rasplet i detalji koji služe samo logičkoj razini priče.

Posebno je važno što se u Simićevim pričama pričaju istine koje se redovito prešućuju, a koje pisci velikih naracija smatraju banalnima. Upravo se te istine kod Simića podižu na stupanj mitologema, i u tome je još jedna snažna vrijednost njegove proze. On udara najsnažnije najslabijim (točnije: najmanje cijenjenim) sredstvima narativa. Evo jedne takve banalizacije koja nije ništa manje istinita (ili se to bar ne može dokazati) od Kantovih hipoteza o gravitaciji i ustrojstvu kozmičke zgrade: "Čovječe. Prošlo je pet godina i ništa što smo dobili za svadbu više ne radi. Fen, usisavač, frižider, mikser, mikrovalna... Ko brak: za pet godina sve rikne, a svaka si prava dama nađe jebača", kaže jedan njegov junak ('Diomedove ptice'). Roman Simić ne gubi vrijeme: nakon kratkog popisa stvari koje su uobičajeni inventar braka on već u sljedećoj rečenici prelazi na reifikaciju braka. Odavno nisam čitao takav stil, takvu ekonomiju pripovijedanja.

Ponekad se Simić uplete i u nepotrebne intertekstualne igre, iako bi mu priča i bez njih, okrenuta našoj zbilji, odlično funkcionirala. Recimo, u istoj priči jedan od junaka ima potrebu da nam ponudi intertekstualne 'fusnote', a poznato je da se dobra proza sama prema sebi odnosi kao dobra fusnota i da je sama sebi dovoljno objašnjenje enciklopedijskog koda: "- A zašto Diomedov? E, pa, priča kaže da su Palameda, najmudrijeg Grka pod Trojom ubili kompići Diomed i Odisej: jedan zbog ljubomore, a drugi jer ga je natjerao u rat..."

Posebno se snažno doimaju priče koje se bave ženskim likovima. Simić je majstor ženske psihologije, ili, da budemo precizniji, majstor da od krhotina i detalja ženske percepcije svijeta stvori jedinstveno žensko biće, ženski svjetonazor koji je pravi primjer onoga što su još ruski formalisti nazivali ostranenie, a Englezi preveli, dosta točno, kao defamiliarisation, oneobičavanje - sasvim druga točka gledišta, fokalizacija koja zbunjuje jer zapravo i nije fokalizacija (u teoriji proze vidjeti ne znači samo optički vidjeti, nego vidjeti kroz nečije misli i afekte). Kod Simića se pak sve svodi na vidjeti bez komentara: zato i kažem da to i nije fokalizacija, već namjerno defokusiranje. Komentari pripovjedača su rijetki i upravo zbog toga, zbog te svoje suzdržanosti, on i jest – majstor priče. Svatko tko je ikad pričao priču zna da je neupuštanje u komentar najveća mudrost pripovijedača.

U čemu je, ipak, najveća tajna ovih priča? Vratit ću se na onaj auto-poetički citat s početka teksta. Roman Simić Bodrožić počinje priču koju namjerno ne završava; zatim je nastavlja na drugi način, ponovno bez poante; konačno, priča istu priču i na treći način, koji se doima kao komplement i poanta (kraj) prvih dvaju početaka. U akademskim krugovima ovo bi se moglo nazvati trojnim prohairesisom: pukotina u semičkom kodu (kako bi rekao Roland Barthes) uzrokuje račvanje priče. Nijedna priča nema jedan kraj, jer su počeci umnoženi.

Trudnički trbuh, psiha žene sa trudničkim trbuhom i rođenje djeteta opsesivne su teme u ovoj knjizi. Simić majstorski oslikava odnos roditelji-dijete. U tom smislu, pravo su remek-djelo priče 'Predmeti koji tonu' i 'Dvoje djece' koje daju pravu dijagnozu braka i onoga što je u braku (ili točnije, u stereotipima o braku) najvažnije – djeca. U prvoj se priči govori o otuđenju koje nije moguće zamisli ni pomoću slika kamijevskog modernizma: "Čudna pomisao: ovo je prvi put da smo zajedno sami, moja kći i ja, možda još otkako je bila djevojka. Kupe je prazan, sjedimo jedno nasuprot drugom, a ona se pretvara da spava. Razmišljam o tome koliko se poznajemo. Ja o njoj znam samo ono što vidim pred sobom: crni kaput, spaljenu kosu, purpurno oko, masnicu – ona o meni gips, možda ni toliko." Druga je priča studija braka s dvoje djece. Poanta je, u prepoznatljivom Simićevom stilu, dana u jednom naizgled sporednom telefonskom razgovoru u kojemu majka djece govori svojoj sestri: "Već sto godina nisam poslušala CD, ni pročitala knjigu, ni zaplesala, ni nalakirala nokte... stid me kako izgledam... Ali kad god ih vidim kako spavaju, ili čujem kako dišu, ili im udahnem miris, ili ih zagrlim, ili ih jednostavno gledam kako rastu i mijenjaju se... Srce mi je puno. (...) I to ti je sve: život ti je prazan, ali srce ti je puno."

Ova opreka između punog srca i praznog života jedna je od Simićevih dijagnoza našeg vremena i naše zbilje: zbilje postmodernog, ispražnjenog čovjeka. To je apsurd, naravno: kako srce može biti puno, a život prazan? To se može dogoditi još samo Goetheovom Wertheru koji na to ne pristaje i zato sebi oduzima život. Ima nečeg ironičnog u tom romantičnom paragrafu kod Simića, i to je ono što daje posebnu snagu njegovim pričama. One su inverzije romantičnog i romantičnih predstava o životu, ljubavi, braku i djeci. Lucidna (i duboko ironična) doima se i usporedba starosti s djetetom. Kod Simića dijete je nova galaksija koja istiskuje staru: "Starost se rađa u tebi, kažem, i nema ništa gadljivo u tome, jer raste u tebi kao dijete, ne kao alien, tvoja je od početka do kraja, i ti je nosiš i gledaš i njeguješ, ispočetka nježnu, stidljivu, a onda iz dana u dan sve drskiju i pametniju, odgajaš je i brineš se za nju, ali za razliku od djeteta, ili baš kao dijete, nije na tebi pustiti je da ode, ona otpušta tebe..."

Naslovna priča cijele knjige doista je pravo remek-djelo koje potvrđuje sve što sam rekao o Simićevoj naratologiji. Priča počinje više puta, a kraj klizi, izmiče, udaljava se i odgađa do trenutka kad više nije bitan. Sve se svodi na: nahrani me, oče ili majko. Čime? Sobom, nečim drugim, nije važno, ali ipak sobom, jer je i sve drugo za mene - ti. Označitelji 'nahrani me' klize, ali se ipak čvrsto usidre u onome – nahrani me sobom. Vješta inverzija postmodernog odlaganja značenja i klizanja označitelja koja završava grubim realizmom, skoro naturalizmom koji uobličava odnos roditelj-dijete. Priča je, uostalom, samo metafora, igra koja se razvila iz jedne jedinstvene, nevine rečenice ('nahrani me'), ali Roman Simić Bodrožić je upravo majstor u parafrazama nukleusne rečenice svojih priča, u metastazama priče koju priča, a ne u njenoj jezgri. 

Osobno, ne mogu a da ne spomenem još jedan citat iz knjige: "Ono čega nema nekad se vidi bolje od nacrtanog". U pitanju, je, dakle – odsutno. Kad sam 1993. godine objavio svoju drugu knjigu priča Freske i groteske, kojom sam konačno postao malo zapaženiji makedonski pisac, sve sam priče posvetio odsutnom. Tamo stoji rečenica: "Najprisutnije nešto u našim životima je ono što je odsutno".

Ne mogu tek tako preći preko ovog zajedničkog zapažanja. To ne može biti ni koincidencija, ni naša kreativnost, već duboka istina. O istinama je riječ, kad govorimo o sjajnim pričama Romana Simića, a istine pripadaju svima. Riječ je o neugodnim istinama ispričanima na sjajan način. Sjajne priče.

Ocjena: ***** (odlično)

Venko Andonovski


Kritiku iste knjige Booksinog kritičara Vladimira Arsenića pročitajte ovdje.

***

Venko Andonovski (1964), profesor je makedonske i hrvatske književnosti u Skopju. Najčitaniji je makedonski autor u zadnjem desetljeću i jedan od najpopularnijih makedonskih kazališnih pisaca. Objavio je ukupno 31 knjigu, ne računajući ponovna izdanja. Dvaput je odbijen za člana MANU (Makedonska akademija znanosti i umjetnosti), kao mladi talent, ali opet, nedovoljno star. Prvi je makedonski dobitnik nagrade 'Balkanika' za roman Pupak svijeta (2001). Nada se još uvijek, premda sebe više ne smatra važnim piscem kao u mladosti.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.