Srijeda
19.06.2019.

Snaga ranjivosti

naslov knjige Ti koja imaš nevinije ruke autor Vesna Parun



Extra_large_screen__1_
A+ A-


''Ti koja imaš ruke nevinije od mojih/i koja si mudra kao bezbrižnost.'' Pjesma koja nas odmah na početku osvaja, nakon prva dva stiha već budi želju da čujemo do kraja priču koja se krije između redaka.

O oproštaju, o prošlosti ili budućnosti, o pomirenosti ili pak ogorčenosti, uči nas snažna pjesma Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke. I danas je utjecajna i prevođena na mnoge jezike i rasprostranjena širom svijeta. Zašto je ta pjesma ostavila toliko snažan utisak u srcima mnogih žena, zašto dopušta čitatelju da osjeti svaku kap boli o kojoj ta žena piše, kako je moguće osjetiti jednostavnu povezanost s nečime što sami nismo proživjeli? Odakle poeziji pravo da nas uhvati u mrežu gorke nepreboljene ljubavi?

Pjesma Ti koja imaš nevinije ruke pripada zbirci Crna maslina iz 1955. godine. Crna maslina otkriva intimu, strast i patnju i većina njenih stihova plod je stvarne patnje, stvarne ljubavi, a ne mašte. U svakoj je strofi iznijela jedistvenu temu, od hrabrosti do boli, od prihvaćanja sadašnje stvarnosti  do prepuštanja izgubljene ljubavi nekim novim rukama. Jedna je to od najljepših pjesama hrvatske književnosti, sastoji se od devet strofa, u pjesmi nema rime i pisana je slobodnim stihom. Broj i dužina stihova nisu jednaki u svakoj strofi, neujednačeni su i to pjesmi daje savršenu nesavršenost. Vesna Parun u mnogim je intervjuima govorila o ljubavi za kojom je silno žudila u životu, jednom je prilikom rekla kako ''u mladosti duguješ mnogima, u starosti samo sebi''. Ne treba puno objašnjavati njene riječi jer je savršeno sažela temu cijele zbirke u toj rečenici.

Onaj koji je rekao da je pisati o ljubavi lako, nije bio iskren. Sjesti za stol i pisati na način da je svako slovo proizašlo iz iskrenog osjećaja najteži je posao. Potrebna je neizmjerna količina hrabrosti dopustiti drugima da uđu u najintimniji kutak vas kao pisca jer oduvijek je bilo lakše stvari podgurati pod tepih. U ovoj je pjesmi iskazana prije svega hrabrost jedne žene koja je pristala biti ranjiva pred svijetom, ispričati svoju priču. Hrabrost jedne žene… Što je hrabrost u ovoj pjesmi? Upravo je ta ranjivost hrabra, hrabro je biti nesebičan i reći: ''Ti koja umiješ s njegova čela čitati / bolje od mene njegovu samoću'', napisati: ''Onda ostani kraj njega / i budi pobožnija od sviju''. Lirski sujbekt (junakinja) oprostila se od budućnosti i od djece o kojima je sanjala, ali nije se oprostila od priča koje je pripremila za njih, koje su sada obećane ''malim ubogim medvjedima''.

Vesna Parun je u pjesmu unijela dozu moći jer ništa nije moćnije od žene koja je svjesna i spremna prepustiti drugome ono što je sama gradila za svoju budućnost u paru. Lirska junakinja obraća se novoj ženi u imperativima: ''I reci mi katkad nešto o njemu'', ''i budi blaga njegovu snu!''. Ona je svjesna da je sada pristutna Druga i pokazuje slabost kada se obraća njoj, a njena je slabost On. Ovaj ljubavni trokut nema mjesta za ogorčenost ili mržnju, u njemu je samo ona brutalna iskrenost koju čovjek dosegne kada je na rubu i zna da osim iskrenosti ništa ne preostaje. ''Ali mi dopusti da vidim/ njegovo lice dok na njega budu / silazile nepoznate godine.''

Iako čitajući pjesmu dobivamo dojam da je lirska junakinja izgubila nadu i da je ona ta koja gubi, smatram da je u njenoj priči to upravo suprotno. Ona je ta koja pobjeđuje jer s mirom donosi jednu uputu kako da se nova žena brine o osobi s kojom je ona prva gradila život, s kojom je ona oblikovala grane karaktera, svoje i njegove kao zajedničke.

Kao što nas Antun Branko Šimić upozorava da ''ne idemo maleni ispod zvijezda'' tako u pjesmi Vesne Parun lirska junakinja opominje zvoju ''zamjenu'' da ''bude blaga njegovu snu'' i govori joj ''neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama''. Jedno vam mogu reći: ona zasigurno ne ide malena ispod zvijezda jer je potrebna neizmjerna veličina za korak kojim je junakinja zakoračila. Tim se stihovima odrekla stare ljubavi i naučila je nas tom pjesmom da je sreća onih koje volimo važnija od naše vlastite sreće.

Ponekad ljudi odlaze bez upozorenja i bez najave, ponekad nas zamijene bolji, a nekad lošiji od nas, ali na nama ostaje reakcija. Lirska junakinja Vesne Parun ima nevjerojatnu konekciju sa ženom koja je ušla u život njene bivše ljubavi, njena je reakcija bliska i produhovljena. ''Ja neću nikad voditi za ruku / njegovu djecu. I priče / koje za njih davno pripremih / možda ću ispričati plačući / malim ubogim medvjedima / ostavljenoj crnoj šumi'' – ovo su možda najteži stihovi pjesme Ti koja imaš nevinije ruke, stihovi u kojima je budućnost koju je planirala i za koju se pripremala samo prepustila drugoj.

Drugoj je ženi otklonila sumnje i strahove, ukrotila žedne zmije, i ostavlja njoj sve za što je ona disala. Pjesmu je završila glasnim imperativom i željom da druga žena učini što naša junakinja nikada nije mogla, a to je da ostane: ''ostani kraj njegova uzglavlja / i budi blaga njegovu snu!'' Teško je odgovoriti na neka pitanja o suosjećajnosti s pjesmom nakon što je sami pročitamo, ali mislim da neće samo ženska publika osjetiti bol lirske junakinje jer je svaki čovjek barem jedanput došao do ''točke dna'' u životu gdje je sav trud i napor ostavio na potpis drugome. Zato pjesma ostavlja snažan utisak, ljudi se povezuju na nekoj stranoj duljini kad ''uključe'' u sebi suosjećajnost i povežu se s tuđom boli.

Ništa ljude ne povezuje kao ljubav i patnja, ali se i najveće ljubavi rađaju kada ih patnja poveže. Možda i obrnuto?

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!