Ponedjeljak
22.07.2019.

Zajednička samoća

naslov knjige Pristojne ptice autor Evelina Rudan



Extra_large_canva-girl-seating-outdoor-madgxv_mk8o
A+ A-

Dok je sjedenje na balkonu većini od nas normalno i nešto što radimo gotovo svaki dan, rast piramide u vrtu je nešto iznenađujuće i gotovo nezamislivo.

Zbirka pjesama Pristojne ptice iz 2008. Eveline Rudan pruža čitatelju sliku svakodnevice ukrašene nesvakidašnjim motivima. Kroz sve pjesme se jasno proteže autoričin glas, iako se razlikuju po formi i načinu pisanja. Neke su, poput Lombardije, podijeljene u kitice koje su sastavljene od rečenica, a druge su, poput (Uz pjesmu, i od nje, Aide Bagić), napisane kao jedna strofa bez interpunkcijskih znakova.

Pjesma U nevremenu stihom "završilo je vrijeme vedrih pjesama", kojim je i uokvirena, i motivima mraza i blatnog snijega prikazuje tugu i samoću kao zajednički motiv pjesama u zbirci. 
Stvarnost je teška i tužna i nema smisla pisati vedru poeziju koja je udaljena od ljudskog iskustva koje je isprepleteno ne samo sretnim, nego i sjetnim događajima.

"Sam si i samo je sve tvoje" stih je koji se ponavlja kroz pjesmu Samo i tematizira samoću kao univerzalnu istinu života. Svatko od nas je sam u svojem doživljaju svijeta, svatko je sam u svojim iskustvima. Čak je i Sunce samo i iz toga možemo zaključiti da je samoća nešto veće i od pojedinca i od ljudi općenito. Takav pomalo gorak ton proteže se kroz zbirku poput autoričina doživljaja života.

Život nije uvijek miran ni sretan, uvijek će se naći neka piramida, koja u istoimenoj pjesmi predstavlja promjenu, koja će poremetiti našu svakodnevicu. No isto tako doći će i Gospođa s lijepim zelenim očima koja će se ustati djetetu u tramvaju i tako nam uljepšati dan. "Eto, sjedni tu i presušile su suze. / Eto, sjedni tu i svijet je sjeo na svoje mjesto" Stihovi su koji pokazuju kako i malen čin dobrote može nečiji svijet koji je uzdrman vratiti u normalu.

Kažemo da nada umire zadnja, ali ponekad je teško ostati optimističan. U pjesmi Balkon lirski subjekt u početku traži more kojega nema. Možda bi mogla pronaći jezero kada bi napregla oči "Ali još ne naprežem, još koju godinu". Na kraju se zadovoljava i kišom, malenim kapljicama koje padaju s neba i koje nikada ne bi mogle zamijeniti more, ali su ga s vremenom zamijenile. Nada za nečim nedostižnim nije umrla, samo se pretvorila u gorko-slatko zadovoljstvo s onime što ima.

Dies illa, dies irae suvremena je verzija istoimenog srednjovjekovnog himna o sudnjem danu, ali ne prikazuje apokalipsu svega, već pojedinca. Do tog dana gnjeva neće doći zbog Boga ili samog pojedinca, već zbog drugih ljudi koji "mračne pruge stvore". Jedino utočište od toga je ljupki, skriti zvuk, a u zvuku je samoća, a u samoći mir.

Živimo u samoći koju drugi ljudi mogu uljepšati ili uništiti, u toj samoći pronalazimo tugu, ali i radost. Jedino što nam je svima zajedničko je samoća u našim razmišljanjima, a Evelina Rudan nam ovom zbirkom pruža uvid u svoju samoću i svoje osjećaje. Možda nam je suđeno biti sami, ali možemo biti samo zajedno, pustiti ljude da uđu u naš život i zajedno dijeliti tu samoću koja ne mora biti loša. Tramvaj možda neće doći do dubrave, ali važan je i put, ne samo odredište. 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.