Petak
04.03.2016.

Pisci, sami ste si krivi!




Extra_large_writing-828911_1280
Foto: Unsplash / Pixabay
A+ A-
Prenosimo reakciju Sonje Krivokapić na tekst Treba čitati prije objave Andrije Škare objavljen 2.3.2016. na portalu Booksa.hr.

***

Logika koju Andrija Škare proteže kroz svoj tekst Treba čitati prije objave je, bez prevelikih okolišanja, ova – željom za objavljivanjem zaluđeni i teorijama zavjera skloni mladi pisci griješe kada misle da za njih nema mjesta na 'književnoj sceni', a ako dožive to da ga ipak nisu pronašli, onda su si sami krivi jer roman ili nema tržišnu vrijednost ili nije dovoljno dobar, a vjerovatno nisu ni pratili upute za slanje rukopisa i dostavili uredniku sve potrebne podatke. 
 
Ali ipak ima nešto nade, jer što se autori više upoznaju s "procesom proizvodnje i stanjem u izdavaštvu", to bolje po njih. I to po one mlade, jer se u tekstu mladi autori izjednačavaju s onim neafirmiranim, iako nije najjasnije zašto bi to nužno moralo ići ruku pod ruku. Meša Selimović je, na primjer, počeo objavljivati u svojim pedesetima. Ali, to je manje važno.
 
Ne vidim kako bi se autori mogli upoznati s "procesom proizvodnje" i "stanjem u izdavaštvu", kako to kaže autor teksta - oni ne mogu o tome znati ništa 'iznutra', mogu jedino neke stvari vidjeti promatrajući ih 'izvana'. Autori nemaju pojma o tome kako tržište funkcionira i kakva je u njemu uloga pojedinih urednika ili izdavača, osim ako su sami urednici ili izdavači, ili ako su pak u nekakvom dodiru s nekim tko je u izdavaštvu. Isto tako ne vidim kako bi autori mogli saznati, kao što autor sugerira, čitaju li zbilja urednici tekstove ili ne. Ako urednik ne odgovori na e-mail i uopće tekst ne prokomentira, ne vidim gdje bi pisac mogao 'istražiti' čitaju li urednici uopće tekstove koje dobiju. Ono što mogu je direktno pitati urednika kojem su tekst poslali, ali to ne znači da će dobiti iskren odgovor, ako će uopće dobiti ikakav.
 
S obzirom da Škare ne navodi nijedan način na koji bi se autori mogli informirati o tim pitanjima, nameće se zaključak da bi oni trebali, kao što je to napravio on, konzultirati mišljenje urednika radi pisanja teksta za Booksin portal. Samo me zanima kako će autorima to uspjeti, kad često nisu u stanju dobiti ikakvu povratnu informaciju od urednika, a kamoli njihovo mišljenje o tome koliko čijih tekstova čitaju.
 
Postoji nešto o čemu se autori ipak mogu informirati, o čemu i Škare govori kao o samorazumljivim informacijama, a to je žanr tekstova kojeg izdavačka kuća (eventualno) preferira, prima li uopće nove rukopise i, ako prima, koje sve podatke treba dostaviti. I samo to, uz dobar rukopis, nešto je što bi, prema autoru teksta, mladim piscima trebalo povećati šansu da ostvare svoju zaluđenu želju za objavljivanjem rukopisa. Na tragu ovoga je nešto što se može čuti od liberalnih apologeta: ako odnos radnik – kapitalist negdje zapinje, bez mnogo razmišljanja je kriv radnik; on je taj koji mora sebe popravljati, sređivati, preispitivati, a ne kapitalist. Ako urednik dobije, na primjer, rukopis romana i podatke o autoru, ali ne i sinopsis, urednik ne bi trebao naprosto tražiti od autora još tu jednu informaciju, nego bi autor morao biti krajnje pažljiv. Drugim riječima, ako autor ne pošalje uredniku sve potrebne informacije, onda ga ne bi trebalo čuditi što neće biti objavljen. 
 
I ne samo to – prema Seidu Serdareviću, autor ne samo da mora pokidati žilice u oku trseći se da sve potrebne dokumente stavi u attachment, nego mora objasniti zašto želi da mu baš Fraktura objavi tekst. Ista se stvar može čuti i na razgovorima za posao: "Zašto ste se baš prijavili za ovaj oglas?" Što čovjek može reći? Osim toga da mu posao treba i da želi objaviti knjigu, može reći da mu se posao čini zanimljivim i da se njegov tekst žanrovski, tematski i kako god uklapa u žanrove koje preferira dotična izdavačka kuća. Ali ako smo ovaj 'problem' riješili prihvaćanjem savjeta da se ne šalju tekstovi koji žanrovski odudaraju od tekstova te i te izdavačke kuće, dakle nešto što se, kako piše Škare, ionako podrazumijeva, onda se razlog slanja baš toj izdavačkoj kući također podrazumijeva. Ako je to pak samorazumljivo, onda treba pronaći još neki razlog, čim je potreba za njim naglašena, odnosno, čim ju ističe Serdarević. Koji bi to razlog bio? Očekuje li se od autora da pjeva ode radosti o nekoj izdavačkoj kući? Ili pak da svoj tekst besramno promovira i konzultira marketinške stručnjake koji će autorov rukopis tako dobro prezentirati da mu urednik naprosto neće moći odoljeti? Nešto treće?
 
Možda mu marketinški neodoljiva samopromocija neće ni pomoći ako tekst nije dobar. Što to točno znači, nije sigurno. Opisi urednika koje Škare citira previše su općeniti da bi bili relevantni. Tekst koji prema nekome "unosi svježinu u naše književno polje" nekom drugom može biti obična bezvezarija. Da urednici naznače detaljnije što kod njih dolazi u obzir a što ne, onda bi možda autori imali neki orijentir, ali to bi samo razjasnilo želje urednika, a ne bi dalo informaciju o kvaliteti rukopisa. Ili, da obrnemo stvar koju je postavio Škare – možda tekstovi pojedinih autora nisu kvalitetni, nego pojedini urednici ne znaju prepoznati dobar tekst (što god to značilo) ili ga možda uopće ne mogu razumjeti. Nisu urednici izdavačkih kuća entiteti obdareni perspektivom sveznajućeg pripovijedača, uvijek sposobni uočiti talent (šta god pak to značilo) na sto metara, dapače, odbijanje rukopisa koji je izvan okvira književnih normi tog i tog vremena nešto je što je zajedničko izdavačima općenito, radilo se tu o odbijanju Joycea, Prousta ili u novije vrijeme Stephena Kinga
 
Ono što možemo sa sigurnošću reći je da ima i bezveznih autora koji misle da su bogomdani talenti, ima ih skromnih i netalentiranih, ima i onih skromnih i talentiranih, a ima i izdavača koji svoj osobni ukus maskiraju u nekakve od takozvane struke amenovane kriterije, kao što ima i onih kojima je doista stalo do autora i njegovog teksta, a koji taj odnos prema piscima ispunjuju osnovnim poštovanjem i iskrenošću. Možemo biti sigurni i u to da su talent i njegov nedostatak stvar perspektive. To bi se također trebalo podrazumijevati, ali to se očito mora nanovo naglašavati kad se stvari prikazuju crno-bijelo.
 
Jedino što bih ja savjetovala autorima, bez obzira na to smatram li njihove tekstove dobrima ili ne, jest da se orijentiraju na one urednike i izdavače koji ih tretiraju s bazičnom dozom poštovanja. Urednici koji autorima dociraju i pametuju, ne odgovaraju na e-mailove, obećavaju da će rukopis pročitati pa to obećanje ne održe, 'otpisuju' autora i njegov tekst samo zato što je ovaj zaboravio dostaviti neku traženu informaciju, nisu urednici koje bih ja preporučila. 
 
Nitko ne može književne tekstove ocijeniti kao objektivno dobre ili loše; književna kritika nije astrofizika. Savijanje kičme na onim mjestima na kojima se sama prirodno ne savija nije zdrava, a urednika koji ih na to neće prisiljavati ipak nešto malo ima. Samo treba hrabro eliminirati kontakt s onima suprotnog tipa. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.