Srijeda
28.10.2015.

Društvena kritika u stihu




Extra_large_indre
Indrė Valantinaitė u Booksi
A+ A-
Na ovogodišnjoj Reviji malih književnosti Booksa je po prvi put ugostila književnike iz tri zemlje, nama relativno strane, Estonije, Latvije i Litve. Ovo je prvi put i da je Revija otišla geografski malo dalje, kako bi nam približila udaljeniju kulturu, način život i, dakako, književnost. Koliko je nama baltička književnost strana, može se iščitati iz iznimno malog broja prevedenih djela iz tih zemalja. Ovom revijom ta se praznina pokušala popuniti kroz upoznavanje probranih književnika iz bogate književne scene ovih zemalja.
 
Iako se Estoniju, Litvu i Latviju uvijek broji kao skupinu, ne bismo ih smjeli poistovjećivati. Ne bi trebalo generalizirati i stavljati njihove umjetnike u isti koš niti unutar jedne zemlje, a pogotovo ne unutar šire skupine. Na samoj Reviji nije moguće stvoriti precizne opće slike o specifičnoj zemlji i njenoj umjetnosti, a kako bi onda bilo moguće obujmiti tri jezikom i kulturom različite zemlje? Ipak, postoje neke veze po kojima možemo izgraditi dio mozaika, kako bismo uhvatili djelić veće slike.
 
Istosti u različitome
 
Ono što veže ove tri male države, a snažno je utjecalo na razvoj njihove književnosti, je komunizam, odnosno njegove posljedice. Režim je diktirao što, kako i o čemu se može pisati. Nakon njegova pada, a usput i prekida s ograničenjima i cenzurom, umjetnici ponovno preuzimaju slobodu i razvijaju se u najraznolikijim smjerovima. Arvis Viguls, koji je za ovu priliku odabrao latvijske književnike, kaže kako je komunizam za sobom ostavio zbunjene književnike, jer su ih okružile drugačije okolnosti, te je i sama uloga književnosti postala drugačija. Taj period, kaže, traje i danas te obiluje književnim stilovima, od pjesničke metafizike Liane Lange preko povijesnih pripovijetki i romana Paula Bankovskisa i društveno aktivne poezije Inge Gaile do pjesmopriča Kārlisa Vērdiņša
 
Estonija također nema jaču vezivnu nit kojom bi se mogli opisati njezini književnici osim, kako kaže selektor Jan Kaus, općenitog senzibiliteta glede kulture, društva i povijesti. Tako su pjesme Jürgena Roostea poznate po društvenoj angažiranosti, a s Askom Künnap stvorio je takozvani estonski haiku. Kristiina Ehin više se posvećuje ljudskim temama kao što su ženski identitet ili baština, a na jednakoj razdaljini od svih njih je Triin Soomets, čija je egzistencijalistička poezija duboko individualna i vrlo efektna. 
 
Litavska se književnost također razvijala u okvirima ovog konteksta, iako se prema viđenom na Reviji čini da razlike među samim književnicima nisu toliko radikalno oštre, niti su djela bitno različita od tradicionalnijih formi i tema. Jedan od plodova izniklih u novom, slobodnom polju je individualnost. Više ne postoji književnost nacionalnog duha, kaže litavska pjesnikinja Indrė Valantinaitė. Tvrdi da "pisci nisu proroci nacije, počeli su biti individualci, više nije 'mi', nego 'ja'",  a nove pjesnike naziva putnicima, svjetskim građanima.
 
Osim komunizma, odnosno najvjerojatnije upravo zbog njega, ove tri zemlje povezuje društvena odgovornost književnosti, prvenstveno poezije. Ona je u baltičkim zemljama, složili su se svi Booksini gosti, imala te i dalje ima važnu društvenu ulogu. Viguls je naglasio da je poezija (više nego proza) bitna za latvijsku samosvijest, a Jan Kaus kaže da je pjesništvo izrazito procvjetalo 2000-ih, što je bila izravna reakcija na društvene probleme.
 
Bijeg od tradicije
 
U prozu nismo dobili toliki uvid kao u poeziju, ali čini se da se ona ne razlikuje bitno od proze na koju smo navikli. Točnije, uz izuzetak Undinė Radzevičiutė koja svoju prozu piše izlomljeno, u kratkim rečenicama i bez opisa, zbog čega je njezin ulomak bilo vrlo neobično čitati. 
 
Poezija s Revije je, s druge strane, u znatnom odmaku od tradicionalnih formi. Sukladno s novim režimom, odbacuje se konvencionalna forma stvaralaštva. Na uobičajene pjesničke figure možemo zaboraviti – pjesme krasi ili kompletna jednostavnost koju je vrlo lako čitati i shvatiti, i to je ne čini nužno manje kvalitetnom, ili pak kompleksne poruke u koje je fino utkana oštra kritika društva ili duboki, vrlo osobni osjećaji. Jürgen Rooste vjerojatno je imao najefektnije čitanje na Reviji. Stoga su njegove pjesme najglasnije odjeknule i izrugale se dadaizmu, kritizirale komunizam i kapitalizam i prekorile Estonce, a svjež i iskren način pisanja i prezentiranja najviše se može približiti mlađim generacijama čitatelja.
 
Jan Kaus kaže kako većina pisaca u Estoniji nije opterećena naslijeđem prošlosti, a mladi litavski pjesnici, objašnjava selektorica i prevoditeljica Mirjana Bračko, mijenjaju poetiku pjesme i usredotočuju se na današnjicu, stvarnost, svakodnevicu, odbacuju ritmičnost, melodioznost i metafore te više pripovijedaju. Svakako je primjetan utjecaj proze na poeziju, a Kārlis Vērdiņš u svojoj poeziji to je dvoje praktički spojio. Vrlo često je prisutna intertekstualnost, referiranje na druge književne tekstove, zbog čega je u nekim trenucima bilo malo teže pronaći značenje, ali to je jedna od stvari zbog kojih je ovakvo pisanje zanimljivo.
 
Ekspresivnost hladnoće
 
Kod gotovo svih umjetnika koji su se predstavili u Booksi posebno me zaintrigiralo bogatstvo teksta – mnoštvo detalja do najsitnijeg djelića vizualne slike kod proze (uzmimo za primjer ulomak Energija iz priče Inge Žolude) i naoko nebitni detalji u poeziji koji svojim prisustvom mijenjaju dojam ili cijelu poantu. Ta posvećenost detaljima nije toliko česta u djelima koje obično imamo priliku čitati, izuzev skandinavskih romana koji također njima obiluju.
 
S druge strane, u svom tom tekstualnom bogatstvu nema mjesta za izricanje emocija. Koliko god bili efektni, radovi koje smo čuli djeluju vrlo hladno, a čak i većina nježnih pjesama Indrė Valantinaitė sadrži dozu rezerviranosti, što ostavlja neobičan dojam. Za to je vjerojatno zaslužna sjevernjačka kultura na koju se treba naviknuti. No i sam Estonac, a Estonci su navodno najhladniji od troje, Jürgen Rooste u pjesmi Stvar o kojoj sam počeo razmišljati dan nakon smrti moje pratete predbacuje svojim sunarodnjacima što "nisu u stanju prisiliti se da kažu kako vole." 
 
No najviše od svega impresionira me sposobnost da prenesu vrlo snažne emocije bez da ih zapravo iskažu. Ne trebaju istresti dušu – mogu samo udijeliti neke fragmente kako bi nas ponukali da povežemo konce, shvatimo i osjetimo. U ove tri večeri uspjela sam osjetiti više nego u nekom dugačkom ekspresivnom romanu. Toplina i otvorenost nisu obvezni okidač emocija. Kao što smo mogli vidjeti - često više kaže ono neizrečeno.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.