Ponedjeljak
04.12.2017.

Divan jezik u grlu




Extra_large_27_rmk_jezik
Foto: Land Rover MENA / Flickr
A+ A-
Po pitanju prijevoda, nije tajna da smo vrlo loše upućeni u književnost i kulturu van Zapada. Premda se radi o bogatim i raznolikim kulturama, u Hrvatskoj o tome imamo slabašan uvid pa ne čudi da se naše predodžbe o, recimo, Africi i Bliskom istoku često svode na predrasude o 'crnom kontinentu', pustinjama, usmenoj književnosti i neuljudnim divljacima.
 
Srećom, postoje pomaci i inicijative da se to ispravi. Lanjski Sa(n)jam knjige u Istri posvetio je jedan program luzofonoj književnosti (s posebnim naglaskom na angolsku i brazilsku književnost na portugalskom jeziku) i predstavio poeziju sirijskog pjesnika Adonisa (u izdanju Sandorfa). U Booksi su tijekom Festivala europske kratke priče gostovali angolski pisac Ondjaki i nigerijska književnica Chika Unigwe. Prevoditeljica Ksenija Banović u Knjižnici Dugave organizira tribine o afričkoj i azijskoj književnosti. Dok ovo čitate, pulski Sajam predstavlja frankofonu književnost s naglaskom na spisatelj(ic)e afričkog podrijetla. Naposljetku, kao što se trudimo proširiti vijest, i mi ćemo u Booksi ovih dana održati Reviju malih književnosti posvećenu književnosti Levanta (Jordan, Libanon, Palestina, Sirija). 
 
Kad govorimo o afričkoj književnosti, već iz opisa pulskih programa vidi se njena snažna određenost erom kolonijalizma – kolonizator je ljudima dao (ili, točnije, nametnuo) ne samo teme i književne obrasce, svoju zapadnu tradiciju, nego i sam jezik izražavanja. Riječima nigerijske književnice Chike Unigwe: "Nigerija je donedavno bila mjesto miješanja brojnih kultura i jezika. Međutim, sve njih zatire engleski. U Nigeriji školovanje započinje u dobi od tri godine, na engleskome. U školi sam bila kažnjena i poslana u kut kada bih slučajno rekla nešto na jeziku koji nije engleski. Tako sam urasla u engleski jezik. (...) To što sam jezično 'rastavljena' me čini drukčijom u autorskom smislu u odnosu na većinu autora. Svaki jezik je drukčiji i svaki ima svoju posebnu logiku, iako postoje sličnosti između jezika. Igbo, međutim, jedva da itko više govori, i ne možemo govoriti o književnosti na tom jeziku. No, taj jezik je u meni i djeluje u meni čak i kada operiram u drugom jeziku."
 
I nakon kraja kolonijalizma, utjecaj kolonizatorskog jezika ostao je snažan – dijelom jer je ljudima već nametnut kao materinji, dijelom jer je mnogima djelovanje unutar tog jezika postalo nužno za preživljavanje. Kao indikativan primjer može poslužiti autor koji upravo gostuje u Puli, Patrick Armand-Gbaka Brede umjetničkog imena Gauz – pisac, scenarist, dokumentarist, fotograf i urednik satiričkih novina iz Obale Bjelokosti. Nakon što je diplomirao biokemiju, 1999. je odselio u Francusku gdje je prvo radio kao noćni čuvar, potom je dobio papire za ostanak u Francuskoj, da bi se 2011. vratio u Abidjan. Njegov roman Čovjek-stup, u kojem se Gauz bavi afričkom zajednicom u Parizu, utjecajni je francuski časopis za kulturu Lire proglasio najboljim debitantskim romanom na francuskom jeziku. Već iz ove biografije jasna su proturječja koja određuju živote ljudi, ali i teme i jezik afričke književnosti.
 
Levantske autorice i autori koji dolaze na Reviju imali su ipak luksuz odabrati pisati na materinjem, arapskom jeziku koji govori oko 400 milijuna govornika. Književnica Hoda Barakat u Francuskoj živi već desetljećima, piše izlaganja i publicistiku na francuskom, no svoje romane piše isključivo na arapskom: "Arapski je taj divan jezik u mom grlu. To je egzistencijalan izbor za koji sam se još više vezala otkako sam napustila svoj Libanon. (...) Strankinja sam i jedino mi jezik preostaje kako bih se osjećala 'kod kuće'." 
 
Prevođenje svih navedenih autora otežano je specifičnim, no ipak dobro poznatim problemima književnih prevoditelja. Kako prevesti tenziju između europskog 'službenog' jezika i njegove afričke verzije? Kako prikazati jezičnu razliku između kolonizatora i koloniziranog? Kako predočiti raznolikost arapskih govornih registara na našem manjem jeziku? Kako nadomjestiti izgled arapskog pisma i ritam jezika? Naposljetku, kako povećati broj prijevoda s arapskog kad u Zagrebu ne postoji katedra za arabistiku? 
 
Svi ovi problemi odzvanjali su mi u ušima dok smo radili na Booksinoj antologiji levantske književnosti Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju. Dok sam čitao tekstove, stalno sam se pitao što je iz originalnog teksta prevedeno, što uvedeno, a što odvedeno. Činjenica da su prijevodi istovremeno prikaz originala i autorsko djelo prevoditelja ipak govori manje o konkretnim tekstovima, a više nas podsjeća da je prevođenje uvijek indirektna, skoro ravnopravna suradnja autora i prevoditelja. 
 
Zato bih ovom prilikom, nakon upornog isticanja autorica i autora koji će se predstaviti na Reviji, spomenuo neopjevane pjesnike naše antologije, prevoditeljski tim koji predvode iskusni prevoditelji i divni pisci Daniel Bučan i Tatjana Paić-Vukić, a slijede mlađi prevoditelji-kantautori Antonia de Castro Burica, Anita Ćosić, Milica Sturz, Mustafa Alajbegović, MHD Said Almahad i Linda Al-Dujaily. Njihova određenost hrvatskim jezikom i vlastitom kulturom sigurno je utjecala na konačni ishod teksta, no to uvijek vrijedi imati na umu pri čitanju prijevoda – da o nama govore skoro jednako koliko i o Drugima.
POVRATAK NA VRH STRANICE