Ponedjeljak
02.04.2018.

Gdje je nestala mlada proza?




Extra_large_13584971_1054844607932545_9210968905387717128_o
Kruno Lokotar, predsjednik udruge Kultipraktik (Foto: Prvi prozak na vrh jezika / Facebook)
A+ A-
I da smo se trudili biti aktualni, teško da bismo bolje pogodili: dva tjedna nakon objave debitantske zbirke i tjedan dana nakon što je dobila nagradu udruge Kultipraktik Na vrh jezika za najbolji pjesnički rukopis autora/ice do 35 godina, Monika Herceg će nam 3. travnja gostovati na Booksinoj pjesničkoj tribini Poezija na živo. U sridu!
 
Nismo imali pojma da će nam upravo pred tribinu uletiti nova nagrada kao povod, ali ne možemo reći da nas uspjeh Monike Herceg čudi. Voditelj tribine Ivan Šamija pozvao je Moniku Herceg prije nego što je objavila prvu zbirku, što pokazuje koliko cijeni njezin rad. Povjerenje se isplatilo jer Monika će sad na tribini govoriti i o svojoj prvoj zbirci Početne koordinate i o novim pjesmama koje će objaviti u knjizi u sklopu nagrade Na vrh jezika.
 
Ona nije jedina koja piše zanimljivu i kvalitetnu poeziju. Mjesec dana kasnije Šamija će ugostiti Mateju Jurčević, također 'mladu goranovku', pjesnikinju, kritičarku i autoricu vrlo dobre zbirke Bijela vrata. Popisu je lako dodati Mariju Dejanović, novu dobitnicu Gorana za mlade pjesnike, Luciju Butković, kritičarku i lanjsku dobitnicu Na vrh jezika, ekipu iz Književne grupe 90+ (Lana Bojanić, Antonio Karlović, Lara Mitraković, Vigor Vukotić...), Tomislava Augustinčića, antropologa i pjesnika... Kao što smo vidjeli na Goranovom proljeću, očito se pojavila skupina mlađih, marljivih i talentiranih pjesnikinja i pjesnika.
 
Kad govorimo o književnosti mlađih autora, prije tek nekoliko godina bilo je teško zamisliti da poezija preuzme primat nad prozom, no čini se da se upravo to dogodilo. Možda je stvar u Goranovom proljeću koje nas je potaknulo da se više posvetimo poeziji, ali mislim da uzrok leži i u smanjenom broju novih prozaista. Prošli tjedan stigla je vijest iz pazinske Hiže za besid da se na regionalnu nagradu Edo Budiša za najbolju objavljenu zbirku priča autora/ice do 35 godina starosti (za koju pobjednik dobiva 1.000 eura i mjesec dana u pazinskoj rezidenciji) prijavilo tek pet knjiga, skoro duplo manje nego posljednjih godina. Pritom je tri od pet naslova objavio jedan izdavač (Partizanska knjiga).

Premda je uzorak malen, s obzirom na renome nagrade i izdašan iznos za dobitnika, usudio bih se zaključiti da uzrok nije u tome što su objavljeni autori i izdavači zanemarili natječaj, nego što objavljenih zbirki autora do 35 godina starosti naprosto nema. I doista, ako pogledamo kataloge većih izdavačkih kuća koje su se prošlih godina prijavile za Edu Budišu (Fraktura, Hena com, Profil, Sandorf...), vidimo da su se polako, ali skoro potpuno posvetile izdavanju već etabliranih i objavljenih proznih autora. Profil je prije nekoliko godina pokrenuo biblioteku Periskop u kojoj je urednik Robert Perišić trebao predstaviti nova prozna imena, 2015. su objavljene knjige Svi smo dobro Ive Hlavač i Moja ti Jasne Jasne Žmak, a onda je biblioteka otišla u hibernaciju.
 
Da bi mladi prozaisti dobili priliku za objavu knjige, nekad su trebali stvoriti ime na 'nižim razinama'. Tako su časopisi i nagrade služile kao stepenica prema knjizi, ali toga više nema: časopisi su u ozbiljnoj krizi produkcije i distribucije, digitalnih časopisa za novu književnost skoro pa nema (izdvojimo Kritičnu masu), a opstale nagrade više nemaju staru težinu jer izdavači objavljuju manje knjiga. Nagrada Kultipraktika Prozak (za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godine) je odličan primjer urušavanja cijelog sistema: nekad je nagrada bila vezana uz kulturni dvotjednik Zarez i izdavačku kuću Algoritam, pa se u Zarezu tiskao izbor radova, a u izdanju Algoritma pobjednička knjiga. Sada nema više ni Zareza ni Algoritma: odabrani radovi objavljuju se na stranici Kultipraktika (koja nije portal za književnost), a izdavača pobjedničkog rukopisa traži se naknadno. A radi se o jedinoj nagradi za mlade prozaiste koja dobitnicima garantira i objavu i široku distribuciju knjige. 
 
No mlada pjesnička scena je u identičnoj situaciji: nema jakih časopisa, nema mnogo nagrada koje jamče objavu knjige, nema novih knjiga ni distribucije. Ipak se čini da se u pjesništvu može govoriti o formiranju određene scene, tj. o pjesnicima rođenima nakon 1990. koji međusobno surađuju, dijele neke poetičke crte, osvajaju nagrade i, dakako, pišu i objavljuju zanimljive tekstove. U prozi, ako i postoji, ne vidim ništa slično, nikakvu širu scenu koja bi okupila autore po generacijskoj, poetičkoj ili nekoj trećoj osnovi. Posljednji veći pokušaj okupljanja mladih autora pod jedan 'šinjel' bila je antologija autora rođenih nakon 1980. Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.), raznolikom uredničkom odabiru (ur. Andrea Milanko i Robert Perišić). Danas nam ta antologija teško može služiti kao kompas jer je od 24 zastupljena autora samo dvoje trenutno mlađih od 30 godina. 

Ove i iduće godine možemo očekivati pomak zbog novih knjiga dobitnika Prozaka: Marija Rakić Mimica upravo je objavila knjigu Ples u dvorištu, a ove i iduće godine izlaze knjige Nikole Leskovara i Luize Bouharaoue. No to su samo tri knjige u dvije godine. U čemu leži širi problem? Možemo govoriti o društvenim faktorima, o problemima u 'javnom financiranju', 'zahtjevima tržišta' ili 'kvaliteti autora', o 'manjem broju pisaca zbog prevlasti vizualnih medija', ali vratimo se samo popisu za ovogodišnjeg Edu Budišu: mladi zrenjaninski izdavač Partizanska knjiga objavio je i prijavio tri knjige, više nego ostatak svih regionalnih izdavača zajedno. A vlasnici Partizanske knjige nisu Bill Gates i Elon Musk, nego kritičar Vladimir Arsenić i pisac Srđan Srdić koji, ma koliko bili krasni, nemaju financijsko zaleđe da objavljuju mlade autore samo iz vlastitog gušta. Ako mogu oni, što priječi ostale?
POVRATAK NA VRH STRANICE