Ponedjeljak
13.11.2017.

Interfiks




Extra_large_25_interliber
A+ A-
Suprotno mojim pesimističnim očekivanjima, zagrebački Interliber prošao je sasvim dobro. Ne samo što su posjećenost i prodaja bili pristojni (navodno malo bolji nego lani), nego su redom svi izdavači ostvarili značajan profit koji će im pomoći da normalno djeluju i iduće godine. Razlog tome je jednostavan – zbog propasti Algoritmovog lanca knjižara, gradonačelnik Milan Bandić odlučio je da Zagrebački Holding neće izdavačima naplatiti komercijalni najam štanda na Velesajmu, nego simboličnu cijenu od 1 kune po kvadratu. Tako su izdavači mogli drastično otpisati rashode i dobiti nužan financijski poticaj pred kraj ove teške godine. 
 
Kad sam vidio izdavače na Interliberu kako prodaju knjige znajući da ih u 2018. očekuje kakva-takva sigurnost, preplavio me nepoznat, pozitivan a jeziv osjećaj – ajde da je netko nešto napravio za njih. Odjednom mi je postalo jasno kako je Milan Bandić osvojio pet mandata, unatoč praznoj demagogiji, optužnicama za zloupotrebu ovlasti i izostanku značajnog traga u gradu kojeg vodi preko 15 godina. I to je strašna dimenzija ove 'lijepe' priče. 
 
Spasitelj Milan
 
Naravno, ovaj Bandićev potez ne nadovezuje se ni na kakvu sustavnu kulturnu politiku Grada. Sama činjenica da su izdavači do ove godine morali Holdingu plaćati komercijalni najam pokazuje da u percepciji te politike nema razlike između knjige i druge robe. Ni ova mjera sama po sebi nije najpravednija – s jedne strane, cijena je ista za ogromnu Školsku knjigu i za malene izdavače, a s druge, raspodjela štandova ostala je manje-više ista kao lani, što znači da su iz cijele priče ispali manji izdavači koji su već prethodnih godina morali odustati od Interlibera. Naposljetku, bez jasne gradske i državne politike, ova izolirana mjera tek služi kao kratkoročni fiks. 
 
Ali dobar je to fiks! Brojni izdavači su unatoč krizi mogli bez problema priuštiti štand na Interliberu i sada s ostvarenim prihodom mogu planirati normalan rad u idućoj godini. Da je zadržana stara cijena najma, s obzirom na okolnosti, postojala bi realna opasnost da Interliber osvane poluprazan, a da dio izdavača u idućoj godini krahira ili ode u hibernaciju. Bandić je jednim potezom za ovu i iduću godinu očuvao normalno stanje, i to vrlo zvučnim potezom čije je direktne ishode lako uočiti. Na takvim je stvarima napravio karijeru – ne na apstraktnim političkim programima, nego na kratkoročnim, personaliziranim i točno tempiranim PR bombama.
 
Tko igra za raju i zanemaruje taktiku...
 
Na drugoj strani spektra, prošlog tjedna Ministarstvo kulture napokon je objavilo Nacionalnu strategiju poticanja čitanja 2017.-2022. Strategija je najavljena još 2013. tijekom mandata Andree Zlatar Violić. Nije dovršena do kraja njenog mandata, onda je stavljena na stranu tijekom Hasanbegovićevog stolovanja da bi se vratila u priču kad je Ministarstvo preuzela Nina Obuljen Koržinek. I sada je, eto, strategija dovršena, izglasana u Saboru i objavljena.

Na četrdesetak stranica dokumenta (kojem ćemo se više posvetiti u idućem komentaru) najavljuju se strateški ciljevi čije ostvarenje ovisi i o drugim klimavim faktorima poput nikad dovršene reforme obrazovanja, sastava vlade i odnosa snaga unutar samog Ministarstva kulture. Dakle, nakon pet godina čekanja, dobili smo petogodišnju strategiju koja će se možda pokušati realizirati, a možda neće. I onda se pred medijima pojavi Milan Bandić i kaže – ove godine omogućili smo nakladnicima plaćanje najma po 1 kunu za prostor na Velesajmu. Što vam bolje zvuči?
 
No, ova dva fenomena nisu oprečna, naprotiv. Bandićev potez dobiva na vrijednosti upravo zato što spori javni sustav ne funkcionira ni kratkoročno ni dugoročno. U nedostatku sustavnih mjera pomoći, morao se pojaviti Bandić koji je brzom reakcijom doista pomogao izdavaštvu u očajnom stanju. I neka se pojavio. No, u širem kontekstu, problem je što bi perspektiva izdavaštva mogla biti (tj. ostati) preživljavanje pomoću godišnjih kratkoročnih fikseva, jer dugoročne javne strategije de facto nema. 
 
Tu leži jeziva strana ove 'lijepe' priče – što Bandić nije uzrok problema, nego simptom. Tamo gdje javne institucije ne uspijevaju riješiti probleme građana, nužno dolazi do parastrukture koja preuzima njihovu funkciju (sjetimo se Kuma u kojem obitelj Corleone praktički služi kao socijalni sustav za talijansku manjinu u SAD-u). Pa onda dobijemo glavni grad države koji ima razgranati sustav institucija, ali u kojem se zapravo svi problemi, od susjedove začepljene septičke jame preko knjižarske distribucije do kapitalnih projekata, mogu riješiti samo tako da pokucaš na vrata jednog čovjeka i lijepo ga zamoliš da uzme stvar u svoje ruke. Odnos je, dakako, recipročan – riječima don Vita, "jednog dana, a možda taj dan nikad ni ne dođe, pozvat ću te da ti meni napraviš uslugu. Do tog dana, primi ovu pravdu kao moj poklon..." 
 
Zato je pitanje Nacionalne strategije važnije nego Bandićeva intervencija. Čak i ako Bandićeva pomoć izdavačima ostane poklon (a neće), opasno je da cijeli sektor ovisi o milosti jedne osobe. Život čovjeka od fiksa do fiksa, od godine do godine, inače se s pravom smatra ozbiljnim medicinskim i socijalnim problemom. Našem izdavaštvu, a i gradu Zagrebu, to je već predugo normalan način funkcioniranja. 
 
Kao jedina perspektiva ostaje uspostava sustava. Ako Nacionalna strategija bude provedena, trebali bi se stvoriti politički i društveni uvjeti u kojima će izdavaštvo moći normalno funkcionirati bez izvanrednih intervencija. Ako ne bude provedena ili ako ne ostvari željene ishode, izdavaštvu neće moći pomoći nitko - čak ni gromovnik Milan.
POVRATAK NA VRH STRANICE