Ponedjeljak
11.09.2017.

Priroda na steroidima




Extra_large_harvey
Uragan Harvey (Foto: NASA / Flickr )
A+ A-
Nije tajna da tekstovi o realnosti imaju puno veću reputaciju od fikcije. Ozbiljan čovjek ne bavi se nekim izmišljenim svjetovima i likovima, nego čita publicistiku i proučava stvarne događaje iz prošlosti i sadašnjosti. 
 
Nije ni naročita mudrost da granica između tekstova o stvarnosti i fikciji uglavnom nije stalna, jasna, a često ni suvisla. Danas se po tome naročito izdvaja neobična sklonost da znanstveni diskurs o klimatskim promjenama smatramo fantazijom ili, u najboljem slučaju, tek jednom teorijom čije se posljedice mogu dogoditi za stotinjak godina, a i ne moraju. 
 
Naizgled, klimatski uvjeti čine nam se posve dalekima i nevezanima uz naš svakodnevicu, premda su preduvjet života. Čini se da su i posljedice klimatskih promjena apstraktne i neopipljive, mada naša tijela izravno i stalno reagiraju na njih. Iako o njima govore prirodne znanosti, koje u društvu uživaju veći legitimitet od književnosti, filozofije ili većine društvenih znanosti, teorije o klimatskim promjenama praktički imaju status fikcije. I kad priznamo da je zaštita okoliša bitna, ona uvijek pada u drugi plan iza 'neposrednih' problema.
 
No, dok je granica između realnosti i fikcije često arbitrarna i fluidna, nekad ipak može biti vrlo jasna i konkretna, pa je tako klima ove godine bez suptilnosti provalila u sferu stvarnosti. Uragan Harvey, najveći uragan u posljednjih 50 godina u Texasu, je na području od 500 kilometara usmrtio 50 ljudi, oštetio 200.000 stambenih objekata, uzrokovao evakuaciju milijun građana i nanio financijsku štetu od 180 milijardi dolara. Uragan Irma, najmoćniji u povijesti Atlantika, samo je u Portoriku ostavio skoro milijun ljudi bez struje, 50.000 ljudi bez vode, a na otoku Antigua i Barbuda uništio 90% stambenih objekata. U trenutku pisanja, uragan je došao do Floride gdje je 4 milijuna ljudi ostalo bez struje. U manje medijski eksponiranim slučajevima, oluje su posljednjih tjedana harale u Indiji, Jemenu, Meksiku i Nigeriji
 
Znanstveno objašnjenje ovih katastrofa zvuči poznato, vjerojatno jer je ponovljeno toliko puta posljednjih godina: efekt staklenika povisio je temperaturu zraka i vode, što je doprinijelo jačem otapanju ledenjaka i podizanju razine mora, a viša temperatura i veća razina mora doveli su do bržeg i većeg isparavanja vode koja nam se potom vratila na zemlju u obliku neuobičajeno jakih i dugotrajnih oluja. Riječima znanstvenice Katherine Haydoe, zbog klimatskih promjena dobili smo "dosadašnje vremenske uvjete na steroidima".
 
Kao potpunom znanstvenom laiku, meni se ova teorija čini posve jasnom, konkretnom i uvjerljivom. Zašto nam je onda dosad bila nevjerojatna? Zašto su gradske vlasti Houstona i San Juana odlučile da je važnije širiti urbano područje nego osigurati zaštitu od prirodnih katastrofa? I što činiti nakon oluje, kada je potrebno zbrinuti sve iseljene ljude, renovirati gradove i smisliti prevenciju budućih, izvjesnih katastrofa? Za razliku od nepoželjnih ljudi, političari ne mogu ignorirati vremenske promjene, proglasiti im rat, ukloniti ih s ulice vodenim topovima, niti ih deportirati. Moraju im se bezuvjetno prilagoditi.
 
Kako to biva, mogući odgovori na neka od ovih odjednom ozbiljnih pitanja nalaze se u neozbiljnoj fikciji, u književnosti i na filmu. Pripovjedni žanr klimatske fikcije (cli-fi) u svijetu je dobio maha 2000-ih, a prilično mi je drago što je Zelena akcija u partnerstvu s Booksom ove godine organizirala prvi natječaj za najbolju klimatsku fikciju i objavila antologiju Homo Climaticum. Veći dio radova daje nam predodžbu o psihološkim, društvenim i političkim promjenama nakon određene klimatske katastrofe. Naravno, govore nam o ljudskoj prilagodljivosti i zajedništvu, ali i o tromosti i diskriminaciji, jer ni klimatske promjene ne pogađaju sve jednako. Na kraju krajeva, nije slučajno što je broj smrtnih slučajeva u recentnim afričkim poplavama 25 puta veći nego u Houstonu. 
 
Svi tekstovi u antologiji kreću od prirode i vraćaju se ljudima, međuljudskim odnosima i zajednici. No, kao čitatelj, volio bih pomaknuti fokus s ljudi i koncentrirati se na prirodu, na taj niz manje i više povezanih živih i neživih elemenata koji zajedno tvore impersonalni, živi i strašni entitet, neusporediv s čovjekom, neopisiv suhim znanstvenim jezikom. Što je priroda? Što nas okružuje? U što smo uronjeni i iz čega smo izronili? To me zanima dijelom pragmatično, jer klima će očito sve jače utjecati na naše živote, ali i dijelom zbog znatiželje o ovoj mračnoj temi. Priroda u književnosti (pre)često služi kao kulisa ljudskih odnosa. Nadam se pronaći knjigu u kojoj su ljudi u drugom planu, samo jedan od brojnih likova u velikoj prirodnoj komediji.
POVRATAK NA VRH STRANICE