Ponedjeljak
30.04.2018.

Prišivanje imena




Extra_large_ddz
Sajam malih izdavača, Booksa u parku, Design District Zagreb 2017. (Foto: DDZ)
A+ A-
Pokraj Bookse se nalazi manja površina s nekoliko stabala, par metara trave i nekoliko klupica. To popularno okupljalište lokalnih stanovnika, njihovih pasa i Booksinih pregalaca odmilja nazivamo – Parkom. Prošlog tjedna saznali smo da će naš Park i formalno postati gradski park, ali ne kako bi se odala počast jednoj od rijetkih zelenih površina u centru grada, nego da bi mu se moglo metnuti ime pisca, prevoditelja i endehazijskog kulturnog atašea Envera Čolakovića
 
Zagrebački 'Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova' izglasao je prije tjedan dana prijedlog da se parku dodijeli identitet bosanskohercegovačkog pisca, očekuje se potvrda Gradske skupštine, a opozicijski vijećnici Lijevog bloka promptno su reagirali na ideju da se ime gradskog parka dodijeli funkcioneru ustaškog režima. Naime, ovaj pisac je, kako desna povjesničarka Andrea Latinović navodi bez trunke ironije, "vrlo kreativno razdoblje imao od 1939. do 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman Mujića Hanka, ali i niz eseja i prikaza (...)" Uz to, Čolaković je od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata radio kao kulturni ataše NDH u Budimpešti. Čovjek bi pomislio da pisac koji najviše piše, objavljuje i radi baš tijekom NDH i za NDH možda ima neke veze s ustaškim režimom. Nikako! Zlatko Hasanbegović, predsjednik spomenutog Odbora, smatra da Čolaković "nije bio pripadnik ustaškog pokreta, već je djelovao kao i mnoštvo ljudi koji su sudjelovali u kulturnom životu", dok Latinović ide korak dalje i tvrdi da je piščevo "antifašističko uvjerenje dokazano u njegovim djelima". 
 
Je li Čolaković bio ustaša, puki službenik poput Eichmanna ili čak prikriveni antifašist, crvena guja u crnim njedrima? Ne znam, ali čini mi se da pravo pitanje, kako je i povjesničar Dragan Markovina istaknuo, nije ono je li Čolaković nepodoban, nego čime je uopće zaslužio takvu počast u ovom trenutku. Čolaković je sarajevski pisac (1913. - 1976.), a najpoznatije djelo mu je roman Legenda o Ali-paši (1943.) u kojem "mješavinom fantazije i folklora problematizira kulturno-povijesnu samobitnost bošnjačkog duha". U Zagrebu je živio od 1945. do smrti, tu je diplomirao povijest i radio kao književni prevodilac. Čime je njegov književni opus toliko bitan, jedinstven i značajan za Zagreb da više od 40 godina nakon smrti, a skoro 50 godina od zadnjeg hrvatskog izdanja svog najpoznatijeg romana, dobiva svoj park u centru grada, i to dosad neimenovanu površinu? U ime čega ćemo zanemariti njegovu direktnu vezu sa zločinačkim fašističkim režimom?
 
Odgovora nema jer Čolaković nije odabran usprskos vezi s endehazijom, nego zbog nje. Markovina navodi da se Čolakovićev život "savršeno uklapa u narativ kojega bi Hasanbegović želio izgraditi o integrirajućem hrvatsko-bošnjačkom hrvatstvu, s pozadinom u pravaško-ustaškoj ideologiji." Inicijativa je i logičan nastavak politike Hasanbegovićeve stranke 'Neovisni za Hrvatsku' koja se svodi isključivo na preimenovanje gradskih površina. A Milan Bandić, koji je formalno predložio naziv, naprosto treba glasove Neovisnih u gradskoj skupštini. Sve je stvar transparentne političke trgovine – a ako je za par glasova pao Trg maršala Tita, što ne bi i nekakav parkić u Martićevoj? Nastavak je to bezobzirne gradske politike prema centru grada što se još gore manifestira na prostoru Džamije
 
Ishod ipak neće biti nagla popularizacija Čolakovićeva opusa, nego tek daljnja inflacija imena javnih površina. Imena koja bi trebala odati počast zaslužnim ljudima sve češće i očitije služe kao puka deviza na političkoj tržnici. Stoga ti nazivi sve manje govore o nekakvim vrijednostima, a sve češće samo o trenutnoj političkoj konstelaciji. Nastavak je to već spomenute desničarske politike o kojoj sam pisao u slučaju preimenovanja Trga maršala Tita – nije bitno odati počast nekomu ili nečemu, nego naprosto preuzeti ploču ispred suparnika. Ili, da se poslužimo terminologijom najvećih korisnika Parka, bitno je zapišati svoj teritorij. 
 
Ta je politika štetna ne samo zbog javnih imena koja se nameću, nego i zbog imena koja izostaju. Sutra je Praznik rada, pravi primjer kako službeni naziv može poslužiti kao povod da razmišljamo o temi koja nadilazi značaj aktualnih političkih podjela i ustupaka (funkcijom javnih imena ponajviše se bavio teoretičar i aktivist Saša Šimpraga). To je sjajan trenutak da se od rada odmorimo, ali i da razmislimo o radu koji nas i dalje određuje kao ljude, iako postaje teži, raspršeniji i mnogima sve slabiji izvor životnih prihoda. Ipak, u ovom trenutku, ne bi me čudilo da netko uskoro ukine i taj 'komunistički praznik' i nametne mu neko besmisleno ime, npr. Dan hrvatskog domoljublja i europskih integracija ili Dan pisca Mile Budaka, brišući time povod da kratko zastanemo i bavimo se nečim bitnim.

U tom smislu i imenovanje dosad bezimenog parka u Martićevoj ulici može biti nastavak iste politike, ali i prilika da tom prostoru postavimo neko važno ime. Ako pogledamo fond odobrenih imena za gradske površine, lako nailazimo na značajne ljude kao što su izumitelj tiskarskog stroja Johannes Gutenberg, pjesnik Arsen Dedić, fotografkinja Marija Braut, izumiteljica Marie Curie-Sklodowska... Voljeli bismo da park kroz koji svakodnevno prolazimo nosi ime nekoga od tih sjajnih ljudi. I ovih ćemo dana pokušati utjecati da se to ostvari.
POVRATAK NA VRH STRANICE