Ponedjeljak
10.07.2017.

Tko je izgubio tportalovu nagradu?




Extra_large_12_tportal
A+ A-
Okruženi smo natjecanjima u svakom obliku. Od vrtića do staračkog doma, neovisno radi li se o sportu, matematici, općoj kulturi ili potezanju užeta, stalno smo aktivno ili pasivno uključeni u natjecateljski format. Ni književnost nije iznimka – iako nije moguće uspostaviti jasno definirane i neupitne kriterije, redovito se održavaju književni natječaji koji bez greške privuku kako širu publiku, tako i redovite pratitelje književnosti i same pisce koji glume nezainteresiranost, a zapravo napeto iščekuju hoće li dobiti 'prestižnu nagradu'. 
 
Nažalost, okruženi smo i natjecanjima koja ne utječe samo na naše samopouzdanje, nego i na uvjete budućeg rada i egzistencije, a sve je više gubitnika. I u tome sudjeluju književni djelatnici koji se konstantno natječu na tržištu i javnim natječajima za iznos toliko malen da čak ni najjači nisu sigurni kako će preživjeti iduću godinu. I dok popularni natječaji guraju u prvi plan ono najbolje iz aktualne književnosti, ako ih promotrimo u širem kontekstu, možemo uočiti manje glamurozan popis gubitnika.
 
I ove je godine, na desetom izdanju nagrade roman@tportal.hr, skoro 50 romana konkuriralo za glavnu nagradu od 50.000 kuna. Književni natječaj, kao i svaki natječaj, privukao je vrlo široku pažnju. Tportalov žiri odabrao je odlične romane i potvrdio veliki talent Kristiana Novaka, a tportalova redakcija prošlih je mjeseci objavljivala vrlo zanimljiv popratni sadržaj, pri čemu se izdvajaju kratki eseji autora-finalista o motivaciji za pisanje. Dakle, riječ je o natječaju koji je širokoj publici pružio mnogo više od 'spektakularnog' nadmetanja u proznoj 'areni'. Tko onda spada u gubitnike?
 
Iako tportal iz godine u godinu organizira ovu cijenjenu književnu nagradu, duži pratitelji portala mogu primijetiti da se nekad bogata kulturna rubrika značajno stanjila. Zbog karaktera nagrade i smanjenog prostora, postojeći sadržaj ponajviše se fokusira na romane, pogotovo one koji ulaze u polufinale i finale natječaja, dok se o ostalim književnim formama i autorima van konkurencije na portalu piše malo ili nimalo. Krug gubitnika se širi. 
 
No, za izdavače romana natječaj pruža odličnu priliku za besplatnu reklamu i dodatnu zaradu jer sam ulazak romana u finale može dovesti do bolje prodaje i otkupa za knjižnice. Stoga ne čudi što se, unatoč rastu krize, broj prijavljenih romana ne mijenja (recimo, 2011. je prijavljeno 50 romana, a ove godine 47, što je razlika od 6%). Ali promijenio se broj izdavača – 2011. u konkurenciji ih je bilo 27, a ove 21 (razlika od 22%). Pet izdavača potpisuje 25 romana od 47 prijavljenih. Dakle, dio kuća je nestao, a dio je povećao produkciju. S obzirom na krizu knjižarskog lanca koja je pogodila hrvatske izdavače, ne bi bilo iznenađenje da broj prijavljenih romana u 2018. i 2019. ostane približno isti, a broj izdavača drastično padne. Krug gubitnika se sužava.
 
Vrijedi spomenuti i 'pobjednike' koji su odabrani u peteročlani (nekad sedmeročlani) žiri. Možemo opaziti da članovi žirija imaju bogato iskustvo rada u raznim granama književnosti, od pisanja kritika i knjiga preko organizacije događanja i predavanja do uređivanja i prevođenja. To raznoliko iskustvo može se gledati kao hvalevrijedna širina, ali i kao simptom polja u kojem je za popunjavanje kućnog budžeta nužno istovremeno raditi niz različitih poslova. Pa tako pet članova žirija, uz sve ostale stalne i privremene angažmane, treba pročitati oko 50 romana u par mjeseci i javno objaviti odluku o najboljim djelima. Ovdje je teško reći tko nije gubitnik. 
 
Naposljetku, tu su i sami pisci gdje je situacija barem jasna. Pobjednik doslovno dobiva sve, odnosno 50.000 kuna nagradnog fonda (nekad 100.000), a teško je vidjeti što dobivaju ostali finalisti. Ovogodišnji 'gubitnici' Daša Drndić, Damir Karakaš i Olja Savičević Ivančević već su prepoznati, nagrađivani i prevođeni. Slađana Bukovac je za prethodna dva romana dobila Kiklop i ušla u uži izbor za Mešu Selimovića. Pisci kojima bi vidljivost nešto značila obično ne dolaze u završnicu ovako prestižne nagrade. Etablirani pisci, pak, trebaju ono što čak ni oni ne mogu imati – sigurnu i stalnu plaću, koja može pokriti egzistencijalne potrebe dok rade na novom djelu. To ne može ni autor romana godine – kad bi Novak sad odlučio napustiti sve ostale angažmane i posvetiti se pisanju nove knjige, nagradni novac bi mu dostajao za maksimalno godinu dana financijske neovisnosti.
 
Format svakog natjecanja suprotstavlja sudionike, smanjuje konkurenciju i dovodi nas do uzbudljive završnice u kojoj ostaje jedan pobjednik. To se, nažalost, događa i ovdje. S godinama se sve smanjuje – broj izdavača i profesionalnih pisaca, broj medija i medijski zastupljenih djela, broj kritičara, pa na kraju i broj književnih natječaja. No, taj trend neće dovesti do konačnog pobjednika, nego do općeg poraza. U ovom ekonomskom sustavu, s ovakvom kulturnom politikom, s ovim pravilima igre, književnost u cjelini sigurno putuje prema porazu.
POVRATAK NA VRH STRANICE