Ponedjeljak
05.02.2018.

Volimo ući u istu rijeku




Extra_large_zkm
Milica Manojlović, Pjer Meničanin i Adrian Pezdirc, 'Črna mati zemla' (Predstava i foto: ZKM)
A+ A-
Ljudi ne mogu ispričati neku priču samo jednom. Vole je ponavljati na različite načine, slušati više puta i koristiti u raznim prigodama. Ponavljanje nije specifikum usmene književnosti ni plod nečije zaboravljivosti, nego simptom nečeg drugog, možda potrebe za stabilnom slikom sebe i svijeta koja se temelji na već dobro poznatim pričama, a možda i znatiželje da čujemo kako ista priča odzvanja u novim uvjetima – u drugom prostoru, vremenu, mediju, ali i u drugoj osobi, jer i mi smo se promijenili otkad smo prošli put čuli istu priču. 
 
Jedan od oblika tog ponavljanja je adaptacija književnog predloška za film ili kazalište. Naravno, u slučaju adaptacije češće se radi o običnoj želji za profitom, kao što je vidljivo u holivudskim filmovima koji od stripa praktički preuzimaju i priču i spreman vizualni storyboard, uz dodatak agresivnih digitalnih efekata i sterilizaciju priče. No zloupotreba adaptacije ne znači da je ona sama po sebi bezvrijedna. 
 
Slučajno ili ne, u posljednje vrijeme u Hrvatskoj se pojavio neuobičajeno velik broj adaptacija književnih djela. Izdvajaju se film Osmi povjerenik (redatelj i scenarist Ivan Salaj, autor romana Renato Baretić), ZKM-ova predstava Črna mati zemla (r. Dora Ruždjak Podolski, autor dramskog teksta Tomislav Zajec, autor romana Kristian Novak), HNK-ov Ciganin, ali najljepši (r. Ivica Buljan, autor teksta Ivor Martinić, autor romana Kristian Novak), Gavellino Sjećanje šume (r. Tamara Damjanović, autorica teksta Nina Bajsić i Tamara Damjanović, autor romana Damir Karakaš) i HNK-ovi Ispravci ritma (r. Goran Sergej Pristaš, autor teksta Goran Ferčec, autor pripovijetke Dobri duh Zagreba Pavao Pavličić).
 
Naravno, i iza ovih naslova vjerojatno stoji ideja kako privući što širu publiku koristeći primamljivost književnog predloška i autora. Novakovi romani višestruko su nagrađena i popularna djela novog hit-pisca, Sjećanje šume iznimno je hvaljena i također nagrađena knjiga dobro poznatog Karakaša, Baretićev roman jedan je od najčitanijih suvremenih domaćih naslova, a Pavličićeva pripovijetka je omiljeni klasik. Predstave će sigurno privući i njihovu čitateljsku i svoju kazališnu publiku, kao i brojne ljude koje su ova djela zaintrigirala, ali nikako da ih stignu pročitati, pa će radije otići u kino ili kazalište. 
 
I naravno, adaptacije se temelje na 'pukoj' reciklaži svojih prethodnika, ali to ih ne čini manje vrijednima, pa čak ni bitno različitima od 'originalnih' djela. Stvaranje svakog djela je svjesno ili nesvjesno preuzimanje raznih predložaka (manjih i većih dijelova iz vlastitog života, tuđih priča, umjetničkih konvencija ili konkretnih djela) te njihovo povezivanje u novu cjelinu. Čak se i posve preuzeti predložak adaptiranjem za drugi medij pretvara u nešto jedinstveno. Kod adaptacije ne postoji isto sranje, drugo pakovanje – nova forma nužno podrazumijeva i novi sadržaj. 
 
To znači i da proces reciklaže zahtjeva kreativnost. Književni tekst, pogotovo dobar tekst, nemilice koristi prednosti književnog medija i nimalo ne olakšava posao svom adaptatoru. Novak može i zna elegantno kreirati svoj svijet na 400 stranica, iz više perspektiva i pripovjednih linija, ali vremenski i prostorno ograničena predstava to ne može doslovno prenijeti. Praktički je nemoguće prevesti specifično književne aspekte na jezik drugog medija, a riskantno je (mada nužno) izmišljati nove dijelove priče kako bi se iskoristile prednosti kazališne pozornice ili filmske tehnike. Što adaptacija doslovnije prati predložak, to je slabija preslika izvornika. I tu leži ironija: adaptacija se nužno šlepa uz ideje i prestiž izvornog djela, ali treba se emancipirati od izvornika da bi ga uopće uspjela prenijeti ili makar stvoriti nešto zanimljivo. I iako se adaptacija temelji na želji ljudi da gledaju istu priču, ona mora biti prikazana na novi način – inače će publika zaključiti da uopće nije nalik izvorniku. 
 
Ove adaptacije su, izgleda, ipak uspjele. Osmi povjerenik je dobio različite kritike, ali dosta dobro prolazi u kinima; Črna mati zemla osvojila je niz kazališnih nagrada; Ciganin, ali najljepši i Sjećanje šume tek su krenuli i dobili su uglavnom pozitivne kritike. Tome valja dodati i lijepu činjenicu da su sve navedene adaptacije lijepo iskoristile lokalne idiome umjesto standardnog 'književnog' jezika koji u filmovima i kazalištu inače zvuči tako beživotno. 
 
No, ako me netko tjera puškom da odmah odem pogledati jednu od adaptacija, odabrao bih Ispravljanje ritma. Volio bih opet vidjeti kako je istu priču 1976. napisao Pavličić (koju sam pročitao u srednjoj školi), u filmu Ritam zločina 1981. režirao Zoran Tadić (koji sam pogledao na faksu), a sada izvela eksperimentalna plesna skupina BADco. Želio bih vidjeti kako se izvorna priča mijenja kroz razne medije i prisjetiti se tko sam bio dok sam čitao ili gledao istu priču.
 
Bez oružane prijetnje, ostao bih ipak doma i pogledao opet Adaptaciju, briljantni film scenarista Charlieja Kaufmanna u kojem dva Nicholasa Cagea očajnički pokušavaju filmski adaptirati publicističku knjigu o orhidejama. Zapravo je tim filmom na mnogo zabavniji i kompleksniji način rečeno sve što stoji u ovom tekstu, ali – zašto ne pokušati ponoviti još jednom?

POVRATAK NA VRH STRANICE