Srijeda
18.07.2018.

Figurice iz visokog društva

naslov knjige Zec jantarnih očiju autor Edmund de Waal
izdavač Mozaik knjiga godina izdanja 2012. prevoditelj Patricija Vodopija (eng)



Extra_large_netsuke
Foto: Wellcome.ac.uk
A+ A-
Ne znam vise je li to knjiga o mojoj obitelji, o uspomenama, o meni samom ili je još uvijek knjiga o japanskim stvarčicama. (str. 354.)
 
Edmund de Waal poznati je lončar i povjesničar umjetnosti, a knjigom Zec jantarnih očiju okušao se i kao pisac. Djelo je kombinacija dnevnika i obiteljske kronike u kojemu autor ispisuje bogatu povijest svoje obitelji od sredine 19. stoljeća sve do danas. 
 
Naslijedivši od prastrica 264 japanske netsuke figurice, autor polazi u potragu za postajama putovanja koje su ih dovele do njega: Pariz, Beč, Tokio, London, Odessa, otkrivajući sudbine brojnih svojih predaka. Priča započinje njegovim putem u Pariz, grad prvog vlasnika figurica, Charlesa Ephrussija, a potom seli u Beč. Događanja u Beču obuhvaćaju razdoblje od početka 20. stoljeća do 1938. i dolaska nacista na vlast. Četvrti dio pokriva događaje u Tokiu od završetka rata do 2001. godine. Putovanje i priča se potom nastavljaju u Odessi, odakle obitelj Ephrussi porijeklom dolazi, a autorovo putovanje završava u njegovom domu u Londonu, gdje su i figurice konačno pronašle dom. 
 
Knjiga je najavljena kao krajnje dirljiva i napeta biografska i detektivska priča, no je li doista tako? Ako pitate Booksin čitateljski klub – nije, a članovi koji su imali velika očekivanja ostali su razočarani.
 
Iako nam je naslov ovog djela zvučao poetično, ono to nije. Stil koji, jasno, uvelike proizlazi iz žanra, za neke od članova čitateljskog kluba bio je nepodnošljiv: dugi i pretjerano detaljni opisi, konstantna potreba oslanjanja i isticanja konkretnih izvora, mnoštvo povijesnih činjenica, lokaliteta i osoba u kombinaciji s manjkom dijaloga i emocija neke su naveli da roman prestanu čitati već prije prve trećine. 
 
Stoga je jasno kako se većina naših čitatelja zapitala zašto je ovo objavljeno kao beletristika, a ne publicistika. Autor, ukratko rečeno, piše povijest svoje obitelji, istodobno donoseći kulturnu sliku Europe 19. i 20. stoljeća, pa tako piše o bogatom pariškom kulturnom društvu na prijelazu stoljeća, razvoju antisemitizma u Parizu, Dreyfusovoj aferi, poznatim impresionistima i njihovim slikama, gradnji Ringstraße u Beču, bujanju i konačnoj pobjedi nacizma u Austriji, svemu što je došlo s njim i poslije njega itd. Treba istaknuti da autor ima smisla za pripovijedanje, duh vremena izvrsno je dočarao, strpljivo i detaljno nam opisuje svoje obiteljsko stablo, bogate pariške i bečke palače, eksterijere i interijere, običaje i navike, sklonost trošenju i slobodnom ponašanju, no emocije gotovo u potpunosti izostaju, osim u nekim iznimkama uglavnom kratkih autorovih komentara i potrebe da obiteljsku sudbinu i nanesenu im nepravdu do kraja rasvijetli. 
 
Dotaknuli smo se i netsuke figurica, koje su autoru neizmjerno važne i u priči im se neprestano vraća, no zaključili smo da u knjizi nisu dovoljno razjašnjeni njihova namjena ni izgled. Osim toga, iako su za priču nesumnjivo važne, figurice nipošto nisu ključne, priča bi mogla prirodno teći i bez njih pa se njihovo neprestano spominjanje čini pomalo suvišno.
 
Najzanimljiviji i definitivno najpotresniji dio jest onaj vezan za uspon i prevlast nacizma u Austriji. Autor nam ovdje prikazuje drugu, rjeđe poznatu stranu o tretmanu bogatih Židova, njihovoj pljački i konačnom bijegu od nacističkog režima. Odnosno, prikazuje holokaust bez logora, bez likova sitnog, jadnog svijeta, već isključivo kroz pljačku i poniženje te preraspodjelu bogatstva. Nacisti su obitelji Ephrussi, kao i drugim bogatim židovskim obiteljima, u manje od mjesec dana nakon dolaska na vlast prisilno uzeli sve što su imali, ostavivši im tek dvije sobe u njihovoj nekadašnjoj palači. Pošto je život u Beču postao iznimno opasan, obitelj bježi u Turnbridge Wells. 
 
Iako je njihova sudbina neupitno tragična, događaji obitelji Ephrussi neke od članova čitateljskog kluba ostavili su ravnodušnijima no što bi se to moglo pretpostaviti. Naime, nakon gotovo 200 stranica opisivanja bogaćenja, trošenja i neizmjernog luksuza koji se doimaju kao da su sami sebi svrha i, po nekima, razvratnog ponašanja, sudbina obitelji tijekom Drugog svjetskog rata, opisana na svega tridesetak strana, u nekima jednostavno nije izazvala suosjećanje. 
 
Dojam površnosti i nemogućnost poistovjećenja s likovima protežu se kroz cijelu knjigu. Naime, autor se, kako je već iz ovog kratkog izvještaja vidljivo, silno trudi dočarati nam raskoš svoga obiteljskog stabla. Neprestano spominje mnoštvo imena svojih dalekih predaka, njihove veze s poznatim umjetnicima i književnicima: u nekoliko navrata ističe kako su bili uzori za Proustovog Swanna, a jedan od njih čak se pojavljuje i na poznatoj Renoirovoj slici Doručak na brodici. Detaljno opisuje palače, njihov inventar, investicije, poslove i općenito materijalno bogatstvo, a obiteljskim odnosima koji su, složili smo se, mmnogo zanimljiviji, dano je premalo prostora. Zbog svega navedenoga nekim čitateljima činilo se da je i sam autor pretjerano fokusiran na materijalno i da se silno trudi impresionirati bogatstvom i visokim društvenim statusom svojih predaka.
 
Taj dojam vrijedi potkrijepiti sljedećim citatom: "Emmy, djeca i mali Rudolf nisu baš doslovno oskudijevali. Nisu morali ništa prodavati kako bi kupili hranu i benzin. Ali ono što su posjedovali protezalo se na sadržaj te ogromne kuće." (str. 223.) Nakon toga slijedi golem odlomak nabrajanja njihova imetka: netsuke figurice, slike starih majstora, francusko pokućstvo, porculan, srebrnina, zlatnina, automobil... Dakle, u uvjetima u kojima drugi ljudi gube dostojanstvo i živote, a hrane gotovo da i nema (svega se toga autor dotiče u djelu), gubitak (dijela) materijalnog bogatstva i ne čini se toliko tragičnim. 
 
Likovi su, složili smo se, mahom plošni, površni, posvećeni luksuzu i društvenom usponu, s izuzecima autorove bake Elisabeth koja je doktorirala (a zanimljivo je prikazan i njen odnos s Rilkeom) te njezina brata, autorova praujaka Iggija, koji, premda od majke naslijedivši ljubav prema modi, postaje vojnik i naposljetku bankar u Japanu, kao i njegovi preci. Dakle, njihove su priče nešto detaljnije ispričane, vjerojatno zbog činjenice da su jedini koje je autor osobno poznavao. U oko nam je upao i tretman sluškinje Anne, vjerojatno najvažnije u cijeloj priči o netsuke figricama, koja ih je sakrila i čuvala od nacista (svih 264!), a nitko u obitelji nije joj znao ni prezime.
 
Druženje smo završili zaključkom da bismo knjigu preporučili svakome tko voli europsku povijest, umjetnost, opise arhitekture te želi steći općenit dojam o životu bogatih stanovnika Pariza i Beča krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, koji su prevlašću nacizma izgubili baš sve osim jedni druge.
 
Booksa Book Club na odmoru je do 20. rujna, kad ćemo razgovarati o knjizi Atlas oblaka Davida Mitchella. Veselimo se ljetu, čitanju i idućem druženju!
POVRATAK NA VRH STRANICE