Četvrtak
20.04.2017.

O beštijama i ljudima

naslov knjige Bestijarij autor Witold Gombrowicz (ur. Włodzimierz Bolecki)
izdavač Fraktura godina izdanja 2017. prevoditelj Mladen Martić (polj)



Extra_large_lucija_gombrowicz
Foto: bambe1964 / Flickr
A+ A-
U predgovoru zbirke pripovijetki Bakakaj Witold Gombrowicz tvrdi: "Jednostavna stvar, što je čitatelj pametniji, to će i knjiga ispasti pametnija; a što je čitatelj gluplji i beznadniji, to će i knjiga biti gluplja." Bestijarij Witolda Gombrowicza izazovan je i iskusnim gombrovičevcima, kamoli čitateljima slabijeg kalibra. U centru njegove ludičke strukture je životinja, u otprilike 140 varijanti i isto toliko tekstualnih funkcija.
 
Tri godine nakon Posmrtne autobiografije, antologije Gombrowiczevih autobiografskih zapisa, Fraktura je predstavila Bestijarij. Nastala pod uredničkom paskom poljskog teoretičara i gombrovičologa Włodzimierza Boleckog, zbirka predstavlja Boleckijev eksperiment nad žanrom i piščevim opusom. 
 
Gombrovičevski bestijarij, piše Bolecki, može se u različitim nijansama parodije pronaći u prvim pričama iz tomova Uspomene iz puberteta i Ferdydurke, u simbolici Iwone i Vjenčanja, realističkim opisima Opsjednutih, u grotesci Trans-Atlantika, pa sve do epistemološke i ontološke drame u Kozmosu. Jezična i književna neobičnost realizacije toga motiva, slično kao i svaki element u Gombrowiczevu djelu, nije slučajna i neutralna, već služi za izražavanje vlastite piščeve problematike – prije svega antropološke i filozofske. (str. 13)
 
Iako kompozicijski vjeran žanrovskoj poetici (generički i vrsni nazivi životinja u naslovima poglavlja, grafičko naglašavanje zooleksema, aneks sa taksonomskim indeksom), Bestijarij predstavlja ironijski odmak od bestijarijske forme. Njegov jezik je autentičan, polisemičan i opsjednut mišlju o ontološkom kontaktu čovjeka i životinje. Mene tim ponorima, konfrontaciji s konjem, hruštem, biljem, gura moja težnja "povezivanja s niskošću". (str. 65)

Susret s kravom u poglavlju Odmjeravaju me krda konja, a motre me i krave u golemim količinama naratora ponižava jer ističe njegovu ljudskost. Iako na istome mjestu ustvrđuje kako je kontrast čovjeka i životinje izlječiv, u poglavlju Čovjek na konju je skandal narator će zauzeti oprečnu poziciju, proglasiti se "demonom, anti-konjem, anti-drvetom, anti-prirodom, bićem niotkuda, došljakom, inozemcem, strancem i, shodno tome, zaključati se u svoju ljudsku kuću." (str. 66)
 
Boleckijeva zbirka promovira upravo misaonu rastresenost pisca promatrača, pobunjenika i filozofa. Osvješćivanje boli kao referentne točke u životu čovjeka/životinje na trenutke rezultira tupošću Mersaulta iz Camusovog Stranca ("Mene na primjer neki smatraju bezosjećajnim, jer mi je teško sakriti da mi bol najbližih nije uopće najbliži bol", str. 24), na trenutke sartrovskom mučninom ("Bože, dopusti mi da izbljujem ljudski oblik!", str. 46), ali uvijek nemogućnošću niveliranja ljudske i životinjske pozicije. Navodeći misaone potke djela, Bolecki slično zaključuje o gombrovičevskoj formulaciji neuklonjive egzistencijalne razlike svijeta ljudi i svijeta životinja (str. 18).
 
Bestijarij koncentrira i vjerne opise životinja iz Gombrowiczevog opusa. Muhe su malaksale, zgnječene i pobacane po podu, vjeverice povijene u klupko uslijed udarca o drvo, a vrapci sasušene kuglice, sve manje slične vrapcu. (str. 119) Paradoksalno, mrtve životinje naelektrizirane su životom koji na trenutke provocira čovjeka - ... i ako bi taj glupan stvarno otišao do njega, vrabac bi postao personom koja prima posjete! (str. 104) Važnost životinje Gombrowicz objašnjava razlikom između Hegelove filozofije apsolutnog duha i Kierkegaardovog egzistencijalizma. Prvi naglašava važnost pojma i slavi apstraktnu životinju, dok drugi podcrtava egzistenciju i, posljedično, dolazi do konkretne, vremenite i prostorno situirane životinje.
 
No, što je ona na semantičkoj razini? Ovisno o kontekstu u knjizi, životinja je simptom misaone transcendencije, sotonski omen, mitologem, indikator materijalnog preobilja, presonifikacija seksualnosti i samosažaljenja. Bolecki u uvodu dobro primjećuje da Gombrowicz ne pripovijeda toliko o životinjama, koliko se služi njihovim nazivima. One su ulaz u prostor, ne životinjskog, nego povlašteno ljudskog, inherentno Drugo virtuozno raspršeno po zemlji, vodi i zraku. Lastavica koju narator muči u poglavlju U mladosti sam mučio životinje tako prokazuje ljudsku okrutnost, ali i hrabrost da se osvijesti ljudsko licemjerje: "Tako se vi, moja gospodo, smiješite, mrštite; tetošite lastavice, a mučite žabe, dižete nos; neprestano nekoga tamo mrzite, nekoga se tamo gadite, pa iznova upadate u neshvatljivo stanje ljubavi i ushićenja – a sve poradi nekakve Tajne." (str. 26)
 
Uloga ideologije i religije pokazuje se zanimljivom u epizodi Duśovog ranjenog psa u poglavlju Čovjek na konju je skandal. Od četvero ljudi (anti-pasa) koji odlučuju o psećoj sudbini, autor komunisticu Jeanne i katolika Jaceka diskvalificira kao jednako neupotrebljive. Njezina ljudskost, ustvrđuje, završava na čovjeku, a njegov je osjećaj psećeg bola svisoka. (str. 68, 70) S obzirom na ranije iznesene zaključke o Drugome, nameće se pitanje kakva je priroda opisanog odnosa, i je li životinjskost baš uvijek esencija životinje, ili, vrlo često, i čovjeka.
 
Za kraj bi trebalo spomenuti kafkijansku prispodobu (Odmjeravaju me krda konja, a motre me i krave u golemim količinama) u kojoj narator i prijatelj Miętus na periferiji grada bivaju gonjeni od seljaka-pasa. Prizor poživinčenih ljudi koji na povocima vuku prave pse začinjen je humorom prevedenim u duhu kajkavštine (Ampak mi nisme ljudi, mi smo pesi, pesi sme. Vau! Vau!, str. 52).
 
Tko je Gombrowicza već upoznao putem romana ili kraće forme, ne treba nagovor na čitanje Bestijarija. Kome je ovo prvi ulaz u trasu poljske avangardne književnosti, neka se zadovolji kratkom opaskom: Bestijarij je uvrnuti kompendij, strukturirani nered u koji se može ući logikom naracije ili motiva, priručnik za promišljanje vlastite životinjske ljudskosti. On ima svoj tematski fokus, ali čitateljev fokus širi na širok Gombrowiczev opus suptilnošću dobro osmišljene zbirke.
 
***
 
Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE