Srijeda
11.04.2018.

Izolirani na Otoku

naslov knjige Viši od mora autor Francesca Melandri
izdavač Fraktura godina izdanja 2014. prevoditelj Ana Badurina (tal)



Extra_large_alcatraz_island_at_sunset2
Alcatraz (Foto: Centpacrr / Wikipedia)
A+ A-
Otok usred mora, a na otoku zatvor. U nosnicama miris smokvi i soli, a u sjećanju krv i smrt. Paolo i Luisa žure u posjet najbližima, a o susretu s njima u tekstu ni riječi.
 
Booksa Book Club ovaj se četvrtak sastao kako bi razgovarao o romanu Viši od mora talijanske spisateljice Francesce Melandri, čemu je povod njeno skoro gostovanje u Booksi. Melandri je rođena 1964. u Rimu, autorica je scenarija, dokumentarnih filmova i nagrađivanih romana Eva spava (izvorno 2010; Fraktura, 2017.) te spomenutog Viši od mora (izvorno 2011; Fraktura, 2014.) 
 
Kritika ga je izvrsno prihvatila opisujući ga kao "ljubavnu priču i iznimno samilostan portret zatvorskoga svijeta" (Elle), roman s "neobičnom i originalnom vizurom" u kojem "autorica nježno, sramežljivo i iznimno profinjeno ocrtava psihologiju likova... zbog čega primarnu ulogu u romanu preuzimaju upravo izvanredni dijalozi" (Corriere della Sera – La Lettura), a njegova ljepota "leži u polaganom sramežljivom i nevinom približavanju Paola i Luise... koje međusobno privlači neizreciva patnja" (La Stampa - TTL). Booksin kritičar Ivan Tomašić u svom začitavanju priznaje Melandri vještinu dijaloga i ambicioznost teme, a zamjera joj ponekad pretjerano forsiranje Mediterana, turobne atmosfere, pa čak i zastranjivanje u patetičnost, no zaključuje da se radi o dobrom romanu vrijednom čitanja.
 
Book Clubu ovoga se puta pridružilo devet članova, a svi smo se složili da je riječ o vrlo dobrom romanu s neobičnom i uspješno prezentiranom temom. Naime, roman tematizira načine na koje život iza rešetaka pogađa zatvorenikove najbliže. Paolo i Luisa, dvoje glavnih likova, zaputili su se u posjet zatvoru na Otoku koji se doima smješten na kraju svijeta, iako su sami zatvorenici pa i susret s njima, u romanu izostavljeni. Paolo, umirovljeni profesor filozofije, posjećuje svoga sina, političkog zatvorenika, a Luisa, žena sa sela u unutrašnjosti Italije, svoga muža, nasilnika kojega je ubojstvo u krčmi koštalo slobode. Maestral ih je zatočio na Otoku, čime počinje njihovo postupno zbližavanje.
 
No, radi li se ovdje doista o ljubavnoj priči, kako stoji u jednoj od kritika? Konkretnije, diskusiju smo započeli raspravom o tome je li njihovo postupno i suptilno zbližavanje dovedeno do krajnosti. Većina grupe njihov odnos nije doživjela kao romantično ljubavni, a ako se ovdje i radi o ljubavnoj priči, onda je ona lišena romantičnih konotacija i odnosi se na roditeljsku i prijateljsku ljubav. Neki su, potkrijepivši citatom svoje mišljenje, Paolov i Luisin odnos ipak shvatili kao ljubavni: "...može postojati ljubav daleko od kopna svakodnevice, tisuću milja od obale planova. (...) Ljubav na otvorenome moru." (str. 149), što je rezultiralo iznevjerenim očekivanjima nekoliko članova. Većina je ipak okarakterizirala odnos Paola i Luise kao odnos utjehe dvoje očajnih ljudi, prijateljski odnos razumijevanja i zbližavanja dvoje stranaca u iznimno teškoj situaciji.
 
Kad su u pitanju likovi, zaključili smo da je psihološka karakterizacija izvrsna: likovi su uvjerljivi, s njima suosjećamo, zanimaju nas njihove priče, sjećanja i prošlost, želimo im sretan završetak romana (neki od nas isključivo odvojen), a dijalozi su izvanredni. Osim Paola i Luise, od likova svakako treba spomenuti i čuvara Pierfrancesca Nittija i njegovu ženu, otočku učiteljicu Mariu Catherinu. Iako je njihovoj priči posvećeno manje pažnje, oni ne gube na uvjerljivosti, a njihov odnos, u romanu jedini, složili smo se, izričito ljubavni, jednako je zanimljiv. 
 
U raspravi o dubini opisa dvoje glavnih likova nismo se mogli složiti oko toga čijoj je životnoj priči posvećeno više pažnje: dijelu grupe učinilo se da opis Paolove prošlosti, njegova odnosa sa suprugom i sinom te profesorskog djelovanja i filozofskih razmatranja, njegovoj priči daje veću dubinu. Drugi dio grupe bio je potpuno suprotnoga mišljenja, smatrajući da je detalji poput Luisina opsesivnog brojanja, opisa njenoga fizičkoga rada i kompliciranog, nimalo lijepog odnosa s mužem, čine višeslojnijim likom.

Ovdje smo prodiskutirali i o tome koliko su Paolo i Luisa zapravo različiti. Na prvi pogled velike su opreke među njima: prva i najočitija, Paolo je visoko obrazovan, dok Luisa nije; Paolo dolazi iz grada, bavi se intelektualnim radom, Luisa je sa sela, i bavi se fizičkim radom, vrtom, stokom i djecom. Dio grupe zaključio  je kako se njihov odnos razvio iz jedine sličnosti koja ih spaja: bližnji im je u zatvoru. Drugi dio grupe smatrao je da su razlike među njima mnogo manje nego što se na prvi pogled čine, a spaja ih jedna golema sličnost: oboje teže unutarnjem redu stvari, što je kod Luise manifestirano njenom željom da sve konce drži u rukama, banalnije možda i već spomenutim stalnim brojanjem, dok je kod Paola to manifestirano snažnom željom za moralnom ispravnošću svijeta.
 
Zatim smo se dotaknuli Otoka kao mjesta radnje i mediteranske atmosfere, koja je za roman vrlo važna i često opisivana. Je li opis Mediterana doista pomalo isforsiran u romanu? Složili smo se da nije: kontrast opisa ljepote Otoka i surovosti ustanove koja je na njemu smještena vrlina je romana. Dotaknuli smo se i činjenice da je Otok neimenovan, no dosljedno se piše velikim početnim slovom, što doprinosi univerzalnosti priče, ali i neodređenosti, prebacujući pažnju s konkretne lokacije na samu atmosferu mjesta. Većina grupe radnju nije mogla zamisliti na drugoj lokaciji, Otok nam se čini kao pravo mjesto na kojemu dvoje ljudi mogu zaglaviti na jedan dan bez mogućnosti povratka i veze s ostatkom svijeta (neki od nas doživjeli su to iz prve ruke). Ipak, dio grupe može zamisliti zatvor visoko u planini ("Viši od planine"?!) budući da su za radnju, kad je u pitanju lokacija, bitne odsječenost i izoliranost prouzrokovane lošim vremenskim uvjetima. 
 
Iako mu nismo našli mnogo mana, svi smo se složili da je kraj romana njegova najslabija točka, odnosno da nam se zadnje poglavlje naslovljeno Trideset godina poslije čini suvišno, a uspješniji kraj svi smo zamislili svega nekoliko stranica ranije, u sadašnjosti radnje, nakon telefonskog razgovora glavnih likova Paola i Luise, njihova glasnog smijanja, s neizvjesnom budućnosti. Suprotno tome, zadnje poglavlje romanu daje eksplicitno sretan završetak, a čitatelju nije ostavio dovoljno mjesta za maštu, što je nekima u grupi zasmetalo, a nekima sam happy end romanu ne pristaje.
 
Na kraju druženja zaključili smo da je Viši od mora knjiga za preporučiti: zanimljiva tema, uvjerljivi likovi i dijalozi, dobro dočarana mediteranska atmosfera u kontrastu sa zatvorskom surovošću, minimalna doza patetike u stilski izvrsno napisanom romanu. Stoga se s kritikom Ivana Tomašića nismo u potpunosti složili: ovo nije dobar, nego odličan roman!
POVRATAK NA VRH STRANICE