Srijeda
05.09.2018.

Kad zločesti dečko postane tata

naslov knjige Život bez kraja autor Frederic Beigbeder
izdavač OceanMore godina izdanja 2018. prevoditelj Ita Kovač (fra)



Extra_large_oscar_wilde
Oscar Wilde, dendi svih dendija (Foto: Wikipedia)
A+ A-
Ako ste se rodili u familiju visoke buržoazije 1950-ih, više desetljeća živjeli životom pariškog jet-seta, ako su vas slikali za naslovnice modnih časopisa, ako ste bili televizijski voditelj, copywriter u velikoj marketinškoj kući, ako ste organizirali velike partije i šmrkali kokain na haubi automobila ispred poznatog kluba pa zbog toga završili u zatvoru, onda sigurno imate neke dobre priče. A ako ste još pritom i pisac, dobra je šansa da će od tih iskustava nastati književnost. 
 
Obrazovan, kultiviran i bogat, Frédéric Beigbeder jedan je od najpoznatijih francuskih pisaca i dendija. S obzirom na tradiciju iz koje proizlazi, to nije ni čudo – dovoljno je sjetiti se poetskih programa Baudelairea ili Huysmansa, ili zamisliti Michela Foucaulta koji u dizajnerskom odijelu 1968. sa zgrade Sveučilišta Pariz-VIII baca kamenje na policiju. U svojim je ranijim pripovijestima Beigbeder obradio ono što je smatrao bitnim, poput ljubavi u Ljubav traje tri godine ili odnosa reklame i stvarnosti u kultnoj 129,90kn. U novom romanu Život bez kraja bitne su postale neke druge stvari.
 
Što se, dakle, dogodilo čovjeku koji je godinama partijao, provocirao, drogirao se, hedonistički uživao u životu i vlastitom statusu?
 
Dogodilo mu se – vrijeme. Beigbeder piše Život bez kraja iz perspektive razvedenog i opet oženjenog čovjeka u pedesetim godinama koji ima dvoje djece, a jedina misao koja mu se vrti po glavi je – smrt. Možemo reći da je smrt, odnosno smrtnost, osnovna tema romana, dok se radnja može svesti na (znanstveni) put do besmrtnosti. Na kojih 250 stranica pripovjedač se potuca od Izraela preko Švicarske do Sjedinjenih Država, posjećuje najbolje svjetske genetičare, sve ne bi li uspio iz njih izvući eliksir mladosti, Sveti gral, recept besmrtnosti ili bar života koji bi bio dug kojih dvjestotinjak godina. Za našeg Beigbedera i to bi, izgleda, bila sitnica.
 
U tom ga putovanju prati kćerkica Remy i (dijelom) supruga te humanoidni robot u kojeg se mala Remy zaljubi. Živi razgovori sa živopisnim znanstvenicima, nježni razgovori s kćerima i unutarnji monolozi samog pripovjedača zabavni su, opušteni i duhoviti. Čak i kad se radi o teškim i mračnim stvarima – što je, zapravo, dosta često – Beigbeder ne odustaje od humora i cinizma. S druge strane, pripovjedač se dezintegrira od ljubavi dok razmišlja o supruzi ili dok telefonski razgovara s kćerkicom koja još ne može pričati. Svaki od tih načina, i onaj cinični, zajedljivi i duhoviti, i ova nježna šaputanja s bližnjima, sve je u Životu jednako uvjerljivo i simpatično, mada rijetko više od toga. 
 
Meni su osobno najzabavnije bile tablice, odnosno usporedbe u obliku tablica, koje bi Beigbeder tu i tamo ubacio u roman. Primjerice, komparacija samca u tridesetima i oca u pedesetima navodi sljedeće opozicije: ide spavati u sedam ujutro (samac) – budi se u sedam ujutro (otac); vodi ljubav svakodnevno (samac) – drka na Youpornu dok dijete spava (otac); ide na rock festival (samac) – kupuje DVD-ove rock koncerata (otac); osjeća miris kurve (samac) – osjeća miris dječje bljuvotine (otac)...

Ruku na srce, Beigbeder nije pisac na razini ranije spomenutih dendija i kanonskih autora. No ako tražite neki roman koji će vas zabaviti i opustiti, a eventualno nešto i naučiti (s obzirom da uzima mnogo od znanstvenog diskursa biologije, genetike itd.), Život bez kraja je definitivno dobar izbor. 
POVRATAK NA VRH STRANICE