Srijeda
13.09.2017.

Život na sjeveru

naslov knjige Moja borba : Treća i Četvrta knjiga autor Karl Ove Knausgård
izdavač OceanMore godina izdanja 2016. / 2017. prevoditelj Anja Majnarić (nor)



Extra_large_knausgaard
Harstad, Norveška (Foto: Agnar Kaarbø / Flickr )
A+ A-
Od 1963. svake dvije godine dodjeljuje se Jeruzalemska nagrada za književnike koji pišu o temi ljudske slobode u društvu. U lipnju ove godine nagrada je dodijeljena po 28. put, a slavodobitnik je – Karl Ove Knausgaard. Prije njega ovo vrijedno književno priznanje dobili su Ismail Kadare, Ian McEwan, Susan Sontag, Don DeLillo, Mario Vargas Llosa, Zbigniew Herbert, Ernesto Sabato, Milan Kundera, Octavio Paz, Jorge Luis Borges i da ne nabrajamo dalje – popis je to literarne reprezentacije svijeta.
 
Danas vjerojatno najpoznatijeg Karla Ovea Booksina obavještajna agencija (BOA) zapazila je još u onom prvom valu knausgaardizacije književnog svijeta. Naši špijuni razasuti diljem planeta dojavili su nam to ime i podvukli – pratite ovog lika, uskoro će se nešto u vezi s njim dogoditi i to neće biti mala stvar. Bili smo sumnjičavi, i prije se događalo da nas upozore na određene pojave, no često su to bile lažne uzbune – ćorci. Svejedno, oformili smo povjerenstvo čija zadaća je bila držati na oku tog Norvežanina lica izudaranog nekakvom unutarnjom patnjom, tjeskobom, čime li već. 
 
I ne samo da se nešto uistinu dogodilo, bila je to atomska literarna bomba kakvu ne pamte ni naši najstariji arhivari. Najednom više nije bilo književne rubrike od Osla, Omiša, pa sve do Osake u kojoj se svako malo ne bi pojavilo – Karl Ove Knausgaard ovo, Karl Ove Knausgaard ono. O čemu se radi?
 
Čovjek je napisao knjigu u šest tomova i nazvao je Moja borba u kojoj naprosto piše o svom životu ne štedeći pritom ni sebe, ni druge. Dobro, pa to su i drugi radili i rade i radit će dokle god na svijetu bude mastila i kitnjastih pera, nije li tako?
 
Ne, ovo je nešto posve drugačije! – dojavljivahu nam.
 
No dobro, pomislili smo, zasigurno je taj Karl Ove živio vrlo uzbudljiv život, možda je za mafiju odrađivao prljave poslove, pa se sad ispovijeda ili nekaj u tom stilu?
 
Ne, živio je najobičniji život tamo gore u Norveškoj, išao u školu, zaljubljivao se, slušao glazbu i sve ostalo što ljudi, barem u Norveškoj, i inače rade! – uvjeravahu nas.
 
Ukinuli smo povjerenstvo, ljudstvo poslali na druge zadatke i odlučili pričekati dan kada će tog Knausgaarda prevesti na hrvatski, pa ćemo onda vidjeli. Taj dan došao je prije nego se itko nadao. Listonoša Sebastijan dostavio nam je prvi dio šestoknjižja i sve ostalo vam je poznato. Prije otprilike 26 mjeseci raspisali smo se o prvom, a godinu dana poslije i o drugom dijelu Moje borbe. Sad vam želimo reći ponešto i o središnjem dijelu, trećoj i četvrtoj knjizi najpoznatijeg heksaloga u povijesti heksalogije (nauke o stvarima sačinjenim od 6 dijelova).
 
U trećoj knjizi Knausgaard se vraća u sedamdesete – on, stariji brat i roditelji sele se u novoizgrađeno naselje na jugu Norveške. Karlu Oveu je osam, a njegovom ocu trideset i dvije: nastavnik je, ima dvoje djece, ženu, u izvršnom je odboru kao predstavnik Liberalne stranke, bavi se sakupljanjem poštanskih marki i vrtlarstvom, poslije ručka spije si kupicu-dvije vina, susjedi ga znaju i on zna njih. Na prvi pogled taj čovjek ima sve i više ne bi mogao ni poželjeti – idila na norveški način sedamdesetih godina prošlog stoljeća. 
 
No mi znamo da nije tako. Znamo to još iz prve knjige – Karl Ove i stariji brat boje se oca, boje ga se toliko da po njegovim koracima na šljunku dok izlazi iz auta mogu procijeniti u kakvom je raspoloženju i što im je prema tome činiti, boje ga se toliko da će za vrijeme objeda sjediti za stolom točno onako kako on želi i pojest će sve, pa makar im se jelo i gadilo, pazit će na disanje, koračati tiho i uz sve to biti djeca – igrati se i družiti s drugom djecom, ići u školu i tako redom. 
 
Otac iz Moje borbe zapravo ne čini ništa nečuveno, ali je svejedno veći i strašniji od života. Tjeskoba koju je posijao u njihova dječja srca obilježit će ih, utjecat će na mnoge njihove postupke i odluke.
 
Četvrti dio mogli bi podnasloviti i kao Život na sjeveru, ne na sjeveru Europe, već na sjeveru sjevera (i Oštrozimlje ima svoj sjever) – Karl Ove ima osamnaest godina i umjesto na studij odlazi na sjever Norveške gdje će u jednom malom ribarskom mjestu godinu dana raditi kao nastavnik. Opijen je osjećajem slobode, po prvi put daleko je od svega što poznaje, prijatelja, obitelji, djevojke – živjet će sam sa svojim pločama i pisati. To je ono što Karl Ove želi – biti pisac. Uz to želi i djevojku (ona koju je imao i koja ga je ispratila na ovaj put odmah ga je pismom obavijestila da prekida s njim), želi i jedno i drugo – i pisanje i djevojke. Nije neizvedivo, ali nije ni jednostavno. 
 
Priče koje piše čine mu se jako dobrima, ali kad mu brat pripomene da to možda i nije dobro za objavljivanje – mladi Karl Ove neugodno će se iznenaditi. S djevojkama ima uspjeha, sviđa im se, ali kada na red dođe seks – nastupa brzopotezni poraz.

U središnjem dijelu knjige vraćamo se u godinu koja je prethodila odluci da ode raditi kao nastavnik. Otac i majka razveli su se i stari sad živi s drugom ženom. Počeo je piti, ne pomalo, pije nemilice i preko svake mjere. Karl Ove ne mora ga posjećivati, ne mora posjećivati ni baku ni djeda s očeve strane – što mu oni neizravno i daju do znanja. Problem je u tome što on sam želi posjećivati oca, to je kao nesreća koja čovjeka zbog nečega privlači, nešto čemu bi mogao ili trebao okrenuti leđa, ali to ne čini.
 
Čak i kad se ne čini tako, a najčešće se ne čini, život je uglavnom ples po rubu. Ono što zovemo običan život, u stvarnosti zapravo i ne postoji – svaki život je niz drama, malih tragedija i nekoliko trenutaka istinske sreće. Pisati o tome nešto je drugo, također, čini se lagano, ali nije. U naše vrijeme, u ovom stoljeću, Karl Ove Knausgaard vještinu pripovijedanja o običnom životu doveo je na sam rub savršenstva.  
 
Što bi rekao Baron – "Ne znam kako mu to uspijeva, ali znam da mu uspijeva."
POVRATAK NA VRH STRANICE