Srijeda
04.10.2017.

Pisanjem o prošlosti do sretne budućnosti

naslov knjige Jedno u drugom autor Monique Schwitter
izdavač Naklada OceanMore godina izdanja 2017. prevoditelj Helen Sinković (nje)



Extra_large_snijeg
Foto: Quinn Dombrowski / Flickr
A+ A-
”Pravim piscima ne treba terapija, oni od svake boli napišu tekst” - rekla je u jednom intervjuu hrvatska književnica Julijana Matanović. Tu je tezu svojim romanom Jedno u drugom potvrdila nagrađivana švicarska književnica, glumica i redateljica Monique Schwitter. Ovo hvaljeno djelo prvi je roman četrdesetpetogodišnje književnice preveden na hrvatski jezik i ujedno moj prvi susret s njezinim književnim radom. Nakon čitanja romana, poželjela sam zaviriti u ostala njena djela i provjeriti jesu li jednako dobra.
 
Schwitterova na svega dvjestotinjak stranica rasprostire pred čitatelje svu zamršenost jednog ljudskog života. To čini fokusirajući se na svima prijeko potrebnu ljubav i sve što ona sa sobom donosi. Jedno u drugom je, riječima same autorice, "projekt o ljubavi" koji počinje u trenutku kada protagonistica, također književnica s dvoje djece i brakom u krizi, na vlastitom licu uočava "duboku boru između obrva" što je podsjeća na nemilosrdno prolaženje vremena i tjera da pogleda unatrag, da pokuša smiriti duhove prošlosti dok ne bude prekasno.
 
Ona sjedi za radnim stolom i s nostalgijom se prisjeća Petrusa, svoje prve ljubavi. Na pamet joj pada njihova prva zajednička zima i njegova opsjednutost letenjem. Utipkava njegovo ime u internetsku tražilicu i saznaje da je u vrijeme dok je njezin život bio podređen očekivanju djeteta i nadi da će mu uspješno podariti život, taj čovjek kojega je voljela, autsajder koji se u ljudskoj koži osjećao sputano, počinio samoubojstvo skočivši s osmog kata u snijeg, u prazan prostor slobode.
 
Vijest o Petrusovoj smrti pokreće u protagonistici lavinu emocija i pretvara rad na novom romanu u svojevrsnu ispovijed. Dugo pripremano djelo postaje priča o vezama koje su obilježile njezin život i ljudima koje je voljela. 
 
S Petrusom, nesuđenim albatrosom, autorica započinje neobičan niz od dvanaest muškaraca vrijednih skupljanja snage i izvlačenja iz zaborava. Njih jedanaest nosi apostolska imena, ali u svakom drugom smislu odskaču od kršćanskog ideala. Petrus već od rane mladosti pokazuje znakove psihičke nestabilnosti što naposljetku rezultira samoubojstvom, Thomas i Tadeusz su seksualno nastrani, njezin suprug Phillip ovisnik je o kocki koji ugrožava mir vlastite obitelji, Nathanael je gej koji potječe iz nacističke obitelji… Kontrast između imena likova i njihovih osobina najsuptilniji je način polemike s kršćanstvom.
 
Nisu, naravno, sve ljubavi romantične ili seksualne; kad smo kod toga, nisu ni svi muški likovi stvarni. Neki od njih su, poput zgodnog, mladog kockara J.J.-a, plod protagonističine mašte i promišljanja. Dio su njezinog unutarnjeg svijeta i upravo su zbog toga vrijedni ljubavi i priče. Takvi likovi predstavljaju najočitiji oblik autoričinog poigravanja granicama između stvarnosti i fikcije.
 
Činjenice da je svijet romana fikcionalan, čak i onda kada se temelji na piščevim najdubljim istinama, Monique Schwitter u potpunosti je svjesna. Pripovjedačicu ne imenuje, ali pripovijeda u prvom licu, stavlja ju u obitelj nalik vlastitoj, prišiva joj svoje probleme i osobine. Čak su i iste struke. Duhovitost i brutalna iskrenost karakteriziraju stil ove osebujne autorice i pomažu joj da izvrsno balansira između stvarnosti i fikcije. Sa smiješkom i prividnom smirenošću progovara o izuzetno bolnim temama i ipak ostavlja čitatelja u uvjerenju da je 'ja' koje pripovijeda, unatoč svim sličnostima s autoricom, isključivo fikcionalno jer je izmišljenoj junakinji, pretpostavljaju čitatelji, lakše podnijeti bol koju osjeća.
 
Klasični ljubavni romani najčešće idealiziraju ljubav i postavljaju njenu snagu kao odgovor na sva životna pitanja i teškoće. Ovaj suvremeni roman o ljubavi dosjetljivo secira taj toliko često upotrebljavan pojam, postavlja pitanja o njegovoj prirodi i progovara o užasnoj boli i gubicima koji se nalaze s druge strane ljubavi. O takvim bolima dugo se šuti. Dugi niz godina šutjela je i protagonistica. Šutjela je toliko da se svo to vrijeme nije bila sposobna izražavati na dijalektu jer joj je taj čin uzrokovao bol pa je utočište pronašla u neutralnom književnom jeziku. Šutjela je i nosila vlastitu bol na plećima, dok nije počela pisati. Čin pisanja postao je za protagonisticu (autoričin alter ego?) čin oslobođenja. Iz toga se može zaključiti kako je roman Jedno u drugom ujedno i roman o važnosti pisanja te o njegovoj višestrukoj korisnosti. 
 
Premda ni po čemu ne pripada literaturi o samopomoći i premda ne odgovara ni na jedno 'sudbinsko' pitanje koje postavlja, ova iskrena, bolno dirljiva i crnim humorom protkana priča o ljubavi, u kojoj je snijeg osobito važan detalj, svojim neočekivanim obratom potiče čitatelje da razmisle je li im za kretanje po skliskim stazama života nužna nečija ruka ili se, bez obzira na rizik od ozljede, usude koračati sami.

***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE